IZA OSNOVNE

  1. šifra ni lozinka nego adresa najkvalitetnijeg gubljenje vremena što Ljubuški pamti

 Dvorište iza osnovne škole u Ljubuškom nakon dogradnje dvorane za fizičku kulturu, koja ga je zatvorila skoro sa svih strana, više je ličilo na zatvorsko nego na osnovnoškolsko.

Visoki, sivi kameni zidovi sa rešetkama na prozorima i golema metalna vrata za ćumur na jednom kraju dvorišta kršili su sva pravila dizajna ili arhitekture za ambijent namijenjen dijeci i njihovom bezbrižnom odrastanju. Nigdje travke ili boje pastelne da razbije sivilo i monotoniju dvorišta.

Početkom sedamdesetih, to sivilo je samo donekle razbila dogradnja fiskulturne dvorane koja se svojim friško ofarbanim bijelim zidovima nakratko podrugivala ostatku školske zgrade. Nevinost bijelila trajala je taman toliko koliko nam je trebalo da ‘umjetnički’ grafitima ukrasimo sve dokle smo mogli rukom dohvatiti.

Na tim zidovima uskoro su su se mogle pročitati tragično nemaštovite poruke tipa da je “VII 5 najbolji” ili da je npr “Živio Dinamo” dok je “Vo Hajduk”. Ovo da Hajduk može biti vo(l) nisam do kraja razumio tada a ni danas 40-tak godina kasnije.  Ali opet šta se tu ima razumijeti. Neko je htio poručiti da mu se Hajduk ne svidja i to bi bilo to. Dva slova sve kažu. Kraj polemike.

Bilo je tu i onih simpatičnih, iskrenih, pubertetskih poruka ko se kome svidja ili ne svidja. Tako je neka Dara ili Mara znala ući u vječnost zaokružena u srcu dok je neka opet druga Sanja ili Tanja znala osvanuti na zidu srama kao, ne daj bože, krava ili glupača. Imena na zidovima, timovi, sadržaji poruka mijenjali su se kako su generacije odrastale i napuštale osnovnu školu. Sve se mijenjalo a ipak ostajalo isto.

Ili skoro isto. Da budem precizniji iz ove današnje perspektive. Ali neću da vam kvarim dan. Hoću da pišem o lijepom.

Taj ‘sivi dom’ poprilično ružne, rane socrealističke arhitekture medjutim ostao je slikovnica najljepših uspomena pogolemom broju čaršijske i prigradske djece koji su pohadjali tu školu. Za ranih osnovnoškolskih dana tu smo se okupljali prije nastave, igrali, smrzavali, smijali, plakali, gladovali, dijelili sendviče ili rum pločice od Zejne, gonjali, igrali klikera i cile pole, zagledali se pubertetski i kenčijali na mali milon načina sve dok nas zvono neizbježnog Hase Selimića ne bi u kolonu utjeralo nakon čega bi se cika i graja iz dvorišta preselila u školske hodnike.

Čega su se ti sivi zidovi sve nagledali u njihovih šezdeset i nešto godina života o tome bi se podebela knjiga mogla sročiti. Onih ranih poratnih godina, po predanju, tu se igrao  rukomet zbog kojeg bi u Ljubuškom vrijeme stalo na par sati dok je Izvidjač igrao. Poslije toga, kroz maglu se sjećam, tu se znao održati i poneki koncert gjde sam se znao prošvercovati povremeno kad bi me moj komšija Badža Sušac pustio da udjem.  Tu sam se onako sitan šepurio medju većom rajom nemajući pojma ni ko ni šta svira. Što nije ni bilo važno. Važno je bilo ući unutra i izaći vani pa se folirati kako je unutra ‘bez’eze.

Školsko dvorište pamti i usitinu komične situacije poput jedne priredbe / ‘spektakla’ nekog teškoatletičara iz Bosne koji nas je impresionirao svojom snagom jednog neobičnog školskog  popodneva kada je počeo gurati, podizati i prevrtati sve golemo što se oko njega zateklo. Kako je počeo bojali smo se odguraće nam školu do parka preko puta. Veliko finale uslijedilo je kad je onako momački nabacio na sebe neku staru ćebad i daske a preko njega bi tada prešao čini mi se Tamić (memorija ovdje opet izdaje). Na kraju nas je počastio oproštajnom tačkom kad su mu na glavi razbili ogromnu kamenčinu a on se poslije toga onako kao Lotar dahćući šepurio školskim dvorištem dok smo se mi otvorenih usta, što u sebi, što naglas pitali: Je li ovaj čovjek superman ili dobar komad budale. Superman ili budala Ljubuški je imao o čemu pričati nekoliko slijedećih dana.

Za onih opet normalnijih dana, za vrijeme nastave fizičkog ’sitniji’ djaci iz mladjih razreda okupirali bi onaj uzdignuti betonirani prostor bliže ulaznim stepenicama, dok je igralište obično pripadalo starijim razredima koji su se tu širili igrajući rukomet, košarku ili nogomet, šta god je pokojnom Cvitanu ili Čoti bilo na dnevnom redu tog dana.

Kako nas je u ono vrijeme bilo više nego mašala u svakom razredu, naše drage učiteljice bi nas onako djuturile podijelile u dvije grupe, odoka iscrtale linije kredom na betonu nakon čega bi počinjao festival piromana zvan Izmedju Dvije Vatre. Cilj ove vrlo sofisticirane igre bio je gumenom loptom ‘ukinuti’ igrače iz suprotne ekipe nakon čega bi isti (ista) uz salve cike i vrištanja napuštao (la) igru. I sve tako do posljednjeg preživjelog. To su bile naše kompjuterske igre. Onako full contact i skroz naskroz uživo.

Sa izgradnjom dovorane preslili smo se unutra gdje bi upražnjavali gimnastičke sportove na glanc novim Elanovim strunjačama i spravama od grede do obruča, ili na primjer konja sa hvataljkama. Bilo je tu spektakularnih lomljenja i Mister Bean-ovskih situacija tipa kako se sa svojih tananih 12-tak godina uzverati na onoliku konjinu i još pritom pokušati napraviti zadani zahvat.

Da je školsko dvorište imalo svoj namještaj jedan od najstalnijih ‘elemenata’ bio bi moj školski drug Dragan Nikić koji je, od kako se doselio u kuću iza Osnovne, više vremena provodio iza škole nego kući. Bio je naprosto opsjednut košarkom i njegova bi lopta satima odzvanjala od zidove škole dok je vježbao šutove, driblanja a uskoro i zakucavanja što je za nas vertikalno deficitarne bilo ravno čudu. Za sve nas je bio uvijek Nikić. Niko ga nije zvao po imenu, valjda sluteći da će kad tad napraviti nešto u sportskoj karijeri kad te prvo po prezimenu poznaju. Što se nas iz Sedmog Pet tiče napravio je to da smo mi kao sedmaši osvojili školsko prvenstvo. Ostatak te mladjane ekipe služio je, manje više, da doda Nikiću loptu a on bi se pobrinuo za ostalo. Košarkaške staze su ga kasnije, iako opterećen povredama odvele do Zagreba i prve jugoslavenske lige u kojoj nikad nije zasjao sjajem koji je zaslužio. Ali to je opet neka druga priča.

Za nas čaršijsku djecu igralište za osnovnom imalo je i dodatnu vaspitno – rekreativno ulogu tako što smo smo vikende i ljetnje praznike izmedju ostalog provodili tu igrajući, najčešće, mali nogomet pokušavajući da loptu proguramo kroz onaj magični željezni trokut koji je pridržavao koševe na dva kraja terena.

Neka mi oproste svi koje izostavim ali od onih redovnijih tu su svoje tene ubrzanim ritmom derali Atan Pašić – Paško koji je imao privilegiju da živi odmah iza škole a bio je i najredovniji snabdjevač kvalitetnom kožnom nogometnom loptom koju smo, koje li ironije, zvali fudbal.

‘Bolnički’ ogranak predvodili su Sejo Fazlić koji se greškom rodio kao Sejo Fazlić a trebao je biti Semir Tuce koliko je bio zaljubljen u njegove nogometne vještine. Tu su još bili Mladen Džolić – Džola i Silvije – Sile Bandur obojica stamene momčine i fina ljubuška raja. Sa suprotne strane ulice znao je redovan biti i Zlatan Žuti – Šoca poznatiji i kao mladji brat onog legendarnog starog Sloginog beka Šoce.

Sa Gujiste je neizostavan bio Tarik Samarah –Tara još jedan od najfinijeg što je Ljubuški izrodio a iz kuće nadomak Autotransporta standardan je bio Dragan Vučić – Šaga ogroman talent kojem je trebalo samo malo više ambicioznosti da zaigra na puno većoj pozornici od one ljubuške.

Iz dične nam Karanfil mahale, koja je inače puno poznatija pod manje mirisnim imenom, svoje pleme od tri Mahića dovodio bi često Ada Mahić. Uz njega su tu bili dva Harisa – njegov brat Hara i njihov rodjak Sufa koga je više zanimala košarka ali nije bio ni antitalenat za nogomet.

Sa Stuba bi se opet znao spustiti Nerman Delalic Ćavela koji je bio istinski prefinjen tehničar a malo dalje od Plantaže bi došao uvijek za loptanje spremni Ante Šimic – Kadija.

Iz Pobr(i)šća je prilično čest bio Hasan Kadragić i Konjhodžića klan. Hasan i njegova ekipa su rijetko dolazili pojedinačno. Izgledalo je kao da su uvijek dolazili u paketu. Nešto kao kupiš dva dobiješ četiri. Za njegovih gostovanja u Ljubuškom njih bi pojačao i Fadil Nevesinjac Fricko koji bi nas za naših dramatičnih prepirki znao onako plavošljemovski podsjetiti da smo tu da se prije svega zabavimo.

Naravno kako smo odrastali naše utakmice su dobijale i na brzini i na žestini i znalo je zaiskričaviti poprilično uz sočne komentare. Prljave igre medjutim nije bilo a žešći sudari bi završavali na verbalnom ubjedjivanju šta je faul a šta muška igra. Zlopamćenju nije bilo mjesta a ako bi i bilo nesuglasica one bi se riješavale istu večer, zavisno od potencijala i dubine džepa, uz kafu, sok ili pivu kod Joze u Timonu ili kod Majana u Bambusu. Ili pak u manje uzbudljivijoj varijanti na Hak Duvaru onako na suho.

Iz tih tinejdžerskih godina izrasla je i neobično divlja i izgleda prilično autentična ljubuška igra napucavanja košarkaškom loptom. Pravila su bila posve jednostavna. Onaj ko ima loptu igra protiv ostatka svijeta tako što pokušava da im istetovira Tigar na ledjima sa tom istom loptom. Fascinirajuće šarmantno. I van pameti naravno. Ali ko još računa na pamet u tim godinama to je ono što dodje kasnije kad se počinješ osjećati starim. Gonjali smo se, bježali, ’tetovirali’ loptom, smijali do neba i uživali u svom pubertetskom bijesu i višku hormona.

A u ona vremena kad nam nije bilo do loptanja ili napucavanja znali smo otići iza osnovne čisto ‘nako. I u ubitačno dosadna vremena tamo se uvijek nesto dešavalo. U najgorem slučaju tu bi se našao neko da karta na stepenicama od dvorane ili da jednostavno ispriča najnoviji vic.

Sa izlaskom iz tinejdžerskih godina sve smo manje dolazili za školu. Ili bi nas život odvukao prema Mostaru, Zagrebu ili Sarajevu na velike škole ili bi počeli raditi ili djevojke zagledati. Za loptanje i kenčijanje bivalo je sve manje vremena a ono sivo ogromno dvorište premjestili smo u nesigurnost sjećanja. Sjećanja na vremena kad je svijet bio naš a mi mu se radovali punih pluća, djevičanski čisto i iskreno kako to samo bezbrižna mladost zna.

Znam da zvuči pomalo patronizirajuće ali  vrlo često imam osjećaj da smo mi, koji smo rodjeni prije 40, 50 ili više godina, za razliku od današnje ‘inkubatorske’ djece proživjeli ‘free range’ djetinjstvo kada su nam tijesne bile sve četiri strane svijeta. Životu smo se radovali tako da nam je i sivilo zidova osnovne škole bilo obojeno najljepšim duginim bojama.

Tu na asfaltu igrališta osnovne škole odradili smo i svoje male mature i važnije od svega položili ispite one važnije velike dunjalučke škole.

1968 Posjeta 2 Posjeta danas