KNJIGA

Cijelog života slušao sam savjet ili preporuku: knjigu! Uzmi knjigu! Čitaj knjigu! Moj babo je govorio: “Moj sine, okani se romana, uzmi knjigu”.

Učitelji, nastavnici, profesori: “knjiga! Čitajte knjigu! Morate zagrijati stolicu”.

Koliko knjiga može biti važna uvjerio sam se odmah poslije završetka gimnazije, u jednoj neobičnoj situaciji..

… Za vrijeme školovanja radio sam razne poslove u slobodno vrijeme. Duže vremena radio sam kao pomoćnik zidaru Hasanu “od Brčkog”. Već od samog početka smo se sprijateljili. U jesen smo putovali zajedno u Brčko, Gornji Rahić da pomognemo njegovoj mami Ešrefi da obere voće i ubaci u kuću.

1978 g. smo krenuli ranije, u avgustu. Hasan se poželio rodnog kraja i ljetnih vašara.

Putovali smo na njegovom motoru MZ, čehoslovacke proizvodnje. Bila je to velika, teška, moćna mašina, 250 cm3. Motor je imao više mana: nije mogao mnogo “smotati”, trebalo mu je više prostora da napravi polukrug. Gume su mu bile slabe, krute, lahko se prevrtao pri većim brzinama u krivinama. Prilikom jakog kočenja u brzini, skoro obavezno su točkovi blokirali i motor se prevrtao….

Mjenjali smo ulogu vozača i suvozača.

Ja sam ovaj put ponio knjigu, poučen ranijim putovanjima kad mi je bilo dosadno prilikom popodnevnog odmaranja pred igranku. Nisam mogao zaspati, a nisam htio izlaziti, da ne ometam ostale ukućane.

… Kad smo trebali krenuti nazad, osvanuo je oblačan i prohladan dan.  Već oko Tuzle počela je kiša. Već smo dobro pokisli kad smo se zaustavili pred hotelom u Olovu.

Ručali smo, popili kafu, odmorili. U međuvremenu, kiša je pojačala, na momente su udarali pljuskovi. “Mislim da bi bilo pametnije da smo sada s autom” zaključio sam “pametno”.

Sjedili smo cijelo popodne. Već mi uveliko utužilo. Ustajao sam, šetao po restoranu, po predvorju, vani pod strehom. Negdje predveče počeše dolaziti svirači i zagrijavati instrumente  koji su čekali na bini. Ujedno je i kiša skoro prestala.

“Mogli smo krenuti” reče Hasan.

“Neka nas još malo, da vidimo kakva je pjevaljka” rekoh, više u šali, nego ozbiljno.

Nakon 2. pjesme primjetili smo da se kiša opet pojačava, opet pljuskovi…..

Tek oko 22 sata prestade kiša, ukazaše se zvijezde na nebu.

Konačno smo krenuli dalje, uz planinu.

Nakon 10 – km. obasja munja cijelu planinu, puče grom i pođe žestok pljusak. Potoci vode blata i kamenja počeše teći niz padine preko asfalta. Hasan se jedva probijao dalje. Uskoro ugledasmo svjetlo malo poviše puta i uz pomoć munje vidjesmo 4 – 5 planinskih kuća.

Hasan okrenu desno i jedva se popesmo uz blatnjav put.

Jedna poveća kuća je imala veliku pokrivenu verandu. Sa obe strane po jedna drvena klupa. Hasan pokuca na vrata. Malo poslije pojavi se uplašeno lice starije babe na malom prozorčiću na vratima. “Mokri smo, ne možemo voziti dalje. Možemo li ući”, povika Hasan. Gleda baba ogromni motor, gleda nas, neobrijane čupave, mokre, izobličenih lica od umora i patnje pa zanijeka glavom i reče, kao za sebe: “Ne smijem vas pustiti”! I nestade.

Kao da nas grom pogodi !

“Iskreno rečeno” pomislih ja. “Ne bih ni ja pustio ovakve “bandite ” u gluho doba noći.”

Hasan leže na jednu klupu, ja gledam u drugu klupu, gledam vani kako kiša lije, hladan vjetar drma.  I spustim se žalosno na klupu.

Opet se pojavi staričino lice na prozorčiću.

Odmjera nas, odmjera motor, pa opet zanijeka glavom i nestade. I još dvaput tako. A muka svaki put sve veća.

Odjednom, sjetim se da imam knjigu. Otvorim mokar ranac, izvadim knjigu,  podbočim se na laktove i počnem buljiti u slova.

“E, j..la te knjiga” skoro dreknu Hasan. “Kako ti samo pade na pamet! Kako možeš čitati po ovom kijametu!”

Dršćali smo i cvokotali od zime i kašljali sve “bolje i bolje”. Već me podsjećalo na upalu pluća, koju sam prebolovao više puta, zahvaljujući motorima.

Trznusmo se čuvši okretanje ključa u bravi!

“Haj’ uđite!” Reče bojažljivo bakica.”Sad ću ja naložiti”.

Naloži bakica dobru vatru, razvuče kauč, donese jastuke, vunenu ćebad, pa napravi vruć čaj.

“Izvinite, nisam vam smjela otvoriti. Sin mi radi u Austriji. Ja i trudna nevjesta smo same. Tek kad sam vidjela knjigu….

Eto, skinite to mokro sa sebe. Ujutro, kad ustanete samo kucnite na ova vrata….

….Ujutro nam donese bakica kafu, vruću pogaču, sir, puter, kajmak, ispeče jaja.

Eto, ima šta ima. A moja djeco, kako ste samo kašljali… A ti mali  ideš li još u školu….

Napričasmo se uz doručak. Hasan joj ostavi nešto novca na kauč. “Ne trebate plaćati, ovo vam je od srca. Za bolju sreću i dobro zdravlje.”

“Hvala majko i tebi i svima tvojima želimo sve najbolje”…

…Nastavili smo se probijati preko velikih naslaga blata i kamenja, skoro sve do Sarajeva. A od tunela na Ivan planini opet ljeto, ćelopek…

… Penjući se uz zaobilaznicu oko Mostara, gledao sam desno po gradu. Ispred nas je jurio fićo. Pogledam ponovo napred, fićo usporava, koči, daje žmigavac za lijevo,  prema pravoslavnoj saborskoj crkvi. Hasan ne smanjuje! Vjerovatno zbog sinoćnje patnje i duge vožnje popustila koncentracija. Trznem ga, povičem “koči!”

Hasan zakoči a motor se prevrnu na lijevu stranu te bočnom stranom, “pomognut” nasim koljenima, kliznu 20 – tak m., udari fiću dnom motora, odbaci ga 6 – 7 m., a mi se zaustavismo na sredini ceste. Hasan na desnoj a ja na lijevoj strani.

Pored glave mi proletiše dva auta, čujem stravican zvuk kočenja, pogledam, teški kamion sa prikolicom uzalud koči, dim kulja iz guma a on klizi prema nama..

Prevrnusmo se na desno… Uh!…

Poslije policijskog uviđaja, spustismo se, šepajuci, do autobuske stanice….

…Ca. 2 mjeseca kasnije krene Hasan ponovo za rodni kraj. Pozdravljajući se s njim, pružim mu dva velika šipka (nar) glavaša da ponese majci i pružim mu poveću knjigu. “Neka ti se nađe, zlu ne trebalo !”

Hasan zamahnu kacigom i povika “A mrš! J..i se!” Obojica prasnusmo u smijeh!

…Sljedeće godine položio Hasan vozačku za auto, kupio kombi IMV  pa poslije VW kombi.

U petak 3. sept. 1979 obilazili smo Đenana i ja s njim prodavnice autodijelova u Metkoviću, Čapljini, Mostaru. Tražio gume za VW. Morao je promjenuti, one na autu izlizane, ćelave. Nije našao. “Nema veze, za 2 sedmice ću ja kući. U Brčkom ima Sava skladište guma, ne može biti da nema.”

Bio je dogovor da sutra, ako ne padne kiša radimo u Autotransportu  da dovrši neki posao.

Ujutro osvanula kiša. Slobodan dan. Oko 10 sati kuca Ahmet na vrata, kaže: “Pričaju u gradu da je poginuo Hasan!”…

U Cernu, gdje se sastaju dva pravca pod uglom od 90 stepeni, na mokrom asfaltu, odvukle ga ćelave gume direktno pod autobus Split – Sarajevo!

Neka ti je vječni rahmet, dragi prijatelju!

 

Mehmed Muminagić

 

2089 Posjeta 1 Posjeta danas