Sjecam se – bio je bljestav , proziran i vedar dan u Vitini –
pun suncanog sjaja i ciste , modre vedrine iznad nasih glava .
Juce su nam rekli u skoli da cemo sutra dobiti nove drugove i
drugarice , ratnu sirocad koja nam dolaze iz dalekih gradova
i sela , te nas dvojica podjosmo da ih vidimo i prije
dolaska u skolu , u njhovom domu koji je zaista nosio naziv –
DOM ZA RATNU SIROCAD .
Naime , nismo mogli nikako shvatiti
da djeca nemaju ni oca ni majke , jer takve djece nije bilo
u nasem okruzenju .
Tako smo dosli ispred lijepe zgrade , danas ambulante u Vitini ,
cija su vanjska gvozdena vrata bila zatvorena , a u dvoristu su
se igrala neka nama nepoznata djeca . Samo je jedna djevojcica
sjedila na podu , ledjima okrenuta zidu – i nesto pisala na
komadicu papira .
Sva djeca su bila lijepo obucena .
D j e c a c i su imali plave kratke pantalone i bijele kosulje ,
a d j e v o j c i c e su imale plave suknjice i bijele bluzice –
samo je djevojcica prislonjena uza zid – bila malo drugacija .
Ona je jos imala lijepu maramu oko vrata , crveni bros na
dzepicu od bijele bluzice kratkih rukava , narukvicu i plavu
traku oko ruke …
Bili smo – o c a r a n i !
.
Niko od djece koja su dolazila u vitinsku skolu nije bio tako
lijepo obucan . Izgledali su nam kao djeca iz – b a j k e ….
Blenuli smo iza resetaka kapijice u dvoriste Doma za ratnu
sirocad u Vitini kao oduzeti , drzeci se rukama za resetke ,
zureci u djecu – priljubljenim licima uz kapijicu .
.
Odjednom je ona djevojcica ustala , dosetala do kapije i
sasvim slobodno i – kao velika upitala :
– Trebate li mozda nesto ?…Da vi niste novi pitomci ?
Sva su djeca gladala u nas .
.
Ona je bila bucmasta , malo nasmijana i vedra , dok su joj
obrazici bili malo zarumenjeni , a njeni zubici su mi izgledali
kao niska bijelih , sitnih bisera …
Onaj moj drugar je odmah pobjegao , a ja sam ostao sam sa
jedne , a djevojcica sa druge strane kapije .
Gledao sam je kao prividjenje , a ona mene slobodno , ljupko ,
nasmijano i otvoreno – kao da sam joj stari poznanik .
– Ne…ne..nista , nako…gledam…onako – odgovorih u bunilu .
.
Ona je cutala i gledala me i dalje pravo u oci , tako da sam
morao oboriti pogled .
– Kakooo tiii je iiime – upitah postidjeno , gledajuci u prasinu
na svojim opancima ?…
_ _
– Ja sam Grozdana Zuza , rekla je slobodno ona i napravila korak
naprijed . Sada su moji opanci i njene lijepe ,izglancane cipele
bili sasvim blizu . Podigao sam glavu , pogledao je – i opet se
susreo sa njenim lijepim , krupnim , lijepim i vragolastim ocima ,
kadifasta sjaja…
Grozdana me je gledala , gledala – i odjednom prasnula u smijeh .
Okrenula se i pobjegla uz male stepenice – kikocuci se , cinilo mi
se sve glasnije , a djeca su mi prilazila iz dvorista i vikala mi :
– Zaljuubljeen…zaljubljeen..!..z a lj u b lj e n – u GROZDAZNU !…
.
GROZDANIN KIKOT – KAO SUDBINA
—————————–
.
Nisam mogao izdrzati… i od stida sam – p o b j e g a o i ja . .
Kapija je ostala zatvorena , a iza mene je trcao Grozdanin kikot ,
samo sto me ne sustigne…Trcim , trcim – a on zamnom !
Kad sam , sav izgubljen , sjeo na vrelu hladne Vriostice , skinuo
sam opanke i prao zarumenjeno i ugrijano lice i noge – nemogavsi
da se odbranim od neke vrucice u glavi – i kikota djevojcice –
koji mi je neprestano odzvanjao u usima , i nije mi dao da disem !
.
Te noci , moja baka se uznemirila . Nikada do sada nisam vikao
u snu , nisam se trzao , nisam plakao prigusenim glasom ,
nisam nikada trzao nogama – i to sve u nemirnom snu .
Progonio me je Grozdanin k i k o t – ne samo te noci .
Takvi su , zapravo , bilii i svi moji naredni dani .
I sve moje noci !…
Progonio me je Grozdanin kikot – kao s u d b i n a .
– Boze mi oprosti , kad onaj mali Mareckin ide sam – okrece se iza
sebe , kao da ga neko progoni.” – govorilo se po Grabovom vrelu ,
vitinskom zaseoku uz rijeku Trebizat , gdje sam stanovao sa
djedom Antom Josipovim i bakom Katom , ugostiteljima u vitinskom
zaseoku Grabovo vrelo .
Popustio sam i u skoli .
Jednoga dana , dosla je u Grabovo vrelo moja majka i rekla mi :
– Sutra idemo u Ljubuski kod doktora SADIKOVICA !..
– Kakvog sada SADIKOVICA …pa , nisam ja bolestan – mislio sam ?
Ali , majka M a r e c k a – bila je neumoljiva !
KOD DOKTORA SADIKOVICA – LJUBUSAKA
———————————-
.
Bili smo u sobi samo nas troje : majka , ja i taj doktor SADIKOVIC ,
sin znamenitog Sade Sadikovica . Ili Sade Sadikovic licno , ne znam .
Onako , covjek nasmijan , vedar – sali se s majkom .
Prinosi mi neke slusalice i osluskuje , gleda mi jezik i nagoni me
da kazem…aaaaa , kucka me po ledjima…prestaje – odmice se od
mene i posmatra me potsmjesljivo .
– Dobro , momce , kazi ti meni , da li je tebe neko nekad , onako –
…d o b r o – i z m l a t i o ?
Gledam postidjen u pod , lomim prste , slijezem ramenima i cutim .
Cutim – i placem priguseno .
I doktor cuti .
– Jesi li ti gluv , pita me doktor Sadikovic nakon duze stanke ?
– Nisam , nisam gluv …a nije me niko izmlatio !…
Nije , nije me niko izmlatio – treba posteno reci – rekoh .
.
– E , vidis : to tebi bas treba ! Treba da te neko dobro izmlati –
govorio je on iznad moje glave , i zacutao ponovo !
A onda je – prasnuo u smijeh .
.
– Ma kakvi izmlatit , nema govora – salim se ja !…I ako te ova
ovdje Marecka bude tukla – odmah se meni javi !…
A zdrav si kao dren !…Drinina , brate , drinina !…
Znas li ti sta su to – d r i n i n e ? !…
I doktor SADIKOVIC se grohotom smijao zvonkim i glasnim smjehom .
.
– Ti si dobar momak . Vrlo dobar !…Dodao je pomirljivo .
O d l i c a n , zapravo …Nego , hajde ti malo izidji u hodnik ,
a ja cu majci nesto reci …
Izidjoh ….Ali , priljubih uho za kljucanicu .
.
– Pubertet…pubertet , Marecka – pa to ti je – platonska ljubav”,
Cuo sam u hodniku kako doktor govori majci .
I nista nisam razumio – nista ….Ali sam zapamtio te rijeci .
I – nikada ih nisam zaboravio .
Kao ni – v i t i n s k i G r o z d a n i n k i k o t !
A…jesmo li mi imali taj pubertet , doktore , upitala je na odlasku
i kroz smijeh moja majka ?…I smijali su se obadvoje .
A meni – nije bilo do smijeha .
.
PROLAZILE SU GODINE…
———————-
.
Prolazili su dani , noci i – g o d i n e .
Svi su znali da ja volim Grozdanu i ispirali usta tim , a ja sam stalno
zastajkivao kod kapijice u Vitini i trazio Grozdanu u dvoristu , ali uzalud .
Vrijeme nije lijecilo rane . Cak ni kad je Dom za ratnu sirocad premjesten ,
odavde iz Vitine – u zajednicki dom u ljubuskom , u zgradu gdje je dansnja
gimnazija – a tu sam i ja bio smjesten .
Tamo je nastala moja prava kalvarija .
.
Vitinski pitomci : Ibrahim LULIC – Slavko BUKVIC , Vidak SILJEGOVIC , Jelka i
DJORDJE ZUZA , Rabija Jakic , Drago Petrovic , Marija i Bartol , brat i sestra –
i naravno Grozdana – doselili su se u Dom u Ljubuskom i donijeli sa sobom
i pricu o meni i Grozdani .
I r a s t r u b i l i je po domu – i po skoli !
.
Sakrivao sam se iza coskova , prelazio u “zensku stranu doma” – samo da
vidim Grozdanu . Iako smo bili u istom domu , ni jedne rijeci medju nama…
I tako su tekle moje muke , i tako od dvanaeste stigle do – sedamnaeste
godine . I ta godina je proticala u progonu koji mi je , uvijek i iznenada ,
priredjivao – V i t i n s k i G r o z d a n i n k i k o t !
.
Tek kad smo morali ici iz LJubuskog – Grozdana u Mostar , ja u Sarajevo –
ja sam bio zaduzen da kupim grupnu voznu kartu na stanici u CAPLJINI ,
i tu sam naprosto morao progovoriti sa Grozdanom . Poslije toliko godina .
I sjecam se , bili su to sati kad me je , konacno , napustio Grozdanin kikot ,
jer ga je zamijenila – Grozdana sama .
.
Priznala mi je da se sve to dogadjalo – i njoj .
– Pet godina , a da ne progovorimo – govorila je , pljescuci rukama i
uhvatila me , prvi put – ispod ruke .
I smijala se , smijala se – Boze dragi !…kikotala se da je sve odzvanjalo…
V i t i n s k i G r o z d a n i n k i k o t , odzvanjao je sada i u vozu .
Tada sam prvi put cuo da je Grozdana iz B r a d i n e , i da su joj u ratu
poginuli i otac i majka , te da je njih cetvero djece preuzela drzva i
smjestila ih u Dom ratne sirocadi , najprije u Vitinu , a onda u Ljubuski .
R A S T A N A K
—————
.
Tako je protekao moj najljepsi dan u zivotu – na relaciji : CAPLJINA –
DRETELJ , BACEVICI – KRUCEVICI – ZITOMISLICI – BUNA – RODOC – MOSTAR !..
Cak sam i neke stanice naucio napamet !…I nikada ih nisam zaboravio …
Posebno R o d o c…
Naime , nailazila je stanica Mostar .
Oboje smeteni – poljubili smo se prvi put !
Izmedju zeljeznickih stanica – Rodoc i Mostar !
Rastanak u Mostaru bio je za oboje – t u z a n .
Kad je voz krenuo za Sarajevo , mahali smo jedno drugome – u suzama !
Nezaboravni CIRO – dahtao je – prema Sarajevu .
A kad je voz napustio stanicu BRDJANI POD IVANOM i stao na stanici
BRADINA , svi putnici , kao sto je to bio i obicaj , izisli su da se napiju
poznate , hladne , izvorske – vode bradinske .
I ja s njima .
.
Samo sto sam ja zurio u planinu i trazio zaseok – za mene magicni
dio Bradine , u kome je rodjena GROZDANA !
U tom transu – voz je otisao sa mojim papirnatim koferom , a ja sam
ostao – na stanici u B r a d i n i , u kojoj sam i prespavao .
Tek sustradan sam nastavio put za Sarajevo , a kasnije za Focu , na prvu
uciteljsku duznost !
.
I moji dolasci u Mostar su ucestali . Bas ucestali : Foca – Mostar – Foca…
Do jednog dana kad sam obecao , a nisam dosao .
Tako i drugi – i treci put !
Pisao sam Grozdani da sam zauzet , a u sustini – nisam imao novca
To je prava istina . A bilo me je stid da to priznam .
POSLJEDNJE PISMO
—————-
.
Pisma su pisana i putovala sedam dana , odgovori stizali poslije petnaest .
Telefona nije bilo pa je Grozdana cekala sve vozove sa kojima sam
pismima najavljivao da cu doci …
Vozovi su stizali i prolazili – mene nije bilo !
Tako jednom , dva puta , tri…
.
Iznervirana Grozdana , odjednom je prestala da pise . Cekao sam …
cekao , ocajavao i pisao , a odgovori nisu stizali .
Onda mi je ponovo poceo odzvanjati u glavi i usima – i proganjati me
danima i nocima – V i t i n s k i G r o z d a n i n k i k o t !…
Ponovo !
.
Konacno sam saznao sam od prijatelja da je i Grozdana p l a k a l a ,.
ali je – ( znam ja to ) , bila prkosna , cvrsta …i , kazu , onda rekla :
– Idem u Konjic na igranku , i udat cu se za prvog koji mi ponudi ples !…
Ako pristane “. _ _
Tako je Grozdana ZUZA iz Bradine postala – GAVRILOVIC –
i otselila se – u BANJALUKU .
Drzao sam u novcaniku njenu posljednju kartu na koju mi je –
na sva moja ocajna pisma – samo jednom odgovorila :
– ” Ne znam !… Vidjecu !… Nastojacu !… Nadaj se” !…
Vjerovatno da me utjesi .
I nikad vise .
I nikad vise !….
.
.
NAKON SEZDESET GODINA…
————————
.
Sada , kad je dosao internet – trazio sam na Google –
Grozdanu iz Banja Luke . Trazio , trazio…
Nasao sam i zapis kako je neka “starica Grozdana Gavrilovic
posjetila bolesnu djecu u Saint Galenu u Svicarskoj” …
Nastavio sam da tragam…da tragam i – pronasao telefon .
Konacno . Ali ne u Saint Galenu .
J a v i o s e z e n s k i g l a s !…
To je bila – treca Grozdana .
.
– Molim vas , oprostite sto vas smetam , ali sam vas htio
upitati – da li ste Vi , mozda , djevojackim prezimenom ZUZA ?
Z e n a j e u c u t a l a .
– A zasto Vi to pitate ?….Mislim , ko ste Vi , gospodine ?..
T i s i n a – na obje strane .
– Mislim , da !…Da – rekla je , nakon dugog cutanja .
Da , da… ja sam – G r o z d a n a Z u z a iz Bradine !..
Znate li gdje je Bradina ?….upitala je drhtavim glasom ,
tek da nesto kaze !
Skamenio sam se . Cutanje se oduzilo dugo !..D u g o !
D u g o !
.
– Grozdana , znas ko bi te mogao zvati.?…Ne znas !
Vrati se u Vitinu…Ljubuski…I sjeti se jedne postanske karte ,
koju si mi poslala…poslala , ovaj…ima sezdesetak godina…
I samo napisala :
” N e z n a m … V i d j e c u …
N a s t o j a c u !…
N a d a j s e” !…
.
Cujem , ispade joj s l u s a l i c a i – zazvonise neke stvari …
Kao da se staklo razbi !
Potom se razlijeze iz slusalice onaj isti G r o z d a n i n kikot…
i useli se u mene .
P o n o v o !…
kao ono ispred kapije u Vitini…!
J a z a n i j e m i h !…Poceh da drhtim…I veza se prekide .
.
Dovrsetak price ostavljam – c i t a o c i m a !
.
—————————————
PS.
( Prilagodjen novinama , ovaj prilog je pisan u povodu konkursa za
kratku pricu DANI ZIJE DIZDAREVICA – VITINJANINA , nekada slavljenih
i u Vitini , i u Ljubuskom…. Sada samo – u Fojnici i Sarajevu .
Zijo je bio pisac i kratkih , zavicajnih prica …
Ubijen je – u JASENOVCU ! ) .
( Poonovljena prica , iz sastava
NOSTALGIJA –
Promajna , 1. Jula 2.013 . )