Razmišljanje o zavičaju

munibdelalicŠto bivam starijim sve više razmišljam o zavicaju. Odavno planiram o njemu i nešto više napisati,

 mada sam i ranije, na ovaj ili onaj nacin, o njemu pisao. I onda kad bih kao odlucio da nešto više napišem,

odmah bih i odustao, a da možda i ne bih znao zašto. Kao da me je neki neznani glas od odluke ..

odvracao, glas koji bi upozoravajuce znao kazati da sam odavno iz zavicaja otišao, da mi je sve njegovo tek u sjecanje pohranjeno, a uspomene su nepouzdane, varljive, i da iz nepouzdanosti malo šta dobroga može proizici… A onda sam nedavno, na poticaj jednog sarajevskog izdavaca, izvršio malu inventuru onoga što sam dosad, u tridesetak godina bavljenja pisanom rijecju, uradio. Prolistavao sam tih devet objavljenih zbirki pjesama i, izmedju ostaloga, uocio da je tu zavicaja ponajviše. Dakle, moj je zavicaj bio moja odrednica, bio mi je mjera stvari, a da toga ranije možda i nisam bio toliko svjestan. Sad bih mirne duše mogao kazati da mi je sve uz zavicaj bilo i vezano, posebno moj jezik, do kojega mi je uvijek bilo najviše stalo. Moj jezik je moj svijet, uvijek sam mislio. Kao što sam mislio da bi taj jezik trebao biti stamen kao i Butorovica, brdo ponad mog djetinjstva, jasan kao ljubuško nebo, na suncu, ili uvecer kad zvijezdama se ospe, tecan kao moja Gujista, mitska voda koja vec drugo stoljece neprekidno tece, koja me je umivala, pored koje sam rastao… 
“Kako da ti Munibe nazovemo jezik?” – upitala u Sarajevu profesorica Ðenana Buturovic na promociji antologije norveških bajki i prica, koja se prije tri godine pojavila u mom odabiru i prijevodu. “Zapadnohercegovacki”, uzvratih, “ljubuški jezik.” “A ne”, profesorica ce odlucno. “Nije ovo zapadnohercegovacki, ni ljubuški jezik, nego bosansko-hrvatski”, profesorski zakljuci uvažena profesorica. “Ma ljubuški, kad ti kažem”, ne dadoh se ja, nešto mi bilo stalo braniti taj jezik koji u Sarajevu, zbog “citalacke publike”, dekroatiziraju, a u Zagrebu, zbog “citateljske publike”, kroatiziraju. Jer taj je jezik, ma kako ga zvali, moj jedini zavicaj, a moj je zavicaj opet zemlja cistosti, zemlja cistih glasova, posebno vokala, za koje bih sve dao, za koje su i stari Grci znali umirati… 
No, moj je zavicaj zemlja koje više nema. Ili, ima je, samo što više ne postoji. Ili ako i postoji, sve je manje ima. A to opet najviše osjetim po svom jeziku koji takodjer ne postoji, ili ga sve manje ima, i nikome više ništa i ne znaci. Moj je jezik zapravo nestao nestankom moga svijeta. A moj svijet je pak nestao nestankom ljubuške Duhanske stanice, Halidova ducana i Borine gostionice, nestankom Stankove pekare, Munirine knjižare, Begove kuce, Makine radnje, Hajrine slasticarne, Becine brijacnice, Tajkine, Saline i Nedjine obucarske radnje, Mehine trafike, i Markove… Moj je svijet nestao nestankom dragih ljudi, kojih je Ljubuški, kao rijetko koje drugo mjesto, bio pun. Sad su ti ljudi na drugom svijetu, leže u Zorbinovcu ili u Žabljaèkom haremu, ili po grobljima nekim drugim, ili su ovozemaljskim bijelim svijetom rasuti. Nikad više onakvih vagarica niti onakvoga štimunga kao u Ljubuškom u vrijeme vaganja duhana; nikad više onakvoga ducana kao što je bio Halidov, niti onakvoga Halida; nikad više onakve pekare, kao što je Stankova bila, niti onakvoga kruha od kojeg bi cijeli grad znao zamirisati, a posebno naša ulica; nikad knjižare kao što je Munirina bila, gdje sam prvu knjigu kupio, mislim sabranoga Andrica; nikad više brijacnice kao što je Becina bila, u kojoj se malo brijalo i šišalo, a malo o svemu i svacemu pricalo, a nikad više ni onakvoga Bece; nikad više slasticarne kao što je Hajrina bila, niti onakvoga Hajre, koga bi, zli jezici kažu, uhapsili svaki put kad bi mu meso u bureku pronašli, te zato nikad i nije robijao; nikad više onakvih trafika kakve su Mehina i Markova bile, niti onakvih trafikanata; niti ikad više onakve obucarske radnje, u kojoj su tri velika momka, pod debelim ðozlucima, povazdan tucikala, jednim okom na kunduri, a drugim na prozoru, da im štagod zanimljivog vani ne bi promaklo… Eh, Ljubuški… 
“Hoceš li doli?” – upita me pred ljeto, sad vec prošlo, Natko, švedski Ljubušak, jedan od najvecih zaljubljenika u svoj zavicaj koje znam. “Šta je, šta se misliš?” nastavi on kad je vidio da oklijevam. “Znaš ono: uzmeš nalog, sidneš na n’, pa se voziš…” Te me to njegovo podsjeti na tekst koji sam nekad davno, razmišljajuci o zavicaju, napisao. Na nj me je, u Pobrišæu, podsjetila i Hasija, sestra Keme Hrnjicevica, meni oduvijek jednog od najdražih Ljubušaka. Nju sretoh pred njihovom roditeljskom kucom, kad sam zadnji put bio u zavicaju. “I ja sam bila u Norveškoj”, rece tad Hasija, “ali sam se davno vratila, i nisam se pokajala…” Došla Hasija iz Sarajeva, gdje sad živi, da malo uredi roditeljsku kucu. Eh, koja je to kuca nekad bila… Salko i Ðulba, Haso i Hasija, Kemo i Sula… Nekad puna kuca, a sad tu nikoga, sve se rasulo, neko na onaj svijet, neko ovim svijetom ko-zna-kud hodi… Da, Natkov “nalog”, i “vozane na nemu”… A ta nekad zapisana prica ide otprilike ovako: 
Ne znam, a ne znam ni koliko je moguce znati. Tek, iduci tragom uspomene, i razmišljajuci o svom jeziku i svojemu pisanju, pocesto pomislim: Eh da mi je moc nekadašnjeg vozaca autobusa i njegovog konduktera na liniji Ljubuški-Mostar, gdje uvijek je potražnja od ponude bila veca… Vozac je bio Salko zvani Crni, a kondukter Meho zvani Cojle, neka je mir njihovoj dobroj duši… Koja je to bože gungula bila! Svi bi nagrnuli na vrata a na vratima bi stajao on, mocni… “Mejo! Mejo! Mejo!” – cijelim bi gradom njegovo odzvanjalo ime… E da mi je u mom jeziku te moci, pa da kažem, onako kako je on znao reci: “Meja ga ne meja ne vele ti uc!” “Bola, Mejo, imam nalog!” I da, tad, mocno kažem, kao što bi on kazati znao: “Sidni na n’ pa se vozaj!” Eh, da mi je te moci… Salko je bio iz Pobrišca, Meho s Crkvice, o cemu sam nekad pisao u knjizi “Zlatnik” što u Meðugorju je (gdje bi onaj autobus na Tromeði stao), kod Pere Buntica, u zadnjoj godini dvadesetoga stoljeca, objavljena. A je li se ondje “mejalo”, i na nalog “sidalo”, i na “nemu vozalo”, nije mi poznato. A što se ne zna, ne mora znaciti da toga nije bilo…

Munib Delalic

1327 Posjeta 1 Posjeta danas