MAJO DIZDAR: KOD AMIDŽE HAMIDA

majo

Murkel se sjeća da smo,dok su moja dva starija brata bila mnogo mlađa,a ja sasvim mali,ponekad odlazili na Vratnik,u posjetu piscu Dervišu Sušiću i njegovoj porodici.Derviš je,po prema Murkelovom sjećanju,tada bio direktor osnovne škole na Vratniku.Braća se također sa nostalgijom sjećaju  čestih posjeta našem amidži Hamidu.On je sa svojom suprugom Adilom i troje djece,Azrom,Murisom i mojim vršnjakom Malikom,živio u uličici iznad Baščaršije,u maloj privatnoj kući sa prelijepom avlijom punom trešnjinih i višnjinih stabala.

Hamidova supruga Adila bila je učiteljica,a kasnije direktorica škole u Medresetu.Amidžinica Adila bi,valjda po navici,djecu vaspitavala i kad nije morala,zadavala im zadatke iz matematike i jezika,pa su Murkel i Enver znali pobjeći na veliku trešnju iza kuće.
Naši roditelji su sjedili u pokaldrmljenoj bašči u hladu višanja za velikim stolom od pletenog pruća.Uz meze koje je amidža sa velikim umijećem kupovao na pijaci,popili bi po koju mehku rakiju i unedogled pričali o književnosti.
Ponekad  bi sišli u prizemlje kuće,koje je bilo doslovce krcato knjigama,starim rukopisima,najrazličitijim izdanjima novina i ko zna još kakve literature.Tamo bi satima prelistavali knjige i razgovarali o njima.
Nekoliko godina po amidžinoj smrti njegovi su nasljednici prodali biblioteku sa fondom od oko 20.000 knjiga gradu Tešnju,za prilično velike novce ali,kažu znalci,ipak premale u odnosu na vrijednost toga pisanog blaga.Među knjigama je,to sam saznao kasnije,bilo i takvih rariteta kakvi su sultanski fermani i bujruldije,koje su pojedinačno vrijedili veoma,veoma mnogo.
U suštini je bilo veoma dobro da je biblioteku Hamida Dizdara,koja je u to vrijeme bila jedna od najbogatijih privatnih biblioteka u BiH,kupila neka ustanova.Ispostavilo se da je živa sreća da je nije kupila Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH,koja navodno nije imala novca da kupi to blago,a koja je,kao što je poznato,u potpunosti nestala u požaru izazvanom 1992.g. četničkim zapaljivim mecima ispaljenim sa Trebevića.Biblioteka Hamida Dizdara je danas u potpunosti sačuvana u Tešnju.
Ovdje bih želio zabilježiti da je Hamid lično skupio,tj.vlastitim novcem kupio to ogromno blago,i to na veoma neobičan način.Poslije II svjetskog rata izašao je zakon da se svi tavani i podrumi moraju  temeljito očistiti i da nikakav zapaljivi materijal vlasnici kuća ne smiju držati na svojim tavanima i u podrumima.Prijetila je velika opasnost da vlasnici kuća,zbog nepoznavanja orijentalnih jezika i onoga što drže po kućama,jednostavno bace neprocjenjivo blago za kulturnu baštinu BiH.Amidža je u tom smislu odigrao sjajnu,ogromnu ulogu.
Svojevremeno sam,pišući usred rata serijal pod naslovom Stare sarajevske porodice,vodio duge razgovore sa potomcima slavnih i nekada najbogatijih ovdašnjih porodica,među ostalima sa Hadžišabanovićima,Česrijama,Fadilpašićima,Čurćićima,Ahmetaševićima,Svrzama,Šahinagićima,Vatrenjacima,Dženetićima,Očaktanima,Čatićima,Spahama,Merhemićima…Bilo je zanimljivo da su me u svakoj od ovih porodica,čim bi čuli moje prezime,odmah upitali:A jeste li u rodu sa rahmetli Hamidom Dizdarom?To mi je tim bilo čudnije jer mi se,inače,uvijek dešavalo da me ljudi koje tek upoznam,upitaju jesam li u nekom srodstvu sa Makom Dizdarom.
O čemu se radi?Radi se o tome da je amidža Hamid,uz to što je pisao poeziju i prozu,dugo godina bio novinar i urednik nekoliko časopisa i izdavakih kuća,obavljao i niz veoma značajnih funkcija u kulturi Sarajeva i BiH,a posljednjih 17 godina svoga službovanja,sve do svoje prerane smrti 1967.g.,bio direktor Arhiva grada Sarajeva.
On je,naime,Arhivu isposlovao povelik finansijski fond namijenjen za otkup starih knjiga,rukopisa,pisanih uredbi  i svih drugih dokumenata iz naše prošlosti,te je zahvaljujući tome otkupljen i sačuvan veliki broj starih rukopisa,Kur ana,prijepisa raznih djela iz orijentalne književnosti,poetskih i proznih rukopisa,starih novina i drugog pisanog i štampanog štiva.Članovi nasilno osiromašenih sarajevskih porodica,nekada najbogatijih porodica u Sarajevu i BiH,bili su neizmjerno zahvalni amidži Hamidu što im je obezbjedio  da prodaju pisanu zaostavštinu iz svojih kuća i pohrane ih u arhive gdje će biti od koristi budućim generacijama.Ono što nisu  htjeli otkupiti gradski i državni arhivi amidža Hamid je lično otkupljivao,kupujući stare knjige i rukopise i u antikvarnici svoga prijatelja Sadika Bočuka.Tako je nastala biblioteka Hamida Dizdara,a on je lično od nje hajrovao samo astmu,od koje je bolovao posljednjih godina svoga života.

Izvor:Majo Dizdar:Mak Dizdar

2581 Posjeta 3 Posjeta danas