Nevjerojatno dirljivo pismo Vedadu Ibiševiću

bih reprezentacija

PRENOSIMO u cijelosti vrlo simpatično pismo iz bosanskohercegovačkog sela Skočić naslovljeno na reprezentativca BiH Vedada Ibiševića uoči gostovanja BiH u Latviji.

Dragi naš Vedo!

Sinoć smo na BHT-u vidjeli i čuli da je kod vas u reprezentaciji i oko nje, na sreću, sve u najboljem redu pred večerašnju utakmicu s Latvijom. Na žalost, u povratničko-navijačkim redovima u mom selu Skočiću, pored Drine, baš od sinoć ništa nije u redu. Šta više, uvedeno je izvanredno stanje. Glavni krivac je Odbor za osiguranje uvjeta za praćenje TV prijenosa iz Rige, osnovan nakon naših traumatičnih iskustava sa (ne)praćenjem prijenosa utakmice protiv Grčke u Zenici. Članovi tog tijela su napravili katastrofalan previd i pokvarili nam ljepotu iščekivanja velikog sportskog događaja, jer Zmajevi su za ovu odbačenu povratničku populaciju već duže jedini izvor radosti, ponosa i nade.

Život bez kamera

Ali, cilj ovog napisa nije, ne daj Bože, da vama reprezentativcima, našim jedinim ovozemaljskim svetinjama, bilo što pokvarimo. Naprotiv, konačna namjera je da se i ove naše muke i neizvjesnosti – da li ćemo vas, nekim čudom, moći pratiti u direktnom televizijskom prijenosu ili ne – pretoče u jednu veliku poruku ljubavi i podrške za vašu povijesnu misiju! Jer, šta je ovaj naš problem s prijenosom spram veličanstvene činjenice da vas imamo. Uostalom, mi smo svjesni da, sve i ako do vas reprezentativaca uopće dođe ovo pismo, to neće biti prije utakmice, jer ono nastaje prekasno. Za razliku od televizijskih snimki navijačke atmosfere iz Zenice, Mostara, Bihaća, koji se od jutros vrte i koji su vam sigurno veliki podstrek, u ovu povratničku pustahiju kamere ne dolaze i mi smo te mogućnosti lišeni.

Poruke hiljada

A ova priča nije ni mogla stići ranije, jer jednostavno nije bila planirana; ona je spontani plod naših nevolja oko prijenosa, s jedne, i provale ljubavi i navijačkog naboja, s druge strane. Uostalom, prava emocija nikad ne zakasni i učini svoje; ona ima magičnu moć, neovisnu od tehnika i tehnologija. Ovo pismo je naslovljeno na tebe, kasnije će biti jasno zašto, ali je ono upućeno i svim ostalim reprezentativcima i stručnom štabu. I nije ovo moje pismo, ja sam samo sabrao emocije tisuća povratnika na Drinu. Ali, krajnje je vrijeme da objasnim onaj naš problem sa prijenosom koji ima pravu malu povijest i koji sigurno nije sudbina samo jednog sela, već većine povratničkih sredina u Podrinju koje muku muče da bi pratili utakmice reprezentacije.

Kuriri spasa

Neposredno uoči utakmice sa Grčkom, došlo je do nekog kvara u prijemu signala BHT-a. Nije bila po srijedi nikakva diverzija i zavjera, već taj repetitor državne televizije i inače daleko češće ne radi nego što radi, baš kao i sama država. Na centralnom mjestu za organizirano praćenje utakmice nije bilo ni slike ni tona; u gornjem kraju sela bilo je nešto tona, a u donjem nešto slike koja je više nalikovala na izvještaj iz snježne mećave nego sa Bilinog Polja. Dakako, organizirali smo udarničku kurirsku četu – jedni su nam dojavljivali što se vidi, a drugi što se čuje. Znam, neki će se čitatelji zapitati – što nismo problem sanirali internetom? Nevolja je što i internet prvo treba sanirati; i on je kao i državna televizija u našem kraju. Mobilni signal BH Telekoma zaledio se na nekoj tvojoj ili Džekinoj šansi, ne sjećam se više, na početku utakmice i nije se odledio cijele noći.

Ništa bez Bracike

Ali, sve to nije nam ni najmanje smetalo da nakon velike pobjede napravimo pobjedničku kolonu i obiđemo sve puteve i puteljke u selu i okolini. Podigli smo sva auta, to jest sva tri koja posjedujemo, sa zastavama i ostalim obilježjima. E, sad, srednje se auto pokvarilo, a putevi uski za zaobilaženje, pa smo morali da ga šlepamo, a kad su popucali i svi raspoloživi šlep-rekviziti, opet spektakl nije onemogućen. Djeca, nadahnuta pobjedom, dogurala su auto uz brdo do centralnog mjesta i svečanost je potrajala do zore. Ranije, dok je bio živ naš povratnički lider i zaštitnik Fadil Banjanović Bracika, tih problema nismo imali. On je znao podići sve u zemlji na noge da osigura prijenos državnih utakmica u Kozluku na otvorenom, ispred svoje kafane, koja je više bila narodna kuhinja, nego ugostiteljski objekt. Sjećam se da smo neku od tih utakmica gledali uz arapski komentar, a poznatu majstoricu s Portugalom iz Zenice pratili smo uz portugalskog komentatora. Nakon poraza, onako emotivan, te večeri Bracika je bio umro prvi put.

Moj Odbore!

Poslije Bracike, koji je živio među ovim ljudima, nitko od političara više i ne svraća među povratnike, a valja živjeti dalje. Tako smo i mi čvrsto riješili da nam se slučaj “Grčka” ne ponovi pa smo odmah nakon utakmice organizirali Odbor za prijenos iz Latvije. Mjesec dana je to tijelo provjeravalo sve točke i antene u selu i našlo lokaciju s najstabilnijim signalom. Osiguran je i šator, zbog čestih kiša. Ali sinoć, dakle noć uoči utakmice života, kako je rekao izbornik Sušić, predsjednik Odbora je drhtavo ponudio ostavku i izvijestio nas da utakmicu ne prenosi BHT, na koju su bile usmjerene sve naše pripreme, već Hadžifejzovićeva televizija koju mi, kao i većina drugih povratničkih mjesta u Podrinju, možemo samo sanjati. Kad su djeca čula da utakmicu neće moći gledati, pa još da će je kod Hadžifejzovića prenositi njihov idol Marjan Mijajlović, u selu je bukvalno zavladala žalost.

Salihovićev otac Ipo

A zašto sam pismo naslovio na tebe? Dakako, ima nekog utjecaja to što si rođen samo nekoliko desetaka kilometara uz Drinu, u Vlasenici. Ali nije to ključni razlog. Jer, još bliže mom Skočiću, u samo desetak kilometara udaljenom Šepku rođen je Sejo Salihović. Šta više, njegov otac Ismet, zvani Ipo, mi je prijatelj s kojim sam godinama igrao nogomet u nižim, zonskim ligama. Bio je vrhunski paker i najviše zahvaljujući njegovim loptama koje su imale oči, ja sam se nadavao golova i od pokojnog Josipa Bevande, tada skauta, a nešto kasnije i trenera Slobode, bio pozvan na pripreme u Tuzlu. No školovanje me odvelo na drugu stranu. Mogao sam pisati i Stevanoviću; on nam je porijeklom i najbliži, jer je rođen i prve igračke korake napravio je u Tršiću, udaljenom samo pet kilometara. I kad sam kod njega, ne mogu da ne spomenem našu bolesnu politiku, ali u ovom slučaju na ljekovit način. To što je Spahić srdačno primio Stevu u Sevilli, a isto tako i vi ostali u reprezentaciji, imalo je snažan odjek u ovom kraju i značajnije je za rušenje bosansko-hercegovačkih zidova predrasuda i pouzdaniji nagovještaj nekih normalnijih vremena u ovoj nesretnoj zemlji više nego deset Dejtonskih sporazuma i stotinu Clintona.

San u Diviču

I po tome je vaš uspjeh i vaša misija daleko više sporta. Jutros me u prodavaonici, u srpskom dijelu sela, trgovac pitao: “Komšo, kako ĆEMO večeras proći?” Do skora je to pitanje glasilo: “Kako ĆETE večeras proći?” I nije to samo zbog Steve, već zbog općeg ljekovitog ozračja naše reprezentacije. Ne bih ja zalutao ni da sam se obratio Pjaniću. Njegov otac je igrao godinama za zvorničku Drinu i bio jedan od naših miljenika. Mogao sam pisati i Samiru Muratoviću koji je također rođen desetak kilometara odavde. Više ne igra aktivno, ali je veliko ime bh. nogometne povijesti i ove uspješne priče. A za nas povratnike, posebno zbog toga što nam je organizirao dolazak reprezentativaca na utakmicu sa povratničkim timom u Diviču. Ti tada nisi mogao doći, ali šta je značio dolazak Džeke, Pjanića, Misketa, Rahimića, Salihovića i ostalih na Drinu, među povratnike, ilustrirat ću sljedećim primjerom. Svima u BiH je teško, ali povratničkoj populaciji je ponajteže. Mnogi jedva preživljavaju i s radošču se dočeka svaki poklon koji stigne. Za tu priliku, sponzori su osigurali štandove s brdima hrane i osvježenja, ali nitko štandovima nije prišao, jer su oči djece i mnogih drugih prisutnih bile gladne svojih idola. Za njih je bilo isuviše sveto dodirnuti Džeku i ostale. Taj san i danas žive i pokušajte im to, u moru svih vaših obaveza, još nekad prirediti.

Kako su te ukrali?

A tebi, dragi naš Vedo, pišem zbog najsvježijeg događaja. Jučer si bio predmet pljačke usred Janje i po bijela dana. Naime, mom prijatelju, koji je nabavljao “logistiku” za večerašnju utakmicu, pa se na trenutak udaljio od zaključanih kola, neko je drsko obio bravu i izvršio otimačinu. Nije ukradeno ništa od silnog jela, osvježavajućeg i alkoholnog pića, već je ukraden dres s tvojim imenom. Dres je bio namijenjen jednom, ali je, eto, završio na nekom drugom, nepoznatom dječaku, koji je toliko čeznuo za njim, da je morao izvršiti rizičnu krađu. Zbog toga smo i plakali i smijali se, ali ne i ljutili. Jer, nosio dres ovaj ili onaj, naši navijački redovi neće biti oslabljeni. Ima još jedan razlog što sam na tebe adresirao pismo. Radi se o starcu koji je slikan ispred džamije u Diviču! Nikada u životu nije ni za koga navijao niti gledao, a sada je i njega uhvatila navijačka groznica. Kad ga je moj kolega Muhamed Berbić slikao i pitao od kojeg nogometaša očekuje najviše, zbunjeno je odgovorio: “Slabo se ja u to razumijem, znam da ima onaj iz Vlasenice!”

Sretno vam i nam bilo Vedo!

859 Posjeta 2 Posjeta danas