Heliodrom – Dan N

Osvanuo je i taj dan 15.08 93. koji se lagano budio okupan prvim zrakama sunca i zvucima prirode.

Ustao sam ranije nego obično, sjeo na balkon i uživao u jutarnjoj tišini dok sam čekao da mama napravi kafu pa da se lijepo saberemo. Iznenada se tom tišinom prolomi škripa kočnica nekog kamiona koji se zaustavi tačno ispred zgrade. Pogledah preko balkona i vidjeh tamić iz kojeg izlazi jedan bojovnik i ide prema pozadini kamiona. Odgrnu malo ceradu te oštrim glasom dreknu: ”Nemoj da neko proviri glavu vani jer bi mogao ostati bez nje”.  Odmah mi je bilo jasno da su unutra bili Bošnjaci-logoraši iz logora u Ljubuškom koje su tako stalno vodili na prve linije bojišta da im kopaju rovove ili služe kao živi štit. Žao mi je bilo tih nevinih ljudi i mislio sam da li su gladni, žedni i ne sluteći da ću za nekoliko sati i sam biti u istoj poziciji kao i oni.Dugo se već šuškalo danas će, sutra će pritvoriti i nas ljubuške Bošnjake jer sve ostale općine u Hercegovini su svoje već poodavno pospremili u logore širom Hercegovine.

Ali opet svi smo htjeli vjerovati da se to neće desiti nama i tako su prolazili dani i noći a situacija za nas u Ljubuškom je postajala sve napetija i teža. Bilo je noći koje smo provodili spavajući ne u kući već pod otvorenim nebom jer preovladavalo je mišljenje da će se taj egzodus desiti po noći.

Međutim sve počinje od ranog jutra ovog dana koji sam ja u ovoj mojoj priči nazvao dan N nešto poput onog čuvenog dan D iz drugog svjetskog rata. Oni koji su bili na času istorije kad nam je prof. Kemo tu lekciju predavao znaće šta je taj dan D značio u tom ratu a oni koji su prespavali taj čas nek googlaju. E tako je isto ovaj dan bitan u istoriji ljubuških Bošnjaka, dan nakon kojeg više ništa nije bilo isto niti će kad biti i ja ću ga nazvat dan N a evo i zbog čega.

Ne samo zato što je taj dan bila NEDJELJA već što je taj dan sve bilo NEGATIVNO i u znaku slova N.

NELJUDI nas zatvoriše i sudbinu nam prekrojiše, odvedoše nas u NEPOZNATO gdje postoji samo NEIZVJESNOST i NEMIR gdje se čovjek osijeća NEMOĆNO I NIŠTA NEMOŽE NAPRAVITI,

ali zbog čega sve to kad smo NEVINI i NEDUŽNI ili pak NE ZNAMO da smo za NEŠTO krivi. Ali iako je sve bilo tako crno taj dan ipak se pojavila ta zraka sunca, tračak vjere u ljude i osvijetlila ga bar malo.

I uz tu sad prekinutu tišinu na balkonu prolomi se zvuk zvonca na ulaznim vratima od stana.

Ja i mama koja je bila taman spustila kafu na stol se ćutke upitašmo: “Ko bi ovo mogao biti ovako rano? ” Ustao sam i otvorio vrata a ispred su stajala dva drota domaće sorte koje sam često viđao po gradu. Vidjeli su na vratima prezime i znali su da su na pravoj adresi. Svi muškarci u familiji koji su ispod 60 g. moraju odmah da se jave u stanicu policije reče oštrim glasom ovaj malo stariji drot.

Ja sam na to samo rekao: „Dobro, moram li poći odmah sa vama?» Na to oni kao da su horski uštimani u jedan glas rekoše:  “Ne moraš”, okrenuše se i odoše niz stepenice zgrade.

Zatvorih vrata, uđoh u dnevni boravak i onako još u šoku rekoh mami: “Došao je red i na Ljubušake.” Samo što nisam očekivao da će nas privoditi ovako ili je možda je ovo po pravilu službe policije da se ovako privode nedužni ali ipak “krivi”. Baš neki lijep način privođenja za ovako tmurna vremena  u kojim uglavnom vlada haos i bezakonje. Brzo sam se okrenuo i uletio u sobu da vidim jesu li izašla ova dvojica iz zgrade kad vidjeh da već neki od mojih komšija Bošnjaka izlaze iz svojih zgrada žureći kao da će zakasniti na posao na koji idu svaki dan a ustvari su išli prema nečemu dosad nedoživljenom.

Tu u sobi na brzinu sam se spremio, nisam ni doručkovao, nije mi bilo prvi put jer sam često kasnije ustajao pa bih tako i doručak preskakao a i ni kafu nisam popio koja ostade da se hladi na balkonu.

Pozdravih se sa svojima i zajedno sa par komšija brzo stigoh do Gujiste koja je bila već puna ljudi.

Tu se sretoh sa svojom rajom i rodbinom. Pričali smo i vrtili razne prijedloge i planove. Vidjeli smo da ko uđe da se prijavi više ne izlazi iz zgrade. Neki su predlagali da idemo preko polja u Hrvatsku, drugi opet da se krijemo u gornjem gradu na brdu na kojem smo odrasli i koje nam je bilo dobro poznato sa svim svojim skloništima i pećinama kojim smo i imena znali od kojih su neka bila i jako egzotična.

Sasvim sigurno se tu nebi bilo loše sakriti ali u ovom slučaju nas je brinulo kakve posljedice bi to imalo za naše majke, sestre, supruge koje će možda biti izložene raznim maltretiranjima kad se ustanovi da im muški članovi mlađi od 60 g. nisu odvedeni u logor.

Imao sam i ranije prilike da odem iz mog grada koji će zauvijek biti moj i imati mjesta u mom srcu ali nisam htio ostaviti svoje najmilije tako i sada pada odluka da ostanem i da se prijavim pa šta god bude. Kud sav naš narod tu i mi i tako smo ušli u zgradu policije, ime, prezime, osnovni podaci i prosljeđivanje u dvorište prije ukrcavanja u kamione koji su stajali na suncu i grijali se tako da je ispod cerade bilo kao u kotlu i pravac u nepoznato jer niko nije znao kud nas voze.

Nakon skretanja za Čitluk pretpostavljali smo da nas voze na Heliodrom ili možda neki logor usput prema Mostaru za koji nismo čuli jer nicali su kao pečurke poslije kiše i bilo ih je sve više i više.

Put je prošao bez većih problema izuzev te nesnosne temperature pod ceradom kamiona.

Nakon nekih sahatak vremena vožnje zaustavili smo se na dvorištu ispred jedne višespratnice.

Izgledala je kao da je zgrada neke škole. Pa zar ćemo u školu i za vrijeme ljetnog raspusta.

Malo ironije iz ovog ugla ali tad mi nije bilo do šale ni najmanje kao ni nikome od nas.

Na ulazu smo dobili neko ćebe za spavanje i uz stroge naredbe i psovke čuvara ulazili smo i tražili gdje da se smjestimo. Sve je bilo krcato Bošnjacima iz Mostara, Čapljine, Stoca i drugih mjesta od kojih su neki bili tu već više mjeseci vidno mršavi, neuhranjeni a neki opet i ranjeni, isprebijani i modri od batina. Jedan veći dio Ljubušaka se smjestio u jednoj učionici na 1. spratu u kojoj je bilo slobodnih mjesta dok nas je jedna grupa otišla na 3. sprat na preporuku našeg jarana FJ koji je već imao jedan boravak tu u logoru i iz iskustva znao a bilo je i logično da je tim stražarima bilo teže i mrže penjati se na treći sprat po čalopeku kad hoće da vode nekoga na liniju. Mada ni ovi što su na 3. spratu nisu bili pošteđeni tih fizičkih i psihičkih tortura ipak su bili manje izloženi toj vjetrometini odvođenja Bošnjaka na brzaka. To se odmah pokazalo tačnim u prvim satima boravka jer su iz te grupe na 1. spratu odmah odveli neke od Ljubušaka da gase požar na obližnjem brdu.

Sve je izgledalo kao nestvarno i u svoj toj izgubljenosti  probali smo biti pribrani i držati se skupa.

Mi sa 3. sprata smo silazili do njih na 1. i obratno kako bi nam vrijeme brže prolazilo.

I u tom našem upoznavanju zgrade “škole” kao i ostalih “učenika” sustiže nas “nastavnik” –  bojovnik i oštro naredi hajmo vas četvorica izlazite vani čekaju vas još šestorica kod kombija da idete na liniju.

Ta četvorka smo iz Ljubuškog bili moja malenkost, AF, SD i FJ a ostala šestorica su bili iz drugih mjesta. Prilikom izlaska je FJ bacio pogled kroz prozor i vidjevši kombi odmah izustio “Dobro je”. Istog trena smo ga sva trojica pogledali u čudu i zapitali se šta je njemu sad, šta je ovde dobro.

A on je odmah i dodao: Ovi momci su iz Mostara i nisu loši, vodili su me više puta na liniju i uvijek su bili korektni za razliku od mnogih drugih. Malo nam je laknulo ali inače u takvim trenucima strah nema biti kad prisutan jer već smo sjedili u kombiju i vozili se prema nepoznatom odredištu.

Tako smo stigli do HIT-a poznate mostarske robne kuće koja je bila porušena. Dobili smo zadatak da punimo vreće pjeskom i pravimo bunkere u tim ruševinama HIT-a. Skinuli smo majice da bi vojnici Armije BiH znali da smo logoraši i da ne pucaju na nas jer su nas imali na nišanu. Ili kako nam ovi hrvatski bojovnici rekoše: “Skinite majice da vas ne bi upucali oni vaši sa druge strane”.

Radili smo i sve je teklo u redu dok jedan žutokljunac (plave kose više bijel kao da ga je ispralo u varakini, naših godina a puška veća od njega) ne dođe i mene i AF upita za kog smo mi ratovali.

U isti glas smo mu rekli da smo bili u HVO čitavo vrijeme i izvadili smo HVO- iskaznice iz džepa.

Uzeo ih je, pogledao i izustio: Lijepe su ove iskaznice HVO-a ali ova imena ih kvare i zato bih vas sad mogao upucati. Mi smo ga samo nijemo gledali bez da smo pokušali bilo šta reći. Shvatali smo da ovaj žutokljunac nije bio iz ove skupine dobrih momaka a i ima i ona stara da u svakom žitu ima kukolja. Hajde ostavi ljude na miru, pusti ih nek rade prolomi se iz daljine glas jednog starijeg bojovnika.

Nije dugo vremena prošlo i stiže nova naredba da se zbog očekivanog topničkog napada moraju svi ljudi osim stražara povući u bazu. Prošli smo između nekih zgrada i ušli u zgradu sa velikim predsobljem gdje je bilo dosta fotelja i kauča za sjesti. Dobili smo dozvolu da sjednemo što smo onako umorni jedva dočekali. Svi smo sjedili na tim mekanim kaučima i foteljama osim jednog.

Bio je to naš pajdo FJ koji je zasjeo na pod iza jednog trosjeda koji je bio najdalji od vrata i onako krišom mahao nama trojici da dođemo. Šta li mu je sad palo napamet upitašmo se i odosmo do njega jer sad niko nije bio od bojovnika tu sa nama. Kad smo mu se približili samo što se nije derao na nas: “Jeste vi normalni, šta ste zasjeli ko begovi i to odmah kod vrata, neznate kakva budala može ući i početi mlatiti prvog kojeg dohvati. Probudite se, znate li vi gdje ste?”. Ali očito mi kao “friški kolači“ još to nismo shvatali dok je on sa iskustvom jako dobro kontrolisao svaku situaciju. Poslušasmo ga i premjestismo se na kauč do njega što dalje od vrata. Dok smo tako sjedili i pričali odnekud se stvori jedan bojovnik i upita nas odakle smo. Mi mu rekosmo iz Ljubuškog a on nas onako čudno pogleda i upita: «Pa od kud vas ovdje, kad ste vi pritvoreni?»  Ispričasmo mu onako kako se sve i desilo.

Potom on reče da je često bio u Ljubuškom i da zna puno raje iz Ljubuškog baš Bošnjaka i upita nas za par njih koji igrom slučaja nisu bili u logoru ali kad upita i za FJ mi se automatski okrenušmo prema kraju trosjeda jer je FJ i dalje sjedio na podu iza nas i rekosmo:” Evo njega tu”.

Sad ovaj bojovnik onako u čudu kako ga nije vidio ranije iskezi se i kroz smijeh izusti: “Ma šta radiš tu jaro j..o sliku svoju”? U tom ustade FJ i pozdravi se jaranski sa tim bojovnikom.

Ne možemo da vjerujemo svojim očima da i u ovom ratnom ludilu ima neko normalan i da je ostao čovjek ali zašto ne bi i bio pa čovjek je stvoren da bude čovjek a ne zvijer.

I od sada ću ovog gospodina u daljem tekstu oslovljavati sa ČOVJEK jer mu ne znam ime.

Otpoče ispitivanje gdje si, šta si, odakle su ovi ostali itd. ali sad se taj razgovor odvija u nekom puno lakšem ozračju i svi smo odjednom bili opušteniji sa manje straha i grča.

Ali kad nam taj ČOVJEK jos reče da je upravo stigao lonac pun gulaša za njih ali da oni taj dan dobivaju platu i niko od njih neće tu jesti već ako mi hoćemo možemo se poslužiti bili smo u totalnoj nevjerici.

Naš odgovor se znao nismo ga ni trebali reći. Onako gladni i umorni ušli smo u drugu prostoriju i posjedali za jedan podugačak stol na kojem je bio lonac iz kojeg se još dimio gulaš a taj njegov miris nas je naprosto opijao dok smo sjedali. Tanjiri i kašike su bili na stolu ali još niko od nas nije uzimao gulaš iz lonca jer svi smo kao nešto čekali ili da neko bude prvi ili nismo vjerovali da se ovo dešava.

Na to će ovaj ČOVJEK pa šta sad čekate daj sipajte u tanjire ta neću vam ja sipati.

Taj signal smo čekali pa da navalimo ko ludi, jeo je koliko je ko mogao, bilo je tu i kruha koliko hoćeš. Za nepovjerovati da nam se ovo dešava ali da ovo nije bio san uvjeravali bi nas naši stomaci koji su bili puniji i puniji a mi sve sitiji i sitiji.

Nakon što smo se najeli rekao nam je da smo gotovi sa radom za taj dan i da će nas on sa jednim kolegom  odmah moratiti vratiti u logor. Ovo nam se baš svidjelo jer poslije ovakvog  ručka teško bi se mogli punih stomaka i pomjeriti a kamoli puniti i dizati pune vreće pjeska.

Kako nam je ovaj ČOVJEK već dokazao svoju dobrotu tako smo sjedajući u kombi upitali ga da li bi mogao da nam stane kod neke prodavnice da kupimo nešto hrane i ponesemo u logor. Odmah je rekao da nema problema ali da nam on ne može garantovati hoćemo li to moći unijeti u zgradu logora pošto ne poznaje te stražare tamo i jako su strogi te da će nam to vjerovatno sve oduzeti a i kazniti nas. Bilo je sve na nama da li da rizikujemo ili ne. I odlučili smo svi jednoglasno da hoćemo.

Zaustavio je kombi kod jedne prodavnice na Balinovcu koju sam ja jako dobro poznavao jer sam dok sam studirao stanovao tu blizu i često kupovao u njoj. Nakupovali  smo se tu svega i svačega bilo je tu jabuka, paradajza, kruha, pašteta, konzervi i ostalog. Potrošili smo što smo imali, baš sam pred polazak od oca dobio neku lovu i nećkao se da uzmem jer šta će mi pare u logoru kad je tamo obezbijeđen “pun pansion” ali evo pokazalo se da trebaju. Prodavač nam je dao i fišeke da nam je lakše ponijeti i kupovina je bila izvrsna ali su misli kod sviju nas bile cijelim putem usmjerene na to hoćemo li moći unijeti hranu u zgradu i šta će biti s nama ako nas otkriju i sve oduzmu.

Primicali smo se Heliodromu i nervoza je sve više rasla. Kad smo došli blizu zgrade vidjeli smo kroz prozor iz kombija da bojovnici igraju lopte u dvorištu i da na ulaznim vratima u zgradu nema stražara. To je bilo dobro ali ipak kad budemo nosili ove fišeke neko bi mogao od tih što igraju lopte primjetiti

i onda smo nadrljali. I gle čuda naš ČOVJEK okreće kombi i parkirava ga na rikverc tako da su mu zadnja vrata na metar od ulaza u zgradu. Isti nam otvara ta vrata i mi iskačemo direktno iz kombija u zgradu pa stražari nemaju šanse da nas vide. Onako dok smo iskakali na brzinu mu se mahanjem zahvalismo i uletismo poput vjetra unutra. Još jednom veliko HVALA ovom velikom ČOVJEKU.

Prošlo je bolje nego što smo mogli i zamisliti ali sad tek nastaje dernek ili fudbalskim rječnikom gužva u kaznenom prostoru. Previše je tu bilo gladnih usta ali nekako smo podijelili to što smo donijeli barem onim najbližima. Zadovoljstvo je bilo i na njihovim licima jer su malo prezalogajili ali i na našim još više zbog toga što smo uspjeli unijeti hranu i prekršiti stroga pravila ovog bolesnog režima.

Uz sva fizička i psihička maltretiranja logoraša još ih držati čitav dan na malo kuhane vode sa dva tri zrna graha ili listom kupusa uz par šnitica kruha tankih kao ćat je bilo van svake pameti.

Ali eto iskusili smo i to i preživili tu sedmicu Heliodroma nakon koje smo morali napustiti naš grad.

Eto neka ova moja priča bude samo sa ciljem da se ne zaboravi i da se ne bi ponovilo nikad i nikom.

Samo ću za kraj još reći neka je na obraz i čast svima koji su učestvovali u ovom egzodusu ljubuških Bošnjaka i da li se nekad zapitaju zašto je ovo bilo potrebno i u koju svrhu, jedino ako im nije bio cilj da se debelo osramote i zauvijek naprave crnu mrlju na naše vjekovima dobre komšijske odnose.

Na kraju su to jedino i postigli.

Selam i pozdrav svim dobrim ljudima ovog svijeta.

 

Napisao:

Šućro Dizdarević – 15.08.2020

 

3288 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter