Razmišljanja na Bašćini

Gledam sina kako se kupa u vodi mog djetinjstva. Bašćina, sve isto, a ništa nije isto. Druga neka djeca, drugi neki ljudi, druga neka mladost i život – nepresječen.

Nakon skoro 30 godina pređoh opet viseći most do Crnog. U zraku miris prošlo-svršenog vremena, pod nogama sada već stabilnije tlo. Nema više one provalije preko koje se preskakalo, sad je to kafić što proguta dio Crnog a s njim i ono najbjelije – uspomene. Vidim ploču ali nema peškira na njoj. Par mladića ali nisu to ni Meša ni Denis Memnunin. Nema gitara ni one lijepe Azre što jednom davno perfektno skide “Wind of Change”. Još joj vidim tamne oči i čujem besprijekoran glas.

Vidim skakaonicu ali nije više na istom mjestu. Pjene još uvijek pjene, ali to su sada strani mjehurići. Nema graje ni vriske ni pranja kose u jednoj od rupa. Sve cakum-pakum a u srcu dzumbus. Tišina, a u glavi buka. Ote se suza, iznenadi i ćeliju i atom i pod-atom u meni.

Mama, zašto plačeš? Zar nam nije ovdje lijepo? Jeste ljubavi, s tobom najljepše. Ali jednom davno, kad ti bio si samo pusta želja ispod gordog hercegovačkog neba, bijaše jedna druga sreća čiju magiju u potpunosti tek u ovom trenutku osjetih.

Hoćeš mi pričati o tome mammi?
Budem dušo.
Jedan drugi dan…

 

Dina Mušić Dizdarević

 

 

 

 

788 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter