Behija Biba Saračević: NIŠTA NIJE K’O PRIJE

„Eh,jah“. Otima se uzdah iz grla moje govornice, drage mi nanice, pa joj riječi klize u tišinu koja se razbuđuje njenim spoznajama. Slušam je bez treptaja kojim bih mogla šta propustit ili njenu otvorenost pritvorit.

„Nosila sam težak ogrtač kojim me je Stvoritelj pri rođenju ogrn’o, a samo On zna zbog kojeg dobra…Tehrila ga (vukla ga) saburom i znala da drug’čije ne mere bit’, pa se i obikla, ali kako je vakat izmico, a godine kuvet (snagu) mi odnosile, naučih da nam je ovaj dunjaluk dat da ga deveramo (podnosimo) i da nam nema fajde (koristi) da se branimo od onoga što nam je prepisano prije nego l’ smo i počeli dihati havu  (zrak) slobode.

Sve što me je snalazilo nikad nisam navaljivala pošto-poto mijenjati, nego sam sazrijevala u učenju kako sve prihvatiti. Nisam vallahi ni bila nešto školovana, sem „male mature“ u kojoj naučih pisati i potpisati se, u želji da mi ne prljaju prst onim tintama svaki put kad treba se negdje obilježiti .I eto, ništa više nejmadoh od škole, a i to me je plaho u duman (brigu) bacalo, posebno kad gasa nestane, jer sam između akšama i jacije imala najviše vremena, a maksum (dijete) bijah, pa se nisam znala ni brinuti kako babi ujutru predat račun što je gasa nestalo i to mi je bilo najgore.

Imala sam nijet (namjeru) se makar maličuk opismenit da bi me babo u mejtef upiso, da mogu hatme dati i to u svoj miraz upakovat’. Ženska djeca se nisu davala u škole, a posebno ona čiji su roditelji zadrti bili, a vala i neka su, ja ne žalim ni za čim, da je bilo drug’čije ko zna šta bi s mene jako (sada) bilo? Sad se školaju ženskinje i to one velikačke škole završe, pa onda čekaju da nađu dobru priliku da se udaju i dočekaju i hićme godina, sve propuste ljepote koje samo porodica ima, a kad nađu svoju mjeru, onda se mjeri muškim metrom da nas Bog sačuva.

Subhan Allah, neće ništa da duraju, namah pitaju: Ima l’ im „omjerenik“ kuću, zemlju, hajvane i stari namještaj (stare roditelje), pa ako ne bude po volji odgovor, rastanu se prije nego su se i sastali. Ja sam ti bona imala osmoro čojkovih u kući sa dvije sobice,svakome obuvala i izuvala cipele,da ti ne pričam šta sam sve izdurala,a morala sam,jer mi je babo,’vako reko:Hasiba,šćeri babina,ti sad ideš drugim roditeljima koje moraš poštivat više nego l’ nas,čim izađeš iz ove kuće,mi smo ti iza leđa stranci,pogled nemoj okretati,nego svome đuvegiji i njegovima hizmet moraš činiti,nikad ne rondaj,saburom se budi i sa njim liježi,samo lijep eglen(razgovor) sa svojim đuvegijom će ti donijeti ganiluk(bogatstvo) svakog dobra.Nemoj da bi se pohasila,vakta ne ispuštaj,tako ćeš se braniti od šejtanskih sumnji,jer upamti,šćeri moja,kad odavle izađeš,nema ti povratka više,samo ćeš tako naučiti da je ovaj život već istkan,nekad šara vesela,nekad siva,ali je taj ćilim lijepo gledati,pa baš zbog tih različitih krpa u bojama,pa se ti zahvaljuj u svakom halu svome Gospodaru“.

Tako sam ti ja babi svome obećala,sebi u teku mozga utefterila,a i u prijašnjem vaktu je muškinje drugačije bilo,radišni,kućenici,mnogi sve skunatore(urede) prije ženidbe,namah poslije vojske se zapošljavali,kuće ozidali,pa onda svoje hanume dovodili.A sad se gluho bilo neuposleni žene,sami „slijepci“,pa dovode žene pod krov i na grbu svojih roditelja da ih oni jadni hrane i duraju,a oni da mogu rahat da zulumćare(hodaju)…Pa mi sve naumpadne Haso-kobac kako je jednom rek’o sinu svog ahbaba:“Mašallah,oženio ti se sin,teško tebi,bio ti on jedan slijepac,sad su dva i uskoro će i treći biti,pa kako ćeš bo ahbabu to izdurati sa tvojom penzijom,a i žena ti preselila,pa ko će ti bokal vode dodati?Eto miruhu moj,utuvi sebi u glavu i upamti sve šta sam ti kazivala,pa primijeni ako te šta zadesi što će ti teško biti osaburiti,jer ništa više nije kao što je bilo prije“.

 

Izvor:Behija Biba Saračević:“Uz naninu mangalu“;Tuzla:Lijepa riječ,2021.

Priredio:Kemal Mahić

 

O autoru: Ova rođena Bijeljinka koja trenutno živi u Austriji piše od ranog djetinjstva, a njena prva knjiga poezije “Potraga za sjećanjem” objavljena je 2012. godine u izdanju izdavačke kuće “Bosanska riječ”.

U nedostatku očeve ljubavi i njegovog prisustva, svoje emocije je prenosila na papir, pišući pjesme i priče, a pisala je za različite portale i časopise. Njeno “gorko punjenje tokom života”, postalo je vremenom duhovna vrijednost i baza za inspirativnu pisanu riječ.

“Od djetinjstva deficitarna u ljubavi, a prijateljstvu sklona, sticala sam mnogo prijatelja i saradnika, te tako poslije pedeset godina doživjela i konačni zagrljaj s ocem. To me je i potaklo da objavim sve pjesme iz moje sehare sjećanja” – kaže Saračević.

Svojom autobigrafskom zbirkom pjesama “Potraga za sjećanjem” poželjela je prikazati sudbinu svakoga ko, kako slikovito pojašnjava, zna koračati vjetrom.

Kaže kako uglavnom piše o sebi i “nehotice izriče svoja načela moralnosti, dobrote i humanosti”.

 

845 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter