SVE BILO JE MUZIKA

(ILI KAKO SMO SE IŠČEKIVALI)

Ne znam kako će to izgledati na mojoj biografiji ali moram priznati da moje prvo muzičko iskustvo seže do kasnih šezdesetih i pjesme Jablani se Povijaju sada već rahmetli Safeta Isovića. To je bila jedna od nekoliko singlica u našoj oskudnoj porodičnoj diskoteci. Jablani su se vrtili na gramofonu domaće proizvodnje uz otvoren prozor, povijali se neumorno iz dana u dan, širili sevdah mahalom sve dok se ploča nije isparala, počela onako neprirodno škripati zubima i zazvučala kao istinsko zavijanje jablanova.

U to vrijeme slušali smo ono što nam slušaju roditelji, tetke, komšije i bilo ko drugi ko je profilirao naš rani muzički ukus. Bilo je to vrijeme sevdaha ali i surrealne opsjednutosti zavijajućom meksičkom muzikom koju je ‘ajjjj jaaaa jaaaaj’ pjevao u to doba popularni Slavko Perović sa briljantinom u kosi i Mamom Juanitom u mislima. Dok su narodnjake predvodili Safet Isović, Zaim Imamović, Himzo Polovina, Zehra Deović u isto vrijeme šlageraskom scenom vladali su Ivo Robić, Ivica Šerfezi, Gabi Novak koji su pjevali domaće zabavnjake pod snažnim uticajem tada vrlo jake talijanske muzičke škole i neprevazidjenog San Rema – hrama evropskog šlagera.

Ako diplomatski gurnem u stranu gangu i nadglasavanje tipa “Tri put sedam dvadeset i jedan” i smjestim je u kategoriju tradicije ili folklora onda se može reći da, gledano iz ove perspektive turbo novokomponovanih vremena, u to doba muzički krkanluk tipa Istočna Bosna ili Šumadija nije stanovao u Ljubuškom. Slušao se čisti sevdah ili šlageri. Tikve koje su rasle na bunjištu krkanluka, za razliku od današnjih dana, nisu se tih godina primale pod ljubuškim nebom.

Tako su nekako stvari izgledale kasnih šezdesetih a sa ulaskom u sedamdesete, naše tinejdžerske godine, muziku smo počinjali napokon slušati svojim ušima i tako oblikovati vlastiti muzički svijet.

.

.

http://vi.sualize.us/view/c4b709509d3f8039be3fed22ed00cea2/&docid=Wv_zrPXW0x-OmM&imgurl=http://cdnimg.visualizeus.com/thumbs/c4/b7/ballroom,bw,dance,shadow,black,and,white,love-c4b709509d3f8039be3fed22ed00cea2_h.jpg&w=337&h=450&ei=BK_iT6etJOiYiAf4wNWrDw&zoom=1&iact=hc&vpx=409&vpy=384&dur=1612&hovh=260&hovw=194&tx=130&ty=146&sig=104296959991156070695&page=2&tbnh=156&tbnw=108&start=29&ndsp=42&ved=1t:429,r:19,s:29,i:222” style=”margin:0px;padding:0px;border:0px;outline:none;font-size:13px;vertical-align:baseline;background-color:transparent;text-decoration:none;color:rgb(87, 21, 134);background-position:initial initial;background-repeat:initial initial”>

Znali smo naravno i zapjevati. Ko čisto i umilno ko tmurno i neskladno. Ja sam bio i ostao u samom vrhu ove druge neslavne grupe. Sjećam se školske audicije u petom osnovne kada nas je nastavnica muzičkog ustajala sve po redu i tražila da otpjevamo jednu strofu nakon koje bi ona odlučila jesmo li za hora ili tora. Čim sam se digao i otvorio usta, a ne vjerujem da sam uspio sastaviti prvu liniju pjesme, samo je panično okrenula glavu od smjera odakle je dolazio krešteći zvuk i zaustila :”Uuuuuuh, uuuuuuh, sjedi, sjedi, dosta je”. Sudeći po njenoj reakciji izgleda da nije bilo samo dosta nego i previše.

U toj istoj osnovnoj školi muzici smo se približavali i tako što bi ponekad, pred kraj školske godine, dobili odbrenje za disko večer koja je u narodu bila poznatija pod imenom igranka.

Moje prve disko večeri sjećam se kao kroz maglu. Bio sam najvjerovatnije sedmi razred. Kao disko prostorija izabrana je jedna učionica u prizemlju, nekako na dnu hodnika i blizu olakšavaonice. Disko sala je pripremana tako što bi nekoliko krupnijih osnovaca došlo na pola sata prije početka zabave, poguralo klupe i stolice uz zidove, uštekali gramofon u struju i to bi bilo to.

Ploče je donosio ko je imao a muziku stavljao ko je bio najglasniji ili najjači u raji. Bilo je tu dosta srceparajućeg popa tipa Demis Roussos i njegove Una Paloma Blanca ili Good Bye My Love Good Bye. Sa domaće scene bi ga potpomagali najčešće Kićo Slabinac ili vječiti Mišo Kovač. Govoreći o Miši Kovaču on je vjerovatno bio i najpopularniji pjevač ljubuške nahije. Njegovi nastupi bili su, za uspavanu ljubušku estradnu scenu, relativno česti a dolazak je uvijek bio spektakularan jer je na nastupe dolazio svojom Citroen ajkulom oko koje smo se mi djeca gurali i gledali kroz zatamnjene prozori koliko “gari”.

Što se same zabave tiče, kad bi muzika počela i svjetla se prigušila, prve bi iskočile curice i počele sa plesom koracima naučenim najčešće od starije sestre ili drage tetke. Mi muški bi ispočetka sjedili na stolicama uz zid smotano kao friške nevjeste, gledali bi ih ispod oka, pokušavali biti duhoviti mumljajući nesuvislo, čekajući da počne nešto življe kad bi se napokon priključili i prilično nemaštovito pokušavali da privučemo pažnju nekih dragih kikica.

.

Žabljačani se ovih godina sjećaju sa nostalgijom i zbog činjenice da je u onoj kući dijagonalno od stare Žabljačke kafane pokrenut disko klub vjerovatno najnekreativnijeg imena ikad datog takvom objektu. Disko klub zvan Crni Vuk bio je dimenzija oveće pepeljare ali to žabljačkoj mladosti, tih godina, nije smetalo da se gura unutra, nadvikuje, znoji i uživa vjerovatno najljepše dane svoje mladosti.

Koliko se sjećam svoje zlatne disko dane imali su i Gožuljani u Fejzinoj kafani koja je poslije večeri skambila , remija,  šaha i domina služila ostatak noći kao plesni podij. Dok se mladjarija Gornjeg Grada lomila u kukovima dotle su dežurne mahaluše žmirkale kroz zamagljene prozore i pitale jednu drugu kikoćući se: Ma moja jel’ ‘no … ?

Poslije osnovne došla je srednja škola a mi koji smo rodjeni ranih šezdesetih imali smo tu sreću da smo svjedočili istinsku revoluciju na zabavnjačkoj estradi bivše Jugoslavije koja je rodjena dobrim dijelom u Sarajevu. Bilo je to vrijeme Indexa, Bijelog Dugmeta, Teške Industrije…

Na svjetskoj muzičkoj sceni, na krilima hippy pokreta iz šezdesetih, isto tako dolazio je rock and roll. Tekstove razumjeli nismo ali je muzika i energija koju je lučila imala univerzalni jezik koji smo svi tečno govorili.

Kako smo odrastali, ulazili u pubertet i postajali ‘najpametniji’ na svijetu i naša muzika se mijenjala, postala brža, drskija i buntovnija. Naše disko večeri začete u osnovnoj školi nastavile su se i u srednjoj školi po prilicno sličnom scenariju. Ovaj put mjesto akcije bila je, s prva jedna učionica u onoj zgradi ŠUP-a, a kasnije je za tu svrhu poslužio kabinet lijevo od portirnice u prizemlju gimnazijske zgrade. Tih godina slušala se žešća muzika a mi muški još uvijek smo bili jednako smotani. Još uvijek smo gurkali jedni druge jer nije bilo svejedno izaći na plesni podij prvi sa dvije lijeve noge. S tugom ovdje moram priznati da u mom slučaju vrijeme nije ništa promjenilo. Ni skoro četredeset godina kasnije, napretka na plesnom planu nema a dvije lijeve noge su postale jos lijevlje. Ako nisam po ubjedjenju, po plesu jesam ostao ultra ljevicar. U obje noge.

Jedina svijetla tačka muškog plesa tih disko sedamdesetih godina bio je moj razredni i klupski prijatelj Predrag Vujević – Batan. Za nogomet nije bio skrojen ali se za to čini da je bio rodjen na plesnom podijumu. Svaki ples i ritam mu je odgovarao  a korake je pokazivao i djevojkama iz razreda. Gledajući ga sa klupe za rezervne plesače borili smo se sa dilemom je li ga mrzimo  što svaki ples odplesa sa svakom djevojkom ili mu samo zavidimo. Zavidili smo mu. Kako jučer tako i danas.

Kako smo već malo bili i poodrasli tako je uz muziku u naše živote poceo ulaziti i alkohol. Još uvijek su se naravno najviše srkali sokovi ali se na igranke isto tako krijumčarilo šta god se moglo na nevidjeno iznijeti iz kuće. Nakon Dvojnog C i sokova ‘na mućenje’ iz osnovnoškolskih disko dana u srednjoj školi su sa nama zaplesali rum kola i popularni Zvekan dok su odvažnije dame diskretno pijuckale Amaro 18 Isolabella.

 .

.

Tih godina sa spuštanjem u ljubušku čaršiju imao sam sreću da mi je prvi komšija bio Miodrag Spasojević – Štrika koji je na svom, za ona vremena pristojnom gramofonu, slušao uistinu pismenu muziku. Kako nam matematika nije išla ni jednom ni drugom, za školskih dana umjesto da vježbamo, korijene i teoreme imali smo prilično uhodan sistem kada bi Štrika pokucao na moj prozor a ja držeći se za gelendere akrobatski ulazio kroz prozor u njegovu dnevnu sobu gdje smo zajedno slušali Štrikine ploče. Sjećam se da sam kod Štrike prvi put čuo Carlosa Santanu i ostao opčaran zvukom dok smo se pretvarali u uho slušajući: Black Magic Woman, Samba Pa Ti, Oye Como Va ili Europe. Prije nekoliko godina, ovdje na onom drugom kraju svijeta, imao sam priliku gledati tada već vremešnog, ali dobro očuvanog, Carlosa i njegov band i u momentu, kad su prema meni zaplovili ritmovi Black Magic Woman bio sam i vremenski i prostorno prebačen u Štrikinu dnevnu sobu i našao sebe sjedeći na podu slušajući magiju njegovih prstiju.

Moj muzički svijet iznenada se još više proširio kad je nekad sredinom sedamdesetih roditelj Salem nekako sa prvim proljetnjim mrakom ušetao u stan sa Phillipsovim kasetašom kupljenim u prodavnici kod Joze Delinog.

Sjećam se i da je djevičanstvo kasete išarao Opatijski Festival na kojem je po prvi put nastupio Djordje Balašević sa “Moja prva ljubav” koja je i pored svog ‘tra la la la’ karaktera legla kao atomska bomba na moje pubertetske godine.

Pored vječnog radija do muzike koju smo slušali dolazili smo i tako što smo kupovali ploče i kasnije kasete. Jedino mjesto u Ljubuškom gdje smo ih mogli kupiti tih godina bio je Vaš Dom na Stubima. Lijevo od glavnog ulaza, nakon što bi prošli pored frižidera i šporeta, bila je staklena vitrina iz koje su se godinama smijala ista lica smještena tu po izboru poslovodje prodavnice u funkciji muzičkog urednika. Pošto on i nije bio previše maštovit kad se radi o izboru muzike slijedeća stanica u potrazi za muzikom bila je Mostar ili Čapljina. Za mene je čapljinska varijanta bila privlačnija jer je uključivala posjetu tetki nastanjenoj u Čapljini koja bi redovno i pošteno potpomogla moj škrti džeparac koji bi često ostao u robnoj kući Čapljinka. Nakon što bi kupio kasetu sjećam se da mi se onih 18 kilometara od Čapljine do Ljubuškog učinilo kao put do Mjeseca dok ne bi došao kući da čujem npr. Freddy Mercury-ja kako vrišti …Mustapha, Mustapha, Mustapha Ibrahim… .

.

Za tih ranih rock godina slušali smo što je god dolazilo pod ruku od Dylana do Deep Purple ili Claptona. Nekad pred kraj gimnazijskih dana u Zagrebu je gostovao Eric Clapton i ljubuški najzagriženiji rokeri planirali su put do Zagreba. Tih dana rodjena je i priča, koja bi vrlo lako mogla biti ona iz sfere izmišljenih.  Tadašnji direktor škole Zvonka Vrankić, uzrujan glasinama da mu se djaci masovno spremaju na koncert u Zagreb, rekao je: “Pa pobogu ljudi ko je taj Klepton, dajte da ga dovedemo u Ljubuški.” Clapton nikad ne dodje do Ljubuškog ali je ekipa najzagriženijih ipak otišla do Zagreba a po povratku bili su natraženiija ‘roba’ u Ljubuškom od koje se očekivalo da pripovjede sve na dugo i široko.

Nekako u isto vrijeme ili možda malo kasnije na ex Yu muzičkoj sceni pojavili su se i prvi punkeri pod uticajem trenda koji je već poduže bio ukorijenjen u Engleskoj. Sjećam se da smo se kočili od smijeha nakon što smo po prvi put vidjeli profesora Čontu – frontmena Pekinške Patke koji je kao da ga je struja udarila skakao po sceni i ponavljao “Bolje da Nosim Kratku Kosu”. U vječitoj tinejdžerskoj dilemi da budemo isti a drugčiji kopirali smo domaće punkere najčešće tako što smo iz naftalina izvukli nečiji démodé sako i na njega zakačili nekoliko ziherica i neki otkačeni bedž.

Tih gimnazijskih dana u muzičkom sazrijevanju pomogao nam je tek otvoreni Majanov kafe Bambus. U Bambus smo dolazili i slušali odličnu muziku prije škole, poslije škole a bogami vrlo često i za vrijeme škole – zavisno od rasporeda sati.

Najljepše muzičke lekcije ipak smo slušali u legendarnom kafiću “Timon” sveprisutnog Joze Borasa Delina. Ovaj kafić je bio naša orijentir tačka gdje smo se skupljali i iscrtavali dane smijehom i bezbrižnošću. Za tih proleterskih dana para baš i  nije bilo ali je za to tu uvijek bio neko ko bi platio kafu ili kenijadu koju bi smo cijedili satima sve dok slamka u čaši ne bi iznervirano vrisnula ‘ima izać’.

Pravih velikih koncerata u Ljubuškom tada, baš kao i danas, nije bilo. Istinski rečeno u bivšoj Jugoslaviji bile su svega tri adrese gdje su se oni održavali: Beograd, Zagreb I Ljubljana. U nedostaku direktnog kontakta muzički smo se obrazovali i tako što smo čitali Jukebox i Zdravo, slušali Radio Zagreb Drugi Program a kasnije i Omladinski Program Radio Sarajeva.

Od onih najdosljednijih ljubuških rokera neka imena koja automatski dolaze u sjećanje bila su Bure, Cane, Šćepo, Ada, Pepan, te famozni Leko koji će ostati zabilježen u pamćenju jer je u školu znao doći na konju kojeg bi zavezao za onu ogromnu kostilu iza gimnazije.

Odnos ondašnjih vlasti prema ovoj ekipii bio je najblaže rečeno nehuman. Provincijskom, jednodimenzionalnom mentalitetu smetao je naprimjer glasan, iskren, smijeh, duga kosa ili glasna muzika. Smetalo je to što se neko drznuo da bude drugačiji, spontan da slavi muziku i slobodan duh, da misli o ljubavi umjesto o ratu. Subverzivni elementi su bili ono koji su puštali kosu, slušali muziku, volili život a ne oni zalizani koji su se laktali za fotelju ‘pod borićima’.

Neka me neko ispravi ako griješim ali mi se čini da, za ovog zadnjeg nesretnog rata, niko od one ljubuške hippy ekipe nije ‘isprljao ruke’. Oni su nastavili, da u maniru svoje životne filozofije, vode ljubav dok su na drugoj strani, jahači oluje postali upravo njihovi progonitelji, oni ugladjeni koji su čekali svojih pet minuta i promjenili dres da služe nekom novom gospodaru. I opet bi samo da negdje zapuca.

Od ljudi iz mog neposrednog okruženja posebni zaljubljenici u čisti rock’n’roll bili su: čovjek velikog srca i enciklopedijskog znanja Šimun Šime Bošnjak, te  braća Vučić, pokojni Zoran i posebno Ivica.

Kod Šimuna, koji je živio na Mostarskim Vratima, uputili bi se, doslovno, u bilo koje doba dana ili noći. Znali smo ga probuditi, nerijetko iza ponoći, a on bi samo provirio kroz prozor, nasmijao se i izgovorio svoju legendarnu rečenicu: “Baš sam vas iščekivao”.

 .

.

Tih sedamdesetih, pa i kasnije, sve dok oluja nije stutnjala u pitominu ljubuške vale znali smo kako hodati po sunčanoj strani ulice, živjeti bezbrižno, skoro pa boemski. Znali smo se paziti, pričati viceve, igrati lopte, slušati muziku, ići na kupanje. Nismo imali velike planove znali smo živjeti samo za taj trenutak i ne osjećati se krivim zbog toga.

I što je možda najvažnije od svega znali smo se iščekivati i družiti a da se nikad jedni od drugih umorili nismo.

1977 Posjeta 1 Posjeta danas