U poetici prostora avlija čuti bat damara.Dobrih damara.
Posebno enterijera u arhitektonskom kreativnom sagledavanju Amira Vuka Zeca.Danas tu pojavu tumači interaktivnih transcedentnih komunikacija zovu dobrim vibracijama.Taj bat,taj imanentni a imaginarni duh prostora i bića koja ga ispunjavaju,nije dostupan površnima.samo daroviti i plemeniti mogu čuti,osjetiti i uzvratiti,istim ritmom tog čudesnog bata.
Nekada egzaktni klepet nanula po kaldrmi avlije inspirirao je pjesnika da ispjeva pjesmu Ne klepeći nanulama kad silaziš sa čardaka.Danas je taj bat preselio iz eksterijera avlije u interijer duša onih koji tu avliju razumiju i dakako vole.
Svi bi pogledavši i doživjevši avliju pomislili da je to riječ turskog porijekla,ali ne!To je grčka riječ i za razliku od našeg jezika u kojem se avlija deklinira kao imenica ženskog roda u grčkom jeziku to je imenica muškog roda i znači prostor između kuća izgrađenih u orijentalnom stilu,dvorište.
Ime Avlija treba pisati velikim slovom mada bi jezičke cjepidlake,samozvani jezikoslovci rado kazali da je to prosto zajednička imenica.Ne!Avlija je kategorija,cjeloviti pojam.Polisemična i polifona u svojoj složenoj,a nadasve skladnoj arhitektonskoj strukturi.Te višeznačne vizure Avlije valja vidjeti a njenu bogatu zvučnu sliku valja čuti.
Nije to kod za svakoga.Kodiranje tog passvorda se izgrađivalo dugim nizom godina postojanja avlija kao neumitnog i neizbježnog elementa jednog doma.Na deredži ove analitičke vizure treba tumačiti i baštu,restoran,meeting point.Avlija,topli harizmatični neodoljivi kutak za dobru kapljicu razgovora i pića i ukusnu mrvicu objeda ili tradicionalne meze.
E baš ta mrvica i imanentni bat dobrih damara u opoetizovanom prostoru čine Avliju poželjnima kutkom i utočištem za svoju dušu pred surovošću i sirovošću svakodnevne stvarnosti.U tom duhu i duhu savremenog a istovremeno i tradicionalnog ambijenta,nalazimo ono što je današnjem biću koje obično zovemo čovjek,dostatno da postane baš insan.U ovoj jezičkoj igrici jednake semantičke vrijednosti da se otkriti i specifičnost osebujne ponude Avlije.Tu je na dlanu,na sceni Avlije,kao na tacni ponuđena usluga u širokoj paleti od kućansko-avlijskog ambijenta do ugostiteljskih domaćih poslastica.
Avlija je lišena rustikalnih elemenata pa je zato omiljeni meeting point gradske raje,a ne papaka.I to je jedna bitna odrednica njene ugostiteljske i drutvene funkcije.Jedino u takvim urbanim strukturama prostora i zbivanja da se sačuvati karakter Sarajeva kao glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Avlija je i na određeni način mjera etičkih moralnih kodeksa susjeda i građana u jednoj urbanoj sredini.Ne viri se u tuđe avlije.To je neprikosnovena intima te kuće i porodice.Često podignuti visoki zidovi i sami opominju na taj oprez.
Avlija je zato primjer sretnih i prijatnih susreta.Vremena usanjanog u tihi muhabet,umjereni ugođaj kvalitetnog pića ,hrane i mezeta.Uz diskretne zvuke muzike šestdesetih,a Bogami i drugih razdoblja postiže se pregršt ugođaja i radosti druženja i opuštanja u dobronamjernom muhabetu gostiju.Često se taj muhabet proširi od jednog stola intime na intimu cijele avlije.Eh,to je onda baš avlija i puni dah plemenitosti i humanosti mahala koje i jesu sazdane od ljudi i avlija.To je Sarajevo.To je Bosna i Hercegovina.Utočište za odabrane.Sigurno sklonište od mraka i papaka.
Izvor:BiH City review