Murvanje

sarajevske price

Još kao djeca tih pedesetih godina prošlog stoljeca znali smo krenuti u murvanje. Kad nestane trešanja, ili su vec pri kraju, pocele bi sazdrijevati murve, i one su bile omiljeno voce ne samo djece vec i odraslih. Nisu se one brale kao smokve u neku posudu (krto) pa se onda služile za jelo, nego bi se došlo pod murvu ili popelo na nju i izravno jelo, i to se medu nama djecom zvalo murvanje. Najslade su bile one koje su same pale, jer su one vec malo prosušene i puno su slade. Istina za te je bila i najveca jagma, jer pored djece konkurenti su bile i kokoši, ovce, krmenja ako su bila puštena i ostale domace životinje. Ove što bi pale na zemlju samo bi se malo puhnule i jele, nije bio obicaj prati ih. Prema boji su se i razlicito zvale: bijele – bilice, crne – crnice a crno bjele – mrkuše. Bilice su bile omiljene vecini ali ja sam više volio crnice, ni dan danas ne znam razloga. Možda zato što su imale jaku crvenu boju dok sazrijevaju, pa kad ih jedete ostaju usne crvene kao da si ih karminom namazao.

Ono sto covjek jede u djetinjstvu i obožava ostaje trajno urezano i nije cudo kada su nekog vrsnog kuhara upitali kako zna ugoditi svakom gostu, on im odgovori – meni je samo bitno znati gdje je odrastao gost, jer ja znam što se tamo tada jelo.

Neznam do koje nadmorske visine može uspijevati murva, ali znam da je jedna bila i u Sarajevu za koju me veže ružno iskustvo i sada kad vidim bilo koju murvu otvori mi se taj nemili prizor. Da žalost bude veca bila je – crnica.

Sa sjeverne strane prema Pofalicima tvornica „Vaso Miskin Crni“ bila je ogradena s nekim visokim betonskom zidom gotovo dva metra visine. Kada je zid raden, ne znam, ali u kakvom je lošem stanju izgledalo je da je dosta star ili je beton kojim je raden bio loš. Toliko se oljuštio da je virila armatura i držeci se za nju rukama kao uz stepenice mogao si se popet na zid. Mnogo bolje izgledali su betonski bunkeri visoki oko desetak metara za koje su pricali da su pravile ustaše u II sv. ratu, koji su se nalazili blizu zida s unutarnje strane. Meni su više davali dojam osmatracnice nego bunkera jer su prije svoda koji je bio stožac imali red malih prozorcica kroz koje se vjerojatno osmatralo i pucalo, ali svijet ih je zvao bunkeri i još uvjek dodavao ustaški. U ovom ratu cini mi se da nisu služili nikakvoj svrhi, a u drugom se iz njih cuvala željeznicka stanica (cirina) poznatija medu starim sarajlijama „Banov“.

murvana

Tik uz sami zid koji je bio oko 250 do 300 m dužine protezala se ulica koja je povezivala ulicu Marka Marulica pored Carine i izlazila kod upravne zgrade Energoinvesta na ulicu koja vodi za Pofalice. Taj prostor svijet je nazivao Koreja i prije rata svijet ga je izbjegavao i po danu a posebno po noci. U toku rata to je postala glavna prometnica baš radi tog betonskog zida jer je on zaklanjao prolaznika pogleda s južnih strana odakle je prijetila opasnost od pogibije. Negdje na polovini dužine te ulice blizu jednog bunkera s unutarnje strane zida rasla je murva, tako da je ona svojim rastom još više slabila zid a njene grane su se nadnijele na ulicu i gotovo citavu natkrile ali tako da su vozila komotno mogla prolaziti ispod grana.

Ratna devedeset treca, okruženje, glad, neimaština, granate, snajperisti.

Vec nekoliko dana nakanjujem otici u fiskulturnu školu da zagovorim polaganje engleskog jezika za sina koji treba da završi prvi razred gimnazije, jer su mi rekli da je tamo isto neka gimnazija i da se samo tamo to može uciniti. Tvrdo sam odlucio bez razlike granatirali ili ne ujutro idem. Sutra osvanuo prelijep suncan lipanjski dan ni daha vjetra a ne cuju se ni pucnji ni granate. Sinoc je palo malo kiše, onda se razvedrilo, pa je zrak još cistiji i ugodniji.

Krenuo sam dosta rano jer je vladalo uvjerenje „bolje je ranije dok oni još spavaju“. Nisam žurio a i na ulici „nigdje žive duše“. Pored kapije Tržnice iza leda ocuh necije korake i nisam se uspio ni okrenuti vec me prestiže jedan sredovjecan covjek, pomislih u sebi Bože moj kud se ovom covjeku žuri. Kad je napravio rastojanje pedesetak koraka ispred mene nije više žurio pa sam ja dobio dojam da je htio samo da bude ispred mene. Približavali smo se murvi, iz daleka sam vidio da je okicena mnoštvom zrelih plodova i vec mi se pocela nakupljat pljuvacka na pomisao kako cu se fino zasladiti ko nekad u djetinjstvu. Na moje razocarenje, ovaj što je bio ispred mene cim je došao do murve uz onu armaturu zida kao uz stepenice uhvati se rukama za grane i u jednom hipu vec je bio na murvi i nastavio se peti još više uz grane, kao da se uputio baš samo da nabere murava. Još se nisam uspio ni naljutiti ocuo sam dva pucnja i u isti mah vidio sam kako onaj „što je bio ispred mene“ pada kroz granje na asfalt. Imao sam osjecaj, koliko je to bilo blizu, da ga mogu uhvatiti dok pada. Kad sam mu prišao još su padale zrele murve s grana koje je zakacio padajuci. Uhvario sam ga ispod pazuha i malo podigao gonji dio tijela a glava klonu i nasloni mi se na lijevu ruku i tada ugleda krv na sljepocnici koja poce curiti na asfalt. Iz hangara koji je bio udaljen dvadesetak metara dotrcaše dvojica vjerovatno cuvara i uz vikanje „bježimo odavde“ zgrabiše ga ispod pazuha ledim okrenutim prema zemlji i odvukoše prema hangaru tako da su mu se noge vukle po zemlji a glava je visila prema zemlji. Bježimo odavde bio je uobicajen povik jer iskustvo je pokazalo da ubrzo slijedi i granata jer znaju da ce se okupiti svijet. Uspio sam napraviti još jedan pogled kao fotografski snimak. Mala lokvica krvi velicine dlana i veliki krug otrešenih murava na asfaltu a samo tri ceteri zgnjecene koje su prije pale nego tijelo. Bojao sam se i ja granate i žurno napustio mjesto. Dogadaj je na mene ostavio jak trag. Prebirao sam po sebi sve price koje sam slušao kao dijete o ratu i one koje doživi sam u ovom ratu.

Toga dana palo je puno granata pa je malo svijeta išlo ulicama

Zadržao sam se gotovo do podne dok sam završio svoje planirane poslove i ponovo se vratio istim putem.. Stao sam kod murve i malo razgledao. Na asfaltu se uocavala zgrušana mrlja krvi na koju su pale dvije murve a one okolo su pokupljene. Pogledao sam prema hangaru i primjeti jednu cipelu koja je spala kada su ga vukli. Podigo pogled prema granama murve i primjeti kapu šiljtacu koja je zapela za jednu granu i lagano je vjetric ljuljao. Okolo kape na granama sunce je obasjavalo bezbroj crvenkasti zrelih murava.

Udaljavajuci se promrmljah gotovo poluglasno­­: Baš ove godine rodila „ko nikad-grane se lome“.

boras.ba

2609 Posjeta 2 Posjeta danas