Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak rođen je 1839. godine u Vitini kod Ljubuškog. Završio je medresu u Ljubuškom i učio je orijentalne jezike. Godine 1878 dolazi u Sarajevo gdje 1893. postaje gradonačelnik i na toj dužnosti ostaje do 1899. kad se zbog bolesti povlači. Umro je 1902. godine.
Krajem 19 stoljeća po Bosni i Hercegovini i susjednim krajevima bavio se sakupljanjem narodnog blaga. Objavio je nekoliko knjiga a poznata mu je knjiga “Narodno blago” (1888). U drugoj knjizi “Istočno blago” (1896) sabrao je i preveo nove turske, arapske i persiske poslovice i mudre rečenice. Tarih na njegovom nišanu je s jedne strane na perzijskom, a s druge na bosanskom jeziku, a u arapskom pismu. Zapis je ispisan krupnim talik pismom na perzijkom jeziku, čiji sadržaj u prijevodu glasi: O uzvišeni (Bože), kada bi moj grijeh bio koliko planina Kaf,
Ništa ne mari, jer je to naspram tvoje milosti neznana stvar.
Ova vrsta dokumenta potvrđuje da se Mehmed-beg čiji je pseudonim Munibi , bavio i književnim radom i da je bio “pametan covjek”, “pjesnik, historičar i čovjek dobrih osobina”.
Kiraethana ili muslimanska čitaonica
Prvoj generaciji muslimanskih pisaca, pripadali su Mehmed beg Kapetanović Ljubušak, Hilmi Mulabdić, Ibrahim beg Bašagić i Mehmed Hulusija. Oni su radili na prilagodavanju Bošnjaka novim društvenim i političkim prilikama, propagirali čitanje štampe i suvremenih izdanja i činili sve na stvaranju osobnog nacionalnog muslimanskobosanskog entiteta na osnovama političkih koncepcija austrougarske uprave.
Mehmed beg Kapetanović Ljubušak:
Šta misle Muhamedanci u Bosni, 1886
Narodno blago 1887
Narodno blago 1888
Istočno blago 1896
Istočno blago 1897
O našijem pjesnicima i književnicima (alhamijado pjesnici)
List Bošnjak pokrenula je grupa muslimanskih književnika sa Mehmed-begom Kapetanovićem na čelu. List je počeo da izlazi 1891. godine u Sarajevu i izlazit će sve do 1910. godine To je prvi nacionalni list bosanskohercegovačkih muslimana. On izražava njihovu političku volju i spremnost da zajedno sa ostalim domicilnim stanovništvom pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti odlučno krenu putem vlastitog nacionalnog preporoda i da se na taj način odbrane od žestokog i nasrtljivog svojatanja koje je dolazilo preko Drine i Save. Tako je u Bošnjaku bosanska nacija i bosanski jezik našla u tadašnjoj društvenoj situaciji svoj puni i pravi narodni i književni izraz i uvjerenje da je moguće zajedno živjeti u Bosni i Hercegovini.
Ideja “bosanstva”
Do 1894. godine u Bošnjaku djeluje Riza beg Kapetanović(Sin Mehmedov), Safvet beg Bašagić i Edhem Mulabdić, koji je bio odgovorni urednik lista od 1892. do kraja 1894. godine. Riza beg Kapetanović, Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić čine “jezgro prve, starije generacije književnika okupljene oko “Bošnjaka”. Njih trojica istovremeno su i dala najvrijednija književna ostvarenja koja su uopće objavljena u Bošnjaku dok je izlazio i zato se njihovo djelovanje u ovom listu i naziva “fazom bujnosti”.
Riza-beg Kapetanović Ljubušak(sin Mehmedov) je rođen u Vitini kod Ljubuškog 1868. Umro je u Sarajevu 1931.
“Ono što je bio u Hrvatskoj Ilirski preporod početkom četvrtog decenija prošlog vijeka, to je za Bosnu pokret muslimanske inteligencije u zadnjem deceniju prošloga i prvom ovoga vijeka. Kao što ni od Ilirskog pokreta nije u književnosti mnogo ostalo, tako ni od cijelog ovog rada prvih muslimanskih književnika nema skoro ništa osim Bašagićeve lirike, odlomaka Mulabdićeve proze i Vamikovih1 ‘papirnatih’ križara, koje bi naša omladina trebala često uzeti u ruke. Rođen u staroj begovskoj i kapetanskoj porodici, Riza-beg je od malih nogu odgajan gransenjerski, a kako mu je otac Mehmed-beg bio razborit čovjek, znao ga je odgojiti u duhu novog vremena. Nakon okupacije Bosne 1878, Riza-beg je prvi musliman koji pohađa Knabenpensionat [vojnokadetsku školu] u Sarajevu, a nakon svršetka penzionata, pohađao je neko vrijeme ruždiju.
Kad je 1900. pokrenut prvi muslimanski časopis Behar, kojemu je bio urednikom Safvet-beg Bašagić, a glavnim suradnikom Edhem Mulabdić, počinje u njemu surađivati i Riza-beg pjesmama i kraćim pričama, a naročito folklorističkim radom… Riza-beg Kapetanović bio je vanredno društven i pristupačan čovjek, pun dosjetaka, bogat raspoloženjem i uvijek optimist.” (Alija Nametak, 1932.)
Riza-beg je prvi naš muslimanski pjesnik koji piše latinicom i prvi koji je objavio zbirku pjesama iza okupacije (1893.). Smisao za književnost naslijedio je od oca Mehmed-bega koji među prvim Muslimanima, poslije Šaćira Kurtćehajića, okreće lice zapadnoevropskoj kulturi, smatrajući “da Bosna nije najzapadniji dio Istoka nego istočni dio Zapada i da pripada Evropi”. Pisao je pjesme, drame i pripovijetke. Sudjelovao je u osnivanju Gajreta (1903.), i dao mu ime.
Prvu, i jedinu njegovu zbirku, popratio je mladi Jovan Dučić u pančevačkom Vjesniku, 1893.: “Prva pjesma u ovoj knjizi izgledala nam je kao sjetna čuvarica s kojom smo se sreli na vratima kakvog neznanog dženeta, u kome živi vječita tiha tuga i bol i sjeta, koje mladom i osjetljivom pjesničkom srcu nanose plave oči, svilena i plava kosa i ruzični lik kakve nježne Zulejke i Džemile, a tako i biješe. – Ljubavne pjesme, posvećene Zulejki, koje zazuzimaju veći dio ove knjige, učinile su na me vrlo prijatan utisak. Pjesnik zvučnim i ne usiljenim stihom i osjetljivim riječima pjeva u njima svoju ljubav s onom sjetom i onom bolećivošću koja je samo pjesniku svojstvena… Pjesnik Riza-beg raspolaže bujnom i živom fantazijom, lakoćom stiha i nježnom i finom dikcijom. U svakoj svojoj pjesmi pokazuje se kao pravi idealista, kao pjesnik koji piše samo pod pravim utiscima i u momentima kad se gubi u svijetu harmonija i svijetu čari svoje Zulejke. I mislima i zanosom i stihom on je kadar da probudi saosjećanje i raspoloženje, a to je najbolje uvjerenje da je to pjesma srca i osjećaja… Ni moja ocjena nije potekla iz drugog raspoloženja nego takova u kome je pjesnik kadar bio da i meni dodirne vješto i nježno žicu osjetljivosti…”
Sam Riza-beg (1893.) doživljava svoj pjesnički prvijenac pribrano, skromno, bez velikih riječi: “… Ja znam da ja nijesam dorastao, niti moje pjesmice, da se među znamenite pjesme i pjesnike miješamo, već eto tako za hatur mojih čestitih prijatelja, a osobito da budem sljedbenik naših pradjedova, to cvijeće što sam dosad spjevao, u ovu malu zbirku sabrah, i sada svome milom rodu radosno dajem.”
Kapetanović Ljubušak, Riza-beg
Bilo je lani…
Sjećam se dobro:
Bilo je lani,
Baš kao sad –
Srce mi rani – I život mlad.
Sjećam se dobro:
Bilo je lani,
Baš kao sad –
Sa jednim sm'ješkom
Srce mi zani A usu jad…
Sjećam se dobro:
Bilo je lani,
Baš kao sad –
Pa da mi kaže,
Šta veče kani, –
Bio bih rad…
