Historija Ljubuskog treci dio

staraljubuskog

Mehkema(zgrada suda)

Ljubuski kadiluk je osnovan 1717god. kada su Turci izgubili Imotski i Imotsku krajinu. Prica se da je sud u Ljubuskom za vrijeme turske vladavine radio u Hasagica kuci koja se nalazila vise puta posavsi od Gozulja prema Prilazu.Po rusevinama koje se ovdje i danas vide moze se zakljuciti da je zgrada bila nas prat i imala vise prostorija. Iz jedne bibliografske biljeske 1847.god. saznajemo da se u ovoj zgradi nalazio i kadijin stan.
Iz izvora saznajemo da je ova zgrada bila 1876. dobro dotrajala paj e zatrazeno odobrenje i financijska sredstva da se opravi.Posljednjih godina nalazila se u posjedu porodice Mahica koji su u njoj stanovali.. Vide joj se dijelovi zidova.
Nedaleko od mehkeme na Gozulju nalazila se i zgrada upravnih vlasti(konak).

 

Sabica han

Na Gozulju, ispod puta koji vodi prema Prilazu, postoji jedno staro groblje poznato pod imenom Sabica hare.Jedan lokalitet ispod ovog harema nazivaju ”kod Sabica hana”. Ovdje je za vrijeme turske uprave radio jedan han koji je bio vlasnistvo porodice Sabica. Po imenu njegova vlasnika bio je poznat i pod imenom Arif-causev han. Ovo je, koliko se zna, bio i jedini han u Ljubuskom koji je radio za vrijeme turske vladavine. Niko u Ljubuskom ne pamti kad je prestao raditi.
Sabici su doselili u Ljubuski iz Vrgorca kada su Mlecani 1690 god. konacno od Turaka zauzeli ovo mjesto. Slovili su kao ugledna i bogata muslimanska porodica i imali u Vrgorcu kulu nas prat, koja je, sve dok su Turci ovim mjestom vladali, bila poznata pod imenom Sabica kula. Sada se ona nalazi u posjedu Pakera i poznata je pod imenom Pakerova kula.
Prica se da je posljednji Sabic odselio iz Ljubuskg u Tursku oko 1878.god. uspomenu na njih cuva ovdje, pored hana i harema, jos jedna pecina u brdu vise Gozulja koju narod naziva Sabica pecina.

Posta i telegraf

Telegrafska stanica u Ljubuskom otvorena je 1876.god., a posta 1878.god. Njeno otvaranje diktirale su politicke prilike koje su nastale u istocnoj i zapadnoj Hercegovini nakon pocetka izbijanja buna zadnjih godina turske vladavine. Do 1878.god. imala je samo jednog sluzbenika koji je obavljao sve postansko-telegrafske poslove i bio njen upravnik.
Prica se da je posta za vrijeme turske uprave radila u jednoj maloj zgradi na Gozulju, stotinjak metara zapadno od mehkeme. Sada u njoj stanuje jedna porodica Mahica i ona je njihovo vlasnistvo.

Hamam

Od Musale nanize vodi jedna uska ulica koja se naziva Banja mahala. Kod Glavice na dnu Basinovica mahale nalazi se, opet, vrelo Hazna. Ova dva naziva upucuju na misljenje da je u Ljubuskom, negdje na prostoru od Banja mahale do Hazne, postojao i radio za vrijeme turske uprave jedan hamam.
Ovo misljenje potvrdjuje i cinjenica sto su u cetiri manja mjesta u Hercegovini: Blagaju, Cernici, Ljubinju i Predolju, takodjer postojali hamami.
Hamam u Ljubuskom snabdijevan je vodom iz jednog vrela na Gozulju ili iz vrela Hazne.
Apoteka, tvrdjava ,kule, porodice , uspjesni Ljubusaci

Iz jednog izvjestaja sefa ljekara za Hercegovinu, saznajemo da je u Ljubuskom i okolini koncem turske uprave harala velika epidemija sifilisa.
Pocetkom 1873.god. primljen je u sluzbu neki lijecnik Kolunbana koji je od ove teske i opasne bolesti izlijecio u spomenutoj godine 83 osobe.
Posto Ljubuski u to doba nije imao apoteke, mjesne su vlasti zamolile da im se odobri nabavka lijekova koje ce lijecnik drzati u prirucnoj apoteci.
Za vrsenje lijecnicke i apotekarske duznosti odredjeno je da mu se isplacuje godisnje po 2000 grosa, i da ostane na sluzbi u Ljubuskom sve dok se ova bolest potpuno ne iskorijeni.

U prvom stoljecu poslije turske okupacije Ljubuskog, sagradjeno je na Gradu sedam catrnja za potrebe posade i stanovnistva, koji sut u obitavali. Dvije su se nalazile u tvrdjavi(fortici), a pet u posjedu porodica koje su ih sagradile. U tvrdjavi su se jos nalazile i dvije tamnice i magazin za zito(hambar). U ovaj hambar se skupljala desetina iz cijelog ljubuskog kadiluka. Za vrijeme gladnih godina svijetu se iz hambara besplatno davalo zito za prehranu i sjeme.
Turci su dalje prosirili tvrdjavu i dogradili kulu Hercegusu i sve opasali tvrdim bedemima s puskarnicama.

Po mahalama ispod Grada i na padinama brda Butorovice sagradjeno je u 17. i 18. stoljecu sedam kula koje su opjevane i u nasoj narodnoj pjesmi. Sve su bile sagradjene na dva sprata i sluzile su ne samo za stanovanje, vac i za odbranu mjesta. Po porodicama koje su ih podigle i u cijem posjedu su se nalazile, zvale su se: Becirovica(srusio ju je Stojan Jankovic 1687god.), Gijina, Lalica, Mahica, Muminagica, Pipera i Sadikovica. Cetiri su davno srusene, dvije se nalaze u rusevnom stanju, dok samo Lalica-kula jos stoji uzgor i sluzi vlasniku za stanovanje.

lalicakula1
Lalica-kula je sagradjena 1188.god(1774.god.). Ovo saznajemo iz natpisa koji je uklesan u kamenu na vanjskoj strani jednog zida. Smjestena je na krajnjoj istocnoj periferiji Ljubuskog i branila je grad od napada uskoka i hajduka sa istocne strane.
Na Gradu i po mahalama ispod Grada i brda Butorovice sagradjeno je za vrijeme turske uprave vise stambenih zgrada i ducana s cepencima. Na polovini puta izmedju dzamije na Gozulju i Musale je lokalitet ”Pejdanica” cije je porijeklo i etimolosko znacenje rijeci nepoznato. Odavde pocinje Basinovica mahala koja vodi nanize prema centru grada. Na Gozulju se nalazi i jedna slijepa ulica(cikma) koju narod zove Bucuk mahala(pola mahala). Ovdje postoje i vrela: Djulusa i Hisusa cije je porijeklo naziva, takodjer nepoznato.

Iz raznih isprava i sjecanja Ljubusaka saznajemo da su u Ljubuskom zivjele sljedece muslimanske porodice: Alendar, Anadolac, Arnaut, Babić, Bakal, Bećirović, Beširević, Bijavica, Bilal, Bilić, Bošnjak, Bukovac, Bušatlija, ćerić, Ćerimovic, Ćesko, Čolic, Dalipagić, Daupović, Delalić, Derić, Dizdarević, Doročić, Duvnjak, Dzefer, Fatić, Fazlić, Fazlinović, Gije, Gujić, Hadzalić, Hadzić, Hafizović, Hajdarević, Handzar, Hasagić, Hrnica, Hrnjičević, Ibrulj, Jakić, Kadragić, Kapetanović, Ključanin, Konjhodzić, Korjenić, Košaric, Krehić, Lalić, Latić, Lićah, Livnjak, Lopuzić, Mahić, Maksić, Marić, Mehić, Mehičevicć, Merdzo, Mesihović, Mujanović, Mujezinović, Mujkić, Muminagić, Mušić, Nikšić, Nevesinjac, Nović, Nurković, Ombašić, Omerhodzić, Orman, Osmić, Pajić, Piper, Pocijak, Prolić, Puzdrić, Sadiković, Sadzak,  Sarajlija, Sekić, Selimić, Semizović, Simit, Somun, Šabić, Šitović, Šukalić, Tančica, Taslidza, Terzić, Turić, Zagić, Zuhrić, Zukanović, Vanca, Vućjakovic, Zero.
Preci nekih porodica su doselili iz drugih drzava: Anadolac, Arnaut, ili pokrajina i mjesta kao: Bosnjak, Duvnjak,Kljucanin, Livnjak, Nevesinjac. Novic iz Herceg Novog, Piper iz Crne Gore, Taslidza iz Pljevlja. Lalici pricaju da su im preci doselili iz Crne Gore gdje, kazu, i danas zive njihovi rodjaci sa istim prezimenom.
Neke od spomenutih prodica su izumrle, neke se raselile, a jedan dio ih je do 1993. zivio u Ljubuskom. Vecina su starosjedioci.

Ljubuski je za vrijeme turske uprave dao vise ucenih i zasluznih ljudi od kojih su mnogi sluzili i djelovali u svom rodnom mjestu. Medju njima je bilo: muderisa, kadija, naiba, hatiba, imama, mualima, hafiza, sejhova, dizdara, kapetana, vojvoda, cehaja i raznih vrsta posadnika tvrdjave.

Muhamed, sin Huseinov, iz Ljubuskog prepisao je 1194.(1780.god.) dva djela iz gramatike arapskog jezika.

Muhamed, sin Redzepov, iz Ljubuskog  prepisao je 1195.(1781) god. sedam djela: jedno Mustafe ejubovica (Sejh Juje) iz logike. Sejh Jujinu biografiju koju je napisao njegov ucenik, hadzi Ibrahim ef. Opijac i pet djela iz islamskog obredoslovlja.

Mehmed Mujan Mujanovic, sin Salihov, prepisao je 1254.(1838.) god. jedno djelo iz islamske dogmatike.

Mustafa ef. Omerhodzic bio je muderis i imam  na sultanovom dvoru u Istambulu. Tamo je i umro.

Ibrahim ef. Sadikovic , sin Abdulahov, a ovaj sin hadzi Dervisov, prepisao je 1265.(1849)god. tri djela: dva iz gramatike arapskog jezika, i zbirku dova.

Halid ef. Sadikovic je pored vjerskih nauka, znao dobro turski i perzijski jezik. Od 1878. pa do smrti 1899. bio je nacelnik grada Ljubuskog.

Munib ef. Ceric (1885.-1970) vrsio je vise odgovornih duznosti i bio: mualim, tajnik muftijstva, muderis i upravitelj Okruzne medrese, a od 1933. do 1949.god. direktor i glavni muderis zenske medrese u Sarajevu. Slovio je kao dobar arabista i strucnjak za tefsir i hadis. Napisao je skripta za arapski jezik i usuli fikh.

Sadik(Sade) Sadikovic (1866.-1940.) Vise godina je radio kao narodni ljekar i travar i po tome u narodu bio veoma popularan i nadaleko poznat. Napisao je i 1928. god. stampao knjigu ”Narodno zdravlje” koja je dozivjela cak osam izdanja. Bio je veliki altruista i humanista i mnogo je pomagao sirotinju i sva kulturno-prosvjetna drustva i organizacije, bez obzira na njihovu vjersku i politicku pripadnost. I danas ga se mnogi sjecaju sa velikim pijetetom i spominju da su kao djeca svakog jutra dobivali pred njegovom ordinacijom na Zabljaku po somun i jedan dinar.

Mehmed Ali ef. Cerimovic (1872.-1943.) bio je punih 40 godina serijatski sudac i vrsio odgovorne duznosti u islamskoj hijerarhiji. Objavio je vise radova iz islamistike od kojih su cetiri separatno stampana.

Od 1878.god. Ljubuski je dao veliki broj fakultetski obrazovanih muslimana svih profila.
Od 1906. ovdje su djelovala  i cetiri muslimanska drustva: Islamsko omladinsko drustvo ”Surejja”(osnovano 1906.), Gajretov pododbor(osnovan 1911.), Muslimanska kiraethana ”Gozulj”(osnovana1911.), Muslimansko drustvo ”Irsad”(osnovano 1912.).
Ova  su drustva mnogo radila na kulturnom i prosvjetnom uzdizanju muslimana ovog kraja i skolovanju njihove djece.

Iz Ljubuskog su 1911.god. poslani na nauke u Istambul slijedeci:
Salih Ceric, Safvet Dizdarevic, Ahmed Fazlic, Asim Hadzalic, Arif Konjhodzic, Djulaga Mesihovic, i Alija, Ishak i Sulejman Tancica.

Ljubuski, susjedna Vitina i sva muslimanska naselja u okolini, bili su cijelo vrijeme turske vladavine izlozeni napadima uskoka i hajduka iz Dalmacije. Oni su u manjim cetama dolazili do Ljubuskog i Vitine, pljackali sve do cega bi dosli, i ubijali ili odvodili u zarobljenistvo muslimane.

Da je Ljubuski bio izlozen stalnim napadima uskoka i hajduka iz Dalmacije kao i domacih krscana, moze se razumjeti i iz vakufname.
Kad vakif spominje Ljubuski, umjesto ”sinet an alakdar”(bio sacuvan od tuge), kaze: ”sinet an al kufar”(bio sacuvan od nevjernika).
Evlija Celebija istice da su se u vrijeme njegovog putovanja kroz Hercegovinu 1664.god. bili pobunili ljubuski krscani i da on, zbog toga, nije mogao proputovati kroz ovo mjesto.

Mostarski kadija je 1126.(1714god.) poslao pismo ljubuskom kapetanu i naredio mu da sprijeci pljacke uskoka koji dolaze iz okoline Dubrovnika i pljackaju hercegovacke gradove.
   
 
Dzamija u Gradskoj

Gradska(narod je zove Gracka, a ranije se zvala Zagracka, za gradom) se nalazi oko cetiri kilometra sjeveroistocno od Ljubuskog.
U turskim izvorima iz polovine proslog stoljeca spominje se pod imenom ”Kal`ai te time”- dodatak/supplement tvrdjavi.
Selo je do 1993. bilo nastanjeno iskljucivo muslimanima i tus u zivjele sljedece porodice: Colici, Elezovici, Maksumici, a od ove porodice nastali su: Bjelkici, Husici, Numici, Pasanovici, Sinanovici, Smajkici i Spage.
Stanovnici ovog mjesta su se ranije bavili stocarstvom/”travari”/. Zadnjih godina su pretezno bili zaposleni u industriji.
Dzamiju u Gradskoj su sagradili mjestani 1923.godine.
Locirana je u centru mjesta u Numica mahali, na lokalitetu stajine. Bila je bez munare i bez ikakvih arhitektonskih vrijednosti.
Nekoliko metara desno od nje sagradjen je podijum od kamena dimenzija oko 1,5 x 1,5 x 1,5 m na koji se ulazilo uz kamene stepenice. S ovog podijuma se ucio ezan.
Desetak metara desno od dzamije nalazi se catrnja koju je u dobrotvorne svrhe/hajrat/ sagradila Hata Maksumic.

U ovu dzamiju dolazili su petkom i bajramima i muslimani iz sela Drljajice , u opcini Listica, gdje je do zadnjeg rata zivjelo 12 porodica Maslesa.Prica se da iz ove porodice potjece cuveni Ahmed Dzezar pasa koji je kod Ake u Siriji pobijedio Napoleona Bonapartu.

Ovu su dzamiju dzematlije srusili i na njenim temeljima sagradili vecu sa betonskom munarom, visokom 32 metra sa dvije serefe. Svecano otvorenje ove dzamije obavljeno je 16.septembra 1989.godine.
Imamsku duznost u ovoj dzamiji vrsio je vise godina Mustafa ef. Spago, a poslije njega neki Kurtovic. Od 1975.godine ovu duznost je vrsio Ahmed ef. Bandic.

dzamija gradska

 

1993.godine je ova dzamija porusena, da bi bila obnovljena i ponovo otvorena u julu 2006.godine.

Moze se reci da je ova dzamija najljepsa u ljubuskoj opstini i jedina ima munaru sa dvije serefe.

Oko 200 metara jugoistocno od dzamije nalazi se prostran harem u kome je bilo vise nisana s natpisima novijeg doba. Ovdje se nalazi i desetak starih nisana s natpisima koji su tako osteceni da se nikako ne mogu desifrovati.

  

10732 Posjeta 4 Posjeta danas
News Reporter