MEMORY: Zemira Hadžiabulić rođ. Dizdarević (1943-2021)

„Kad je Gospodar primjetio da ti je put postao predug,uzbrdica prestrma,večer i zora preteški,on te zagrlio i poveo za ruku rekavši:

Ne boj se i pođi sa mnom…“

Nakon duge bolesti napustila nas je i Zemira Hadžiabulić,rođena Dizdarević,naša ljubušanka.

La musica e’finita!Gli amici se ne vanno!

Ovdje je muzika gotova!Prijatelji odlaze!

Kada odlaze prijatelji,odlazi i dio tebe!

Knjiga je zatvorena.U familiji Rezaka i Nefise Dizdarević,rođene Hajdarević živjelo je petero djece.Svi su nas napustili:Ibrahim,Efrahim,Zemira,Rusmira i Agan(Ago).Ostala su djeca djece.

Ostala je „kula“ ispod Butorovice koju su njegovali Nefisa i Rezak sa svojom djecom.

Vjerujem da sofe cvijeća i danas sadrže Nefisinu ljubav prema katmerima,ružama,karanfilima,balagonijama,hadžibezima,bosiocima,menđušicama,kadificama…To je bilo cvijeće ljubavi prema svojoj djeci,komšiluku,svim dobrim ljudima.

Odrastao sam sa Zemirom,Rusmom i Aganom.Bukvalno,bili smo svakodnevno zajedno u periodu od 50-tih do 60-tin godina,do fatalnog zemljotresa 1962.godine.Zemira je bila nešto starija od nas(Rusma,Ago,Kemila i autor ovih redova.Ali je bila s nama u igri i radosti življenja.

Tada sam primjetio njenu privrženost,razdraganost,ženstvenost,nježnost,ljubav prema djeci,osjetljivost prema potrebama drugih,toplinu i ljubaznost.

I sada pamtim kako je odlazila u školu,uvijek dotjerana u školskoj kecelji,sa dugim bijelim čarapama,sa urednom frizurom i školskim priborom sa Crkvice,preko Gožulja,mejtefa,pazara do škole.

Kada su brat Ibrahim i nevjesta Atija dobili kćerku Adlu,svi smo bili oduševljeni prvom unukom Nefise i Rezaka Dizdarevića.Ista situacije se ponovila kada je Zemira rodila Seminu u Mostaru.Svi smo skandirali „Semina“,“Semina“.Tolika je bila ljubav njene familije,kojoj smo se i mi pridružili.A sada,Semina je prof,dr!

Zemira se zaposlila u prodavaonici obuće „Borovo“ u Ljubuškom.Šefica joj je bila Fiza „Šikovica“.Ubrzo,su počeli obilasci prodavaonice obuće od uprave iz Mostara.Tako je Zemira otišla u Mostar,udavši se za g.Hadžiabulića,također zaposlenika „Borova“ u Mostaru,formiravši svoj dom,sa svojom djecom i mužem u Mostaru.Ponekad bi je „obišli“u radnji „Borova“ na Španskom trgu ili u prodavaonici obuće na Luci.

Onda su krenula poboljevanja i neumitni odlasci  braće,muža i sestre Rusme.Pa odlasci braće i oca u Dansku,Norvešku,razoreni Mostar,egzodus najdražih,gubitak bratića i bratične…Sve to je uticalo na Zemirino zdravlje i ubrzalo bolest i konačni odlazak 13.1.2021.godine.

Boravak mojih roditelja , sestre i mene na Crkvici, je obilježen bratskom komunikacijom sa časnom familijom Nefise i Rezaka Dizdarevića i njihovom djecom.Kada bih mogao birati izabrao bih opet ovu familiju za komšije i prijatelje.U općem siromaštvu ovog vremena(50-60 tih godina) svjetlile su figure Nefise i moje majke u borbi za opstanak.U svim tim borbama neumitne su bile i žrtve koje su otišle prerano,ali su nam ostavili iskustvo života.

Ovo podsjećanje  sam jednostavno morao napisati iz ovog razloga:Oni su nas voljeli!

Voljeli su Nuru i Hasu,Kemilu i Kemu!

Ljubav i poštovanje je bilo obostrano!

Neka ih Uzvišeni Allah dž. nagradi za njihova dobra djela!

A,Zemira! Pređi u zvijezde na istaknutom mjestu,da Te možemo gledati!

 

Kemal Mahić

989 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter