Bio jedan vezir u Sarajevu,pa je imao običaj da uzme durbin ta da gleda kroz pendžer ne bi li ugledao čiju lijepu ženu.I tako gledajući kroz pendžer opazi jedanput jednu lijepu ženu nekog tabudžije,i pošalje po nju da dođe,pa će biti vezirovica.Kad je došla ona žena što ju je vezir spremio tabudžinici i poručila joj kako joj je vezir kazao da će biti vezirovica,tabudžinica joj odgovori da ona ima svoga čovjeka,pa nije htjela doći veziru.Vezir se razljuti,pa reče svom muhur-sahibiji da će tabudžiju posjeći.Onda muhur-sahibija odgovori veziru da ga on ne može bez ikakva uzroka posjeći.Vezir sad počne razmišljati kakav će uzrok da nađe.
Najposlije otpremi momka i zovne tabudžiju preda se,pa mu zapovijedi da od akšama do sabaha nastruže i donese stotinu oka talaša.Tabudžija zatvori svoj dućan,i ode kući zabrinut.Kad je došao kući,opazi na njemu žena da je karli,te ga zapita šta mu je,a on ispriča šta mu je vezir naredio.Ali mu žena reče:
—Šta si se prepao?Ta dugo je od akšama do sabaha!
Žena ga zovne da večeraju,ali on nije mogao od brige jesti.Onda mu žena do tri puta kaže:
—Hodi,što se brineš?Dugo je do ujutru.
A on joj sve govori da ne more,te tako ona večera,a on ne htjede.Poslije večere prostre žena i zove ga da spavaju,a on kaže da ne more,i tako ostane cijelu noć sjedeći.
Kad bi pred sabah na jedan sat,kucne neko na avlijska vrata.Ustane tabudžija da otvori,pa najprije zapita:
—Ko si?
Ovaj reče:
Ja sam vezirov momak.
A tabudžija opsuje i reče:
—Što ne čeka da svane?-i otvori vrata pa zapita momka:
—Šta ćeš?
Ovaj mu kaže:
—Vezir je umro,i hoću da mi napraviš tabut do sabaha.
- tabudžija otrči u svoj dućan,te do sabaha napravi veziru tabut,i uzme dukat.
Izvor:Narodna proza