Znao sam da ceš se vratiti nasem Pocitelju. Nadao sam se svaki dan a nisam ni slutio kako cu se osjecati. Sve sam mislio bit ce mi lakše. A nije mi lakše. Kad mi je tvoj brat Nedo javio da si pronadjen u nekakvoj grobnici u Splitu nisam zaplakao, dragi i nezaboravni prijatelju, znam da ti to ne bi volio.
Dok Ti citam ovo pismo, znam da me cujes. Znam jer si vazda bio drugaciji. Kad smo te polovinom šezdesetih molili da igramo “na male” u Adi i “Pod Bešikom”, govorio si: “Samo ti igraj lopte, a vidiš ove žice i bateriju od 4.5 volta, to ce uskoro zasvirati. “ Dok sam onako štrkljav, visok, i ne baš talentovan za nogomet, pokušavao da driblam pociteljsku raju, vrišteci: “Ivica Osim ovako dribla”, Ti si, Kapa, u isto vrijeme uzviknuo: ”Evo ga, sad, slušajte Radio Sarajevo koliko god hocete!”
Nismo ti ni vjerovali dok nismo culi naseg komsiju Zaima Imamovica, kako radio talasima melodicno porucuje :
“Nema ljepšeg starog grada,
što ga vidjeh ja,
od staroga Pocitelja,
što ga sunce sja…”
U to bi i tvoja mama Djenka dosla i tiho te zamolila da ideš kuci, Babo Mustafa te traži da mu nešto pomogneš.
Djetinjstvo smo uživali na Neretvi, plivajuci, loveci ribu, veslajuci satima u kajacima i camcima, krali smo smokve, groždje, trešnje i kajsije zajedno…Uzivali bezbrižnost uzrastanja i ljepotu drugarstva a “Trešnjeve Nedjelje” uživali i ispracali u radosti.
Ti si, Kapa, odmah poslije srednje škole, aktivan u Savezu Omladine , ideš na radne akcije, sazrijevaš… U Veri si nasao suprugu i prijatelja, stvorili ste porodicu za uzor a vaša kcerka Sretana i sin Darel postali su ponos nase Caršije. Trebam li ti, moj plemeniti prijatelju, sada govoriti da su vaša djeca, kao i vi, bili nasa pociteljska i moja licna familija… Kako zaboraviti kad bismo ti i ja u predvecerje zajedno svratili mojoj kuci da nesto popraviš, a moja bi nas Ajša pitala: “Zar Timur nije sa Vama”? a mi odgovarali da ga je tvoja Vera nahranila i uspavala u vašoj kuci. Tvoja i nasa kuca bijaše pod dva krova a imala istu familiju.
Puno ljudi covjek sretne putujuci kroz život, ali rijetke kao ti, moj Kapa. Bio si vican svemu ljudskom a baš neuk nacionalizmu; nikad nisi ni znao da se tako ljudi dijele. To nit si mogao shvatiti, nit prihvatiti, protivilo se svemu cemu su nas naši dobri stari ucili. Velikodušnosti Tvojoj nije bilo kraja. Kad sad nešto mislim o Tebi i o onim lijepim vremenima, pomislim kako je Tito praveci zajednicku Jugu,razmišljao o ljudima poput tebe….
Bojim se sada poceti nabrajati koliko si dobrih djela napravio, strah me zaboravicu nešto važno, ali moram reci kako si u jednom danu napravio “generalnu” na autu siromašnog komšije, a onda si me zovnuo da gledam kako popravljaš komplikovani elektromotor malim pincetama na Stomatološkoj stolici kod Huse zubara…
Kad si mi jednom rekao da ceš otvarati svoju kapiju iz auta sa daljinskim od Televizije, ne da ti nisam vjerovao, nego sam pomislio: je li sve u redu sa mojim jaranom? Kad se kapija pocela sama razmicati na dodir “Grunding” daljinskog, upitao sam se: “Je sam li ovo ja privilegovan poznanstvom sa genijem”?
Pitali smo Te jedom, ima li išta da ne znaš popraviti. Odgovorio si :”Sve što je neko sastavio, ja cu rastaviti, popraviti i vratiti onako kako je bilo.”
Pred sami rat, kad smo pokrenuli sveukupnu akciju da uvedemo telefone u svaku pociteljsku kucu, shvatio sam s kakvim sam sveznalcem odrastao? Zracio si snagom, emitovao pozitivnu energiju i nikad ostavio nedovršeno ono sto si naumio, poceo. Danas bi se telefoni Pocitelja, s pravom, trebali zvati po tebi, Kapini telefoni…
Ranih 90-tih smo svako vece sjedili Dešinom kaficu, koji si ti, Kapa, i dizajnirao i napravio. Kad smo svi gajili varljive nade da ce našu generaciju zlo rata zaobici, mudro si opominjao: “Nece bez velikog belaja, ništa ovo ne valja”…
Ubrzo, od covjeka koji je znao napraviti i popraviti sve postao si Komandant Pociteljskih Gavranova jedinice koja je branila i kasnije, na Trešnjevu Nedelju, 6. Juna 1992, oslobodila Pocitelj.
Pocetkom aprila prihvatili smo hiljade prognanika, naših susjeda koji su bježali od komšijskih tenkova iz pravca Stoca i Dubrava. Ne sjecam se da sam ikad vidjeo takvu volju i snagu da se pomogne susjedima, kao što ste ti i Becir Boškailo organizovali. Djeci je friško mlijeko davano, odraslima naša hrana iz zaliha. Po tvojom komadom smo u toku 3-4 noci hiljade susjeda prebacili u camcima preko Neretve u Capljinu.
Bilo je neugodno ali ljudski nezaboravno kad je fratar od Stoca kleknuo i poceo ljubiti stopala Beciru i Tebi, govoreci, da nam to susjedi nikad nece zaboraviti. I nisu nam zaboravili. Becira su mucki ubili na Gradini, u blizini nase rodne kuce, onako “hrabro”, s ledja dok je probao pregovarati da se žene i djeca ne odvode u logore.
Ti si sa grupom pociteljskih momaka branio Pocitelj protiv nekoliko brigada, i kad te nisu mogli poraziti, doveli su djecu i žene na Parking pod prijetnjom da ce poceti ubijati redom ako se Ti ne predaš. Obecali su ti slobodu, samo da se predaš. I tako smo se posljednji put vidjeli par sati prije nego si ubijen. Mene su zbunjeni stražari iz Konc Logora Dretelja ubacili u auto da pomognem jednom logorašu koji se zalio na teške bolove. I dan danas probam da pobjegnem od slike koja me ne napušta i s bolnom neutjehom prati godinama. Ležis na bolnickom krevetu u Hitnoj pomoci, u mojoj hitnoj pomoci, gdje sam radio prije rata. Doktorica Jagoda , prestrašena ali stamena i jaka, pokušava da ti zautavi krvarenje ispod lijevog oka. Isprebijan, meni govoriš da se cuvam, ponavljaš nekoliko puta: “Gotov sam, ubice me”. Nisi prestrašen za sebe, tebe je strah šta se moze dogoditi nama Pociteljcima i to tvoje “cuvaj se” najveci je dokaz prijateljstva kakvog je i u stvarnom životu i u mudrim knjigama o ljudskoj dobroti malo…
Dragi moj Kapa, nije ta slika što mi titra pred ocima toliko bolna kolika ova druga, koju ti nisam uspio a moram bar sad reci kako ulazim stepenicama u Hitnu i vidim naše susjede, naoružane do zuba. Poznavali smo ih sve, moj dobri Kapa, naša generacija i koju godinu mladja ili starija. Njih 5-6, mutnih pogleda, s mržnjom me gledaju. Puno je Neretve proteklo nasim Pociteljem, a ja ih još probam odstraniti iz sjecanja pa ih ponovo u moje misli uvesti, ali ovaj put bez oružja: došli kako komšijski obicaji nalažu da vide šta je to bilo s Kapom, da se oduže covjeku koji im je svima pomagao i prije i toku ovog rata, da se zahvale heroju Pocitelja koji je i njih cuvao od agresije. Ako jednom uspijem odagnati tu strašnu sliku, javicu ti, možda sada kad je tvoje tijelo pronadjeno u susjednoj državi 20 godina kasnije. Možda kad ti, Kapa, legneš u nasu pociteljsku zemlju, kad ti si duša smiri poslije 20 godina lutanja.
Znao sam da ceš se vratiti nasem Pocitelju. Nadao sam se svaki dan a nisam ni slutio kako cu se osjecati. Sve sam mislio bit ce mi lakše. A nije mi lakše. Kad mi je tvoj brat Nedo javio da si pronadjen u nekakvoj grobnici u Splitu nisam zaplakao, dragi i nezaboravni prijatelju, znam da ti to ne bi volio. Al ima nešto jace u covjeku od covjeka – suze su tekle same. Ama, nado sam se, mozda si živ negdje. A jos vjerujem: dok je posljednjeg kamena na Pocitelju i Neretve pod njim, dok je ijednog Pociteljca živjeceš s nama. I to je jedina utjeha u svim mojim i našim neutjehama…
Eso Boškailo, May 2013, USA