Dugo sam tragao za zapisima ili slikama o nekoj staroj begovoj kući ili dvorcu u
našem gradu,ali uzalud.Znano je da su postojali moćni i imućni ljubuški begovi koji
su mogli sagraditi velike konake i impozantne dvorce,ali nisu.Tajna se krije
vjerovatno u bojazni da bi svaki sagrađeni dvorac u gradu na serhatu zapalili i
srušili uskoci,hajduci i mletački vojnici.Oni nisu dali mira Ljubušacima kroz
stoljeća,naročito poslije turskog poraza pod Bečom,pada Vrgorca 1690.i Imotskog
1718.godine u mletačke ruke.Grad se primakao granici tako blizu da su se stalno
očekivali iznenadni napadi iz Dalmacije.Zato su se gradile kule,dobro utvrđene
kamene kuće pokrivene pločom u svim mahalama i stalno održavala neosvojiva ljubuška
tvrđava kao konačno utočište.
Za razliku od Ljubuškog,u romantičnoj Vitini su,i pored identičnog rizika od
rušenja,postojala i dva dvorca-simbola i svjedoka osmanske moći i dominacije.
Dvorac prije četiri stoljeća
Neki Selim-aga,možda gabeoski kapetan ili vrlo imućni vitinski aga, sagradio je
prije četiri stoljeća,veličanstveni dvorac (saraj,kasr ) u Vitini kao musafirhanu za
sve putnike namjernike.,bez obzira na društveni položaj.Ne zna se gdje je bio
lociran,kada je prestao raditi i kad je srušen.U njemu je odsjeo 1602.godine kao
gost najveći mostarski pjesnik osmanskog doba Derviš-paša Bajezidagić.Zadivljen
njegovim izgledom i sređenošću spjevao je tarih o gradnji ovog saraja-kronogram u
pjesmi na turskom jeziku.Zapis je ostao sačuvan u Zborniku Muhameda Enveri Kadića u
Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
Tekst kronograma glasi:
Ovu građevinu koja pruža raspoloženje,
sagradio je Selim-aga veliki gostoprimac.
…nečitko…
Ukrasio je svoje saraje.
U svrhu ugošćavanja odličnika i puka.
Podigao je ovu privlačnu građevinu
Ovoj bez mahane građevini nema premca.
I ona je slična raju.
Kad je dovršena izrekoh joj kronogram:
O prijatelju, ovo je dvorac koji nema
nedostataka.
godina 1011.(1602.godina)
Ne samo ovi stihovi,nego i činjenica da je veliki pjesnik,carski lični
savjetnik,paša-ratnik,vrlo bogati mostarski vakif i bivši visoki turski funkcioner
autor ovih prigodnih stihova, jasno svjedoče o veličini i sjaju ovog dvorca.
Begovski dvorac
Na ulazu u Vitinu desno ,prije mosta na Vrioštici,ponosito su nekad stajali na
jednom blagom brežuljku dvorac i kula posljednjeg ljubuškog kapetana Sulejman-bega
Kapetanovića ( umro 1848.godine ) i njegovih potomaka.Nema pouzdanih podataka ( ili
bar nisu dostupni) o godinama gradnje,prvom vlasniku,arhitekti,niti o
majstorima.Nažalost,kompleks prelijepog dvorca sa visokom kulom nije mnogo zanimao
naše historiografe,iako je,po ljepoti.umjetničkoj izradi i raskoši,bio iznad <
Begovine >Ali-paše Rizvanbegovića u Stocu i njegovih saraja na Buni.
Dvorac je sagrađen ,vjerovatno,poslije ukidanja dizdara i kapetana 1835.godine kada
je nastao period relativnog mira na granici,a možda i ranije.Građen je na dva
kata,sa kamerijom(balkonom) na kojoj je stajao natpis <Moj dvorac>.Dvorac je imao
pet ulaznih vrata,80 prozora,22 sobe,a u 11 soba hamame i uz njih ugrađene zemljane
peći.Bakreni kazani su neprekidno bili puni tople vode,pa su se tako grijale i sobe
i mramorni hamami.Jedan hodnik je bio dug 24 m.,a uz njega su postojale dvorane za
sastanke,vijećanja (divanhane),trpezarija i pomoćne prostorije. Drugi kat dvorca
bio je izuzetno lijepo građen sa dva <ćoška>,desni i lijevi (na slici ) sa osam
prozora u arapskom stilu,kao u džamijama.Osobito su lijepo bile izrađene šiše
ćoškova.Pored raznovrsnih umjetničkih crteža na šišama su bile urezane mudre
rečenice iz Kur´ana i po dvije sultanske ture(sultanska grba). Sarajevski slikar
Salih Ćeremidžija na zidovima je izradio freske živih boja sa
pticama,maslinama,lozom, grožđem,limunovima i narančama.
Krov je bio građen od tvrdih stržovih greda,pokriven lijepo oblikovanim
pločama.Brojni i visoki odžaci (dimnjaci) kao da su govorili da imućni domaćini
svakom dobronamjernom gostu širom otvaraju vrata.
U prizemlju dvorca bio je zatvor sa četiri odjela,tri za obične krivce,jedan-samica,
za teške zločnce.
U toku 1942.godine Talijani su znatno oštetili dvorac,a smrtni udarac mu je zadao
tadašnji vlasnik.Pretvorio ga u pravu ruševinu poslije 1950.godine,vadeći i
prodajući drvni materijal.Tako je zauvijek nestao biser hercegovačke osmanske
arhitekture.Potsjećao je na plemički zamak,okružen maslinama i šipcima i pokazivao u
punom sjaju moć nekadašnjih ljubuških kapetana.
Vitinski begovi-vlasnici dvorca, nerado su pisali o sebi i svojoj porodici.Bili su
odreda ne samo bogati,nego i ugledni ljudi i zauzimali su važne funkcije u svoje
doba.Iz te porodice potiče posljednji ljubuški kapetan Sulejman.beg,prvi ljubuški
mudir Ali-beg,njegov sin,zatim prvi ljubuški kajmekami Mehmed-beg,kasnije poznati
pisac,foklorista i političar,Ibrahim-beg (gradonačelnik
Mostara),Riza-beg,pjesnik,Ali-begov unuk,Osman-beg,itd.Neki od njih bili su skromni
i vrlo pobožni,drugi osioni,a bilo je ,naravno i onih koji su,kao pravi begovi po
današnjem poimanju te riječi, <na dušak ispijali sve životne slasti>.Možda bi se sa
gradnjom dvorca mogao povezati Omer-beg,predak vrlo darovite spisateljice Fahrije
Kapetanović-Jovanović,rođene Sarajke,kćerke Adil-bega.Ona U knjizi <Pepeo u
vodi>,1989 godine Fahrija piše:
…Niko nije ni pomišljao da će Omer-beg dugo brojati puste i prazne udovačke
dane.Od kada za sebe zna i od kada su ga drugi upamtili kao tek stasala momčića,on
je na dušak ispijao sve životne slasti.Sladostrasnik i meraklija,kakvi su rijetki
čak i u njegovom sloju,sklonom i vještom u uživanjima,nije izbijao iz Epikurovih
vrtova.Mnogo je želio i mnogo uzimao od života.Raspusan,samouvjeren,osion,čim
uđe,uvijek ga je,kažu,bila puna soba,visok,naočit,bogat,iz jedne od najuglednijih
hercegovačkih begovskih kuća,,bahat ,nikom nije dao preda se.Ni u kući,jednoj od
najljepših u Bosni i Hercegovini,sa dvadeset i dvije sobe i jedanaest turskih
kupatila,sa kulom,zatvorom,magazama i vrtovima.Iz Sarajeva je dovodio slikare da mu
islikaju zidove i tavanice.U Dubrovniku i Veneciji kupovao je namještaj,lustere i
porculan.U Sarajevu tepihe,mangale,peškune i škrabije od rezbarene orahovine s
intarzijom sedefa.Kad je čuo da su livanjski begovi Firdusi u fijakeru ugradili malu
biblioteku i on je odmah poručio takav fijaker,iako knjigoljubac nikad nije
bio.Volio je da putuje do Dubrovnika,Venecije,Carigrada,Beča.Volio je da pojede
najprobranija jela.Volio je konje.A najviše je volio žene…
Pored dvorca lijevo bila je visoka kamena kula na dva kata,sa krovom od dasaka,
vezana uz dvorac spojnim mostom,slično kao u Gradačcu.Po narodnoj predaji ta
kula,svakako u drugom obliku i veličini,postojala je prije dolaska Osmanlije kao
mjesto za odmor hercegovačkih bogumilskih velmoža.U prizemlju kule bio je zatvor za
zločince osuđene na višegodišnju kaznu.U toku 1922.godine kula se zapalila (tad su
se begovske kule ciljano palile po cijeloj našoj domovini ).Izgorio je krov i cjeli
drugi kat,tako da su danas od kule ostali možda samo temelji.
Osim ove velike kule vitinskih begova,u Vitini su u osmansko doba postojale,kao i u
Ljubuškom,male kule iz kojih su se Vitinjani branili od stalnih i i nepoštednih
napada iz Dalamacije.Makarski fratar Šilobadović je prije preko tri stoljeća u
svojoj hronici,zabilježio jedan takav napad na Vitinu:
> 1686 ,miseca januara na 19.naša vojska otiđe na Vitinu.7 stotina ljudi,opale svu
Vitinu;ali nemogli kula,zašto Turci biju iz nutra,ter ne smiše pristupiti.Dognaše
male živine 300,goveda 100,konja 20,sužanja oliti čeljadi 15,jednog čovika ubiju
iz puške,naši svi zdravo>.
Danas od vitinskih kula i dvoraca skoro da nema ni traga.
Samo jedan dan prije smrti ,Riza-beg je napisao ove proročke stihove;
> Stoljeća je uzgor stala
izložena vatri ,gromu,
na braniku kula mala
vazda bila svome domu.
A sada se ori,ruši,
sve je bilo,sve je prošlo,
ni odžak se sad ne puši
u zemanu tako došlo.
Neće dugo potrajati,
i zidine zemlja skriće,
uz koljeno sinu mati
započeće pričat priče:
<Na brijegu vidiš gore.
kraj šipkovih onih grana,
tu su bili nekad dvori,
ljubuškijeh kapetana..>.
Halid Sadiković