Prica o historiji Ljubuskog iz pera cuvenoga historicara Hivzije Hasandedica.
Ljubuski
Ljubuski je danas veca varos i sjediste istoimene opcine u zapadnoj Hercegovini. Smjesten je na jugoistocnom kraju ljubuskog polja, na raskrsnici cesta koje se ovdje granaju vezuci ga sa Mostarom, Capljinom, Imotskim i Vrgorcem.’
Tvrdjava Ljubuski se prvi put spominje 1452 godine za vrijeme borbi koje su vodjene izmedju Hercega Stjepana i njegovih sinova.Turci su ovu tvrdjavu definitivno zauzeli poslije 1468.god., a prije 1477. god., i u njihovim rukama je ostala sve do austro-ugarske okupacije 1878.god. Oni su odmah oko kule Herceguse podigli bedeme i u tvrdjavu smjestili posadu koja je ovdje ostala sve do 1835.god. kada su u Bosni i Hercegovini ukinute kapetanije.
Nahija Ljubuski bila je u sastavu raznih kadiluka: drinskog(focanskog), mostarskog, gabelskog i imotskog. Mirom u Pozarevcu 1717god Turci gube Imotski i citavu Imotsku krajinu i tada je formiran novi kadiluk Bekejjei Imotski(ostatak Imotskog) cije je sjediste postao Ljubuski.
Ljubuski su nekad zvali i Malim Solinom.
Za vrijeme turske i austro-ugarske uprave podignute su na Gradu i mahalama , koje su se kasnije formirale po padinama ispod Grada i brda Butorovice, sljedeci objekti: pet dzamija, pet mekteba, musala, mehkema, han, posta, hamam, sedam kula, nekoliko catrnja, dvije tamnice, magazin za zito(hambar) i vise stambenih zgrada i ducana s cepencima.
Nesuh-age Vucjakovica dzamija i mekteb na Gradu
Dzamija na Gradu nalazila se van tvrdjavnog dijela i gradskih bedema. Bila je gradjena od tesanog kamena vezanog krecom a pokrivena cetverostresnim krovom pod plocom. Uz desni zid je imala kamenu munaru oktogona oblika visoku oko 12 metara. Upisana je u gr.ul. br. 446, kat.cest. 71/70 i zapremala je s dvoristem povrsinu od 150 m kvadratnih.
Ova je dzamija zaduzbina poznatog mostarskog legatora Nesuh-age Vucjakovica, sina Abdullahova. Sagradjena je 966./1558/59./ godine sto saznajemo iz natpisa sastavljenog na arapskom jeziku i uklesanog u plocu koja je bila uzidana iznad ulaznih vrata. Plocu su odnijeli Italijani koncem proslog rata i sada se nalazi u Ravellu u Italiji.
O vakifu nesuh-agi ne zna se nista pouzdano. Prica se da je rodom iz Ljubuskog. U vakufnami nije navedeno ime njegovog oca dok u natpisu, koji se nalazio iznad ulaznih vrata dzamije, pise da je bio sin Abdullahov. Vakifovu ocu bilo je ,vjerovatno, ime Vucjak po kome su se njegovi potomci prozvali Vucjakovici. Da bi Nesuh prikrio svoje krscansko porijeklo, stavio je umjesto sin Vucjakov, sin Abdulahov , stos u praktikovali mnogi neofiti koji su prelazili na islam.
Sve ovo upucuje na misljenje da je vakifov otac bio nemusliman i da je Nesuh, ne zna se kako i kada, prihvatio islam i primljen u sluzbu gradske posade. Polovinom 16.stoljeca bio je dizdar ljubuske tvrdjave odakle je presao u Mostar gdje je sagradio dzamiju, mekteb i vise korisnih objekata. Ovdje i danas zive njegovi potomci.
Legator je odredio da se u dzamiju postave sljedeci sluzbenici:
– Hatib sa dva dirhema place dnevno
– Imam sa tri dirhema place dnevno. Jedan dirhem dnevno davace mu se za ucenje jednog odlomka iz Kur`ana svaki dan u podne: Ove dvije duznosti vrsilo je jedno lice
– Mujezin sa tri dirhema place dnevno: Jedan dirhem dnevno davace mu se za ucenje svaki dan jednog dzuza iz Kur`ana za dusu Semse hatune.
– Kajim sa dva dirhema place dnevno. On je bio duzan voditi evidenciju o dolasku sluzbenika na posao I svaki izostanak ubiljeziti stavljanjem tacke kod imena doticnog.Mutevelija je bio duzan dbiti od place svakom sluzbeniku svaki izostanak
Prvi imam I hatib ove dzamije bio je Mevlana Muslihudin hodza, sin Hasanov koga je vakif izricito postavio I odredio da on ove dvije duznosti dozivotno vrsi.
Za imama, hatiba i muallima u tvrdjavi Ljubuski postavljen je 1152.god(1739.) neki Ahmed-aga. Na jednom nedatiranom arzulahu koji je upucen Porti potpisani su slijedeci prvaci iz tvrdjave Ljubuski: Osman-hatib, Mustafa-imam, Hasan-mujezin, Mehmed-dizdar, Abdija-bivsi dizdar i mustahfizi: Osman-odobasa, Halil-cehaja, Ahmed-aga, Sinan-odobasa, Mehmedaga-azap.
Od polovine proslog stoljeca do 1929.god. imami I hatibi ove dzamije bili su sljedeci: Halid ef. Sadikovic, Ibrahim ef. Prolic, Mustafa ef. Ceric, Salih ef. Mahic, Adem ef. Kosaric, i posljednji Mustafa ef. Music.
Zadnjih nekoliko godina dzamija se otvarala samo petkom I bajramima. Zatvorena je 1929.god. Talijani su je tokom proslog rata koristili za magazine I prilikom pvlacenja 1943.god. srusili. Vide joj se jos dijelovi zidva i munare.
Dzamija je u proslosti vise puta opravljana jer je cesto ostecivana od raznih elementarnih nepogoda. Zadnji put je temeljito opravljena 1891.god. kada je na njenu opravku utroseno 264 forinte. Sve ove opravke i placanje sluzbenika vrsilo je Vakufsko povjerenstvo u Mostaru koje je upravljalo ovim vakufom.
Neposredno uz dzamiju legator je podigao i jedan mekteb u kome ce se ”muslimanska djeca poducavati osnovnim principima islama”. Odredio je da se mualimu mekteba placa dva dirhema dnevno. Jedan dirhem dnevno davace mu se za ucenje svaki dan jednog dzuza iz Kur`ana za dusu Bozijeg poslanika Muhameda a.s. Mualimsku duznost u ovom mektebu redovito je vrsio imam dzamije.
Za izdrzavanje ove dzamije i mekteba, kao i dzamije i mkteba u Mostaru, legator je zavjestao sljedece: 123.000 dirhema u gotovom, 28 ducana, jednu radionicu za preradu kostrijeti u mostarskoj carsiji, mlinice i stupe na rijeci Radobolji i Studenci.
Ovaj vakuf imao je jedan mlin na rijeci Studenci u Studencima koji je upisan u gr. ul. o. Studenci broj 101, kat. Cest. 265(kuca s mlinom ”vakuf”) i koji je svake godine izdavan na licitaciji pod zakup. Mlin je izgorio 1848.god. paj e onovremeni mutevelija ovog vakufa sklopio ugovor sa Salihom i Hasanom Becirovicem iz Ljubuskog da oni o svom trosku sagrade na istom mjestu novi, da ga drze u svom posjedu i da daju vakufu godisnje 300 oka zita. Becirovici su sagradili mlin koji su njihovi nasljednici prodali mustafi Lakisicu, a ovaj 1882.god. Mati i Anti Zupcu. Kad je mlin dosao u posjed Zubaca prestao je biti vakufsko vlasnistvo.
Na Gradu kod dzamije nalazio se harem u kome su sahranjivani muslimani koji su ovdje stanovali. Ovo je najstariji harem ne samo u Ljubuskom nego i u citavm ovom kraju. U njemu se prestalo sahranjivati prije sedamdeset godina i, kako se prica, posljednja je ovdje sahranjena Alema Music, kci Mustafina, koja je umrla 1929.godine.
U ovom haremu se ranije nalazilo vise starih i raznim dekoracijama ukrasenih nisana, s natpisima i bez njih. Danas se ovdje na vise mjesta vide samo kamene ploce kojima su grobovi bili ogradjeni dok nisana nema. Upisan je u gr.ul.broj446, kat.cest.318/1 i zapremao je povrsinu od 720 kvadrata.
Uz Korjenica kucu nalazio se takodjer harem poznat pod imenom Mali Harem. U dvoristu pred dzamijom postojala su ranije dva groba s velikim nisanima i jedan grob s nisanima na brijegu vise dzamije.Ne zna se ko je u ovim grobovima sahranjen jer, kako se prica, na njima nije bilo natpisa.
U Dolcima nize grada, sa suprotne strane, postojao je harem u kome su svi nisani davno unisteni. Upsan je u gr.ul.br.446,kat.cest.71/34 i zapremao je povrsinu od 940 kvadrata.
Naseljavanje muslimana na Gradu pocelo je odmah po njegovom padu u turske ruke. Ti prvi muslimani bili su posadnici tvrdjave i islamizirani domaci stanovnici(bogumili).
Nislu Hamza,clan posade ove tvrdjave, uzivao je 1469.god. timar u Kocerinu, a 1477.god. u Kenspolju, opcina Listica. Mustahfizi ove tvrdjave imali su 1477. i 1519god. Timare u sljedecim selima: Gornjem i Donjem Pologu, Vlasnicima, Lisama, Dobricu i Grabovoj.
Omer, sin Musin, iz kasabe Ljubuski, potpisan je kao svjedok na jednom hudzetu novskog kadije od druge dekade sabana 928(1522god.) U isto vrijeme ovdje je zivio i neki Ajdin , cehaja tvrdjave Ljubuski.
Na gradu, s koga se pruza veoma divan i velicanstven pogled na okolinu, danas vise niko ne stanuje. Ovdje su, pored dizdara, kapetana i clanova gradske posade, stanovale mnoge porodice, medju kojima i najstariji Dizdarevici i Vucjakovici. Prica se da je 1961.godine posljednji od muslimana s Grada iselio Ibrahim Niksic, a od katolika Luca Tokic 1970.godine.
Grad u ljetnim danima posjecuju znatizeljni turisti i oni koje zanima arhitektura starih gradova.
Vakif Vucjakovic je u svojoj vakufnami jos odredio da se, po potrebi, opravlja iz sredstava njegovog vakufa jedan most na rijeci Trebizatu. Ova se odredba odnosi na neki stari most, mozda, iz rimskog doba koji su Turci zatekli i s kojim su se u saobracaju sluzili.
Dzamija i mekteb na Zabljaku
Ovo je druga dzamija po starini u Ljubuskom. Situirana je visoko u strani na padinama brda Butorovice i privlaci pogled ma s koje strane se dolazi u Ljubuski. Gradjena je od tesanog kamena, unutrasnjih dimenzija oko 10×8 metara. Ima 14 na cemer gradjenih prozora: u lijevom zidu dva, a u ostala tri, po cetiri prozora. Minber joj je izgradjen od kamena i lijepo je ukomponvan u enterijer dzamije. Na mahfili, koji drze dva stuba ulazi se uz stepenice sa sofa. Uz desni zid joj je prigradjena kamena munara visoka oko 15 metara. Upisana je u gr.ul.br. 349, kat.cest. 75/4 i zaprema s haremom koji je uz nju 5510 kvadrata.
Ovu dzamiju sagradio je neki hadzi Muhamed, sin Sinanov. U jednom dokumentu stoji Sinanzade(Sinanovic). Ko je bio ovaj vakif, gdje i kada je umro, ne zna se. Pretpostavlja se da je bio domaci covjek, i veoma bogat. Prica se da je dzamija sagradjena polovinom 17.stoljeca.
Prvi poznati imam ove dzamije bio je mula Husein,sin Redzepov, koji se 1180(1767) ozenio sa Maksumom, kcerkom Mahmudovom, iz mahale Zabljak u Ljubuskom. Za imama i hatiba postavljen je 5.safera 1263. godine postavljen je neki Muhamed efendija.
Od polovine proslog stoljeca do danas imami i hatibi ove dzamije bili su: hadzi Mehmed ef. Krehic, Hasan ef. Ibrulj, Ibrahim ef. Sadikovic, Husein ef. Ibrulj, Abdullah ef. Sadikovic, hadzi Hamid ef. Omerhodzic, Asim ef. Smajic, Semso ef. Gerzic.
Hafiz Mustafa ef. Fazlinovic i hafiz Sait ef. Tancica bili su vise godina mujezini ove dzamije.
Dzamija je u proslosti vise puta opravljana, jer je ostecivana u raznim vremenskim nepogodama. Posljednji put ju je vlastitim sredstvima opravio i izbojio njezin enterijer Zaim-beg Selimovic 1892.godine.
Vakif je spram dzamije , preko puta, sagradio jednu dosta prostranu prizemnu zgradu u kojoj je radio mekteb u kome je mualimsku duznost vrsio imam dzamije. Danas ova zgrada sluzi za privatan stan.
Nije se sacuvala zakladnica ovog vakufa , pa se ne zna sta je vakif zavjestao za izdrzavanje dzamije i mekteba uz nju. Ovaj vakuf imao je 1889.godine u svome posjedu: dva ducana, sest njiva I dvije basce.
U dzamiji, pod minberom, cuva se jedan svijecnjak izradjen od kamena na kome pise da ga je u dobrotvorne svrhe(hajrat) zavjestala Allija Kaduna Kosaric, kcerka Salih-agina 1203.(1788.)godine. Ovaj Salih-aga bio je 1126.(1714.) god. Zakupnik prodaje soli u Ljubuskom.
U dvoristu pred dzamijom sahranjen je hadzi Mehmed ef. Krehic, sin Alijin, poznati ljubuski vakif i muderis koji je umro 1280.(1863.) godine. Nad njegovim grobom postavljen je santrac i dva velika i lijepo izradjena nisana.
Ovdje se nalazi i jedan nisan sa turbanom na kome pise da je u grobu sahranjen neki Ahmed-aga, sin hadzi Alijin. Na njemu nije napisana godina smrti, ali sudeci po formi nisana, natpis je star vise od 100 godina.
Uz dzamiju s gornje strane nalazi se prostran harem u kome su se sve do konca turske vladavine sahranjivali muslimani koji su stanovali u Besir i Zabljak mahali.
Austro-ugarske vlasti su iz zdravstvenih razloga, zabranile sahranjivanje u ovom haremu, jer je Zabljak u to doba bio centar Ljubuskog.
Tada je tvoreno novo groblje nize u ravni, oko 200 metara lijevo od ceste koja vodi za Vitinu. Ovo je groblje i danas aktivno i zove se harem Vrbica.
U haremu kod dzamije nalazilo se ranije vise starih nisana s natpisima i bez njih.Harem je , odkad se ovdje prestalo sahranjivati, zarastao u sumu i skoro svi nisani u njemu su unisteni.
Mi smo uspjeli naci samo dva nisana s natpisima koji oznacavaju grobove: Munla Hasana Omerhodzica, sina hadzi Abdulahova, umro 1272(1854) i Mustafe Sadikovica, sina Mehmed spahijina, Umro 1276.(1859.)godine