Demonstracija sile
Povodom inicijative da svaki ljubušak svjedoči i napise svoju priču u vezi sa prognanstvom, zatvaranjem u logore, ubijanjem civila, podmetanjem eksplozovnih naprava u poslovne objekte te ratne 1993 i ja ću napisati moj doživljaj nacionalne diskriminacije od strane pripadnika HVO.
Taj dan, krajem juna, proveo sam sa T.S. kod njega kući i zajedno sa još jednim slučajnim kupcem hrvatske nacionalnosti (iz Zvirovića) kojeg smo taj dan upoznali. T.S., da bi izašao tom momku u susret, odlučuje da ga odvedemo na jedan od otpada u okolini Ljubuškog kako bi taj momak pronašao dio za koliko se sjećam zastavu/stojadina. Obišli smo dosta tih mjesta tog dana. Po dolasku u Ljubuški iz pravca Vitine T.S. odlazi kući a ja se odlučim poći kući kroz grad, na ručak i naravno nezaobilazno odredište Bašćine.
Prolazeći pored hotela Bigeste i nešto dalje osjećao sam neku tešku atmosferu, prazne ulice. U to doba dana i nije bila neka gužva, mada je bilo nešto malo iza podne.
Nastavio sam dalje kao i obično putem kojim sam prošao milijardu puta do tada, pored samoposluge prema opštini i nizbrdo.
Kod opštine na kružnom toku uočio sam vojni kamion i vojnike koji stoje ili sjede ispred ulaza. Odlučio sam proći pored njih, ne razmišljajući da je to možda bio pogrešan potez. Naravno osjećao sam se prav, ni kriv, ni dužan što prolazim ulicama mog grada na putu prema stanu.
Skoro da sam stigao do Đabirove trafike kad sam začuo dernjavu i i riječi: “balija,balija”. Okrenuo sam se već uvrijeđen, ali adrenalin je učinio da nisam bio nimalo preplašen. Taj isti glas mi se obratio riječima: «Balija kud si ti krenuo, okolo majku ti.» Primjetio sam otvorene prozore na opštini i istovremeno sam prepoznao lika koji mi se obraćao tim pogrdnim riječima. Bio je to bojovnik iz Radišića po imenu A. B. Njega sam površno poznavao sa linija jer smo dijelili zajedničke prostorije. On kao pripadnik izviđačko-diverzantske jedinice a ja protivzračne jedinice.
Stao sam ispred njega, on sa pištoljem i opasačima vikao mi je u facu: «Di si kreno balija, okolo, okolo isusati.» Osjećao se zadah alkohola iz njega. Odgovorio sam mu: «Ante, pa znam te.» On reče: «Znam ja i svoju mater.» Jedan od vojnika (sjećam ga se sa taksi štanda kod starog hotela), čupave kose, govorio mi je tiho da budem smiren i idem lagano kući. Shvatajući ozbiljnost situacije krenuo sam prema parku iza opštine (radnički koliko se sjećam) i nastavio sam kroz «Karanfil ulicu», uzduž suda pa opet dole prema školi. Ali na ćosku pored duvara me čekao taj isti Ante i jos jedan momak sa kojim sam nekada igrao lopte i išao u paralelni razred. Da bih izbjegao dalje neugodnosti okrenuo sam se i otišao putem, poljem iza osnovne škole prema kući.
Eto to poniženje taj dan mi je teško palo i tada već moj grad prestaje biti moj i u njemu se više nisam osjećao sigurno.
Moj doživljaj te 1993 i nije, hvala bogu, tako težak kao nažalost događaji i strahote mnogih mojih sugrađana koji su prošli golgotu i strah za sebe i svoju porodicu te davne i tužne 1993 godine.
Pozdrav Ljubuškom sa kraja 80- tih kad se još bilo rahat i sretno.
A.M.
Provokacije
Evo moje priče koju nikad neću zaboraviti a svjedok mi je A.H. koja kad me god vidi zaplače…
Htjela sam dati ocu lijekove za epilepsiju na kamion gdje su svi bili potrpani ko stoka… Gospodin mi nije dozvolio da priđem kamionu. Molila sam ga da on odnese ocu lijekove jer nije mogao bez njih. Rekao je još jednu i da će pucati. I pucao je, ali sreća A.H. je gurnula i legla po meni. Ostale smo žive a gospodin koji je pucao je bio moj školski kolega. Divan kolega…
I još jedna stvar – ovo se nije dešavalo samo 1993, ovo se dešavalo čak i 2000 godine, kad sam se vratila da živim i radim u Sarajevu. Pošla sam kući u Ljubuški da posjetim oca. Gospoda na Žabljaku, njih četvorica nisu mi dozvolili da prođem kući pored lijepe kafane, gdje su pekli krme i lokali. Rekla sam im ako me ne puste da idem po policiju. Kad sam se vraćala provela me je djevojka, da bi nju zaustavili i rekli joj: «Ako još jednom balinku provedeš gotova si…»
S.I.
Neprospavane noći
Poslije babine smrti (22.juna 1993) mama rahmetli i ja bile smo same u kući. Tih teških ratnih dana nisam mogla ni spavati, brinula sam se i plašila šta će biti s nama. Čuli smo da su “očistili” Stolac i Čapljinu i znali smo da ce doći i na nas red. Mami rahm. nisam sve ni govorila da se ona što manje sekira. Jedne noći, oko pola dva čula sam auto pod kućom. Provirila sam iz mraka i vidim trojicu “junaka ” naoružanih do zuba, iziđoše i gledaju u prozore. Nakon par minuta počeli su lupati na kapiju , a ja prestravljena sam bila u nedoumici da li da budim mamu. Nisam je probudila, izišla sam vani a oni su već provalili kapiju i stali pred mene. Pitali su onako “ljubazno” kako to samo siledzije znaju, ima li oružja. Rekla sam da nema i otišli su. Kako je babo rahm. preselio na ahiret palila sam svjetlo u maloj sobi, običaj je da se pali 40 dana. Jedan od njih je zvao sa ceste “Alooo”, ja sam provirila na prozor a on kaže: “Gasi to svitlo, nemoj da ti ga ja odavde rafalom gasim!” I ugasim, morala sam… otišli su, a ja sam i dalje strahovala noćima…
E.M.
Nastavlja se…
Ljubuški, 1966 godine, Privredna banka Sarajevo, Duhanska stanica