Donosimo vam tekst nase sugradjanke Azemine Krehic. Azemina je kcerka nasega komsije Ahme Krehica.
Zahvaljujemo se Azemini na ovom tekstu i zelimo joj jos dosta lijepih prica…
Stani! – povika duboki, vec poznati glas.
Imaš li cigaru ili nekih sitnih para, trebaju mi?! – nastavi.
Onako otrgnut od svojih misli gledao sam ga kao da se ne obraca meni, kao da ga posmatram dok prica nekom sasvim drugom.
Prijatelju, brate, imaš li? Hoceš li mi dati? – nastavi, nešto uznemirenijim tonom.
Sada vec pribran, složio sam dijelove slagalice u sliku njegovog mracnog lica i otpoceo sam razgovor…
Ahh, to si ti. Pa, kako si? A cigara nemam, znaš ti da ja ne duhanim, ali para ima, koliko – toliko, dovoljno, obojici nam može biti. Uzmi!
Nego, reci mi, neceš valjda da ih popiješ, opet? Kupi nešto, pojedi nešto! Kloni se alkohola, od njeg`dobra ne vidiš. – govorio sam mu, a pod neonom se vidjelo da njegov pogled luta po rijeci Bosni i nije upravljen u mene.
Eehh, brate, to što ti nazivaš zlo, to ti je moja hrana, – izusti i nestade u magli koja je tu vecer pala na grad, i bila je toliko gusta da se na keju nisu mogla vidjeti ni dva prolaznika koja su bila u neposrednoj blizini. Možda, ali teškim naprezanjem ociju. Bila je to gradska luda, znao sam ga kao Legendu, ime mu ne znam. Valjda svaki grad ima barem jednu svoju Legendu.
A legende i brojni drugi nazivi dati njima, su ništa drugo do izlaganje ruglu njihove sudbine. Ali, nije on bio obicna lutalica, pijanica…Bio je nešto posve drugo. Bilo je nešto posebno dobro u tom covjeku, jer, kada me gledao on, koji je zatocen u unutrašnjosti te materije u obliku njgovog tijela, vapio je, molio je za pomoc, ali on, kao njegova materija, taj površni on je uvijek pobjedivao unutrašnjeg sebe i potiskivao taj sjaj iz ociju, skrivajuci ga opet u dubinu nevidljivih prostranstava koja su poput nepristupacnih pustinja, nikad istraženih i u kojima ništa što je živo ne može opstati. Da bi on, površan, nezainteresiran za sebe i sve oko sebe, vratio se polupraznoj flaši njegove realnosti, prekinuo razgovor sa mnom i krenuo dalje kejom, nestajuci u magli, bez cilja, samo nastojeci pobjeci od mene, od svega radoznalog i živog.
Tu vecer nisam mogao zaspati. Dugo sam žurio tim hodnicima misli, ubrzavao sam korake, ali više nisam mogao i shvatio sam da moram prestati, jer nešto je podrhtavalo cijelim mojim tijelom, osjecao sam kao da ce mi srce iskociti od nekog osjecaja, osjecaja koji prevrne u covjeku sve, u samo jednom trenutku.
Ta, zar ja koji sam za sebe smatrao da mogu spoznati sve oko sebe, da mogu spoznati covjeka samo razgovorom, i govorom njegovog tijela, zar da ja dodem do toga da ne mogu prodrijeti u njegove misli? Po cemu je on drugaciji? Šta se to krije u njemu? Zašto imam osjecaj kada sam s njim da okrecem i okrecem staru, tešku kutiju, koja se zbog hrde ne može otvoriti ni na kakav nacin?!
Ostao sam gledati kroz prozor, vidio sam kroz maglu svjetla ulicne rasvjete koja su obasjavala jablanove, medutim, njihove glave, nadmene, nestajale su visoko u oblacima magle i cuvale su svoju ljepotu uvijenu u bijele plaštove. Tromim koracima sam išao prema krevetu i samo jedna misao mi je bila u glavi a to je da cu saznati i spoznati sve što je tajnovito i za mnoge druge nedoreceno.
Jutro je svanulo, ali kao da i nije. Svjetlost nije prodirala u prostoriju, bilo je mracno, kiša je padala, ona kiša koja se smanjuje, pojacava, ali ne prestaje. Vidim, dan ce biti kao i jutro; siv, sumoran i nadasve težak.
Takvo vrijeme nije pružalo puno opcija, ostao sam u sobi, u sofi pored prozora, posmatrao jablanove koje je vjetar povijao, izgledali su nesigurni tako pognutih i pokislih glava, nisu se više držali uspravno, dostojanstveno.
Otvorio sam Nikolajevicevu knjigu i predao se njegovim dubokim mislima i borbi Nehljudovljevu sa samim sobom. I jedna misao mi je bila najupecatljivija:
„ Isprva se Nehljudov borio, ali, boriti se bilo je preteško, jer sve ono što je on, vjerujuci sebi, držao da je dobro, držali su drugi za zlo, i obratno, sve što je, vjerujuci sebi, držao za zlo, držali su svi oko njega za dobro. I završilo se time da se Nehljudov predao.,,
Trgnula me ova misao, povezao sam ju sa susretom koji se desio nocas. Zatvorio sam knjigu i odložio je, nastavio sam posmatrati sada još pognutije jablanove, dok su mi misli bile daleko iznad njih, pa cak da su i u svom punom sjaju i uspravnom držanju.
Nikada nisam previše mogao boraviti u zatvorenom prostoru, postojalo je uvijek nešto što me je tjeralo vani, neka potreba za spoznajom neceg. Cega? – ni sam nisam znao.
Obukao sam stari kaput koji se na dosta mjesta vec rašivao, i onako oderan, ali iako samo stvar, meni jako vrijedan. Štitio me je. Kada su munje i vrtlozi svim naporima pokušavali da izadu iz moga tijela, on im nije dao, skrivao me, u njemu sam bio tek jedna ravnodušna, hladna osoba koju teško šta može dotaci… I još ga nosim i odajem mu zahvalnost, naucio me je da je cesto bolje dosta toga skriti od ljudi.
Nakon ovakvog razmišljanja, osjecao sam da sam bliži njemu, Legendi, i potajno sam se nadao da cu ga sresti na keju tog dana. I bio sam u pravu. On je bio tu. Obojica smo bili tu. Sjeo sam na mokru klupu i iz daljine ga posmatrao. On je kao rastocena olupina koja je još u oluji, sjedio pored Bosne, zamišljeno, kao da je nekog cekao.
A kiša je bila sve jaca. Tek bi neki automobil prošao, ili poneki pješak sa kišobranom, i pogledao bi prvo u njega, pa u mene sa nekim zlim podsmijehom, a po izrazu lica sam mogao shvatiti samo:
,,Evo nama još jedne budale, gora od onog ahmaka pored Bosne.,,
I tako, sa istim mislima vjerovatno je prošlo barem tri prolaznika, od njih sedmoro…Drugi bi, okupirani svojim brigama prolazili, ne zapažajuci ništa oko sebe. Ali, nije me zanimao niko od tih ljudi, zanimao me samo onaj covjek, dolje, pored rijeke, zarobljen u svom ovisnom tijelu. Ta olupina, ta rastocena olupina još je plivala svojim olujnim morem, baš kao da ona upravlja morem, a nikako ne suprotno. Cak ni silni gromovi koji su odzvanjali, niti munje koje su sve osvjetljavale, nisu omele tu olupinu da plovi i dalje, bez cilja…Odjednom, olupina je upravila ka obali, pomjerala se, izgledalo je kao da je Legenda docekala svog Gosta. Ali, strah me, ne vjerujem ni sebi, ni svojim ocima… On prica sa nekim, ja njegovog gosta ne vidim. Njegov Gost je samo njegov. Obuzimala me neka stud koja mi je prolazila kroz vene… Cuo sam samo Legendu kako govori:
,, Ljudi… ,,pa sa teškim uzdahom je nastavljao,, … njih ne trebam, jer me ne trebaju… ,,
Zatim je pomno slušao svog Gosta, i na kraju je odmahnu glavom i rekao:
,, Živ a tužan, sve moraš durat` . ,,
Povrijedilo me je sve to. Ta nisam ja kao i svi ljudi, ja te trebam, hocu da saznam sve o tebi, ali, nisam smogao snage da mu to kažem.
Shvatio sam kako je tacna Nikolajeviceva konstatacija da ništa ne znamo, jer možda nikada ništa nisam znao, možda nikada ništa nisam dobrano spoznao.
A možda i sada griješim…
A ne znam ni da li sam prestao biti taj kameleon tame kada sam se zapitao šta je to tako bolno i tužno u tom covjeku, i kada sam mu pristupio sa željom da otkrijem nešto o njemu, da mu budem prijatelj, da mu pomognem, a nikako ne da ga osudujem.
I vratio sam se u sobu u starom kaputu, i onako mokar sjeo na sofu, ne znam da li kao poražen ili kao pobjednik, ništa ne znajuci o njemu, a ni o sebi, i suptilno uzimajuci preo i hartiju poceo pisati o tom dogadaju koji me je natjerao da drhtim i koji me je možda ucinio pjesnikom, jer ne znam ni to da li sam ikada prije bio poeta…
Njegov život, meni malo znan.
Te su veceri na keju pored Bosne hladne kiše padala pod svjetlima ovog grada i uz tešku muziku nekih stranih bubnjeva.
Na keju on, i još neko… Neko,njemu tako blizak a meni predaleko.
Ne, svjetino, nije on lud! On vremena za razmišljanje ima, a mi? – Mi smo razbacani, poput vjetra smo, ima nas svud.
Dalje, nastavlja; prica mu o muci života, te da se pakla zvanog Dun'ja boji više od buduceg života.
-Ja vidim, ja cujem njega kako prica, ali, ne cujem, ne vidim njegovog vjernog sagovornika.
Dobih boje ovog grada tmine, ovih ljudi tmine.
Nemam više rijeci za vrijedne ljude, odlaze mi u neznane dubine.
O, kako je moj um ogranicen postao!
Autor: Azemina Krehic