Dramaticne fotografije ratnih zlocina

ron-haviv-bijeljina-1

Fotoreporter Ron Haviv govori za Al Jazeeru o svojim najpoznatijim snimcima rata iz Vukovara, Bijeljine, Sarajeva…

Kada je Ron Haviv snimio svoje prve fotografije van SAD-a, u Panami 1989, nije mogao sanjati da ce njegovi snimci prebijenog potpredsjednickog kandidata potaknuti tadašnjeg americkog predsjednika Georgea Busha da pošalje trupe u tu državu tokom invazije u kojoj je svrgnut general Manuel Noriega.

ron-haviv-bijeljina-2

Americki fotoreporter potom se opredijelio za ratno izvještavanje. Smatrao je da slike iz rata mogu promijeniti politicke tokove, pa cak i zaustaviti konflikte.

Na Balkanu, gdje je proveo više od pet godina izmedu 1991. i 2000. – dok je naizmjenicno snimao u zemljama poput Haitija, Južne Afrike, Liberije i Rusije – njegove fotografije postale su dokazi brojnih zlodjela.

Dok razmišlja o svom prvom odlasku u Siriju, nakon više od 20 godina rada na ratištima širom svijeta, Ron Haviv kaže da je privilegija uticati na dokumentovanje istorije.

Al Jazeera: Za vrijeme rata u Hrvatskoj upoznali ste Željka Ražnatovica Arkana. Susret s njim doveo je do nekih od najpoznatijih fotografija snimljenih tokom rata na Balkanu. Kako je došlo do vašeg kontakta?

ron-haviv-vukovar-1

Ron Haviv: Arkan je imao najbolje opremljene jedinice. Izvana su izgledali najprofesionalnije, s tacke gledišta fotoreportera. U Erdutu, gdje je bio kamp za obuku Tigrova, zamolio sam Arkana da snimim njegov portret. Pristao je, vojnici su ga okružili i stali na tenk. Odjednom mu je neko dodao mladunce tigra. Ta fotografija je kasnije postala vrlo poznata.

U vrijeme rata u Hrvatskoj proveo sam mnogo vremena u Vukovaru. Kad se rat završio, ruski mirovnjaci trebali su iz Beograda otici u Vukovar. U martu 1992. otišao sam u Beograd, a onda sam saznao da se u Bijeljini vode borbe.

Treceg dana stigao je konvoj. Arkan je iskocio iz jednog vozila sa vojnicima i rekao da je stigao da oslobodi grad od muslimanskih fundamentalista. Pitao sam ga da li me se sjeca iz Erduta i naredio je jednom vojniku koji je govorio engleski da me nadzire.
Susret s Clintonom

ron-haviv-omarska

Bio sam fotoreporter Newsweeka iz Bijele kuce za vrijeme mandata Billa Clintona. On i potpredsjednik Al Gore bili su na promociji moje knjige o ratovima na Balkanu.

Razgovarao sam s njima o njihovim propustima u Bosni. Clinton je izrazio žaljenje zbog nedjelovanja u Ruandi i u BiH.

Pitao sam Clintona zašto je brže djelovao na Kosovu. Kazao je da je bilo mnogo razloga za to.

Za vrijeme rata nekolicina kolega i ja objavljivali smo slike sa Kosova poput onih iz Bosne – protjerane starice, ubijenog djecaka…

ron-haviv-vukovar-2

Ubijeden sam da su takvi snimci s Kosova doprinijeli da Clinton i Blair shvate da se istorija ponavlja, te su odlucili djelovati.

Stigli smo u jednu džamiju. Vojnici su skinuli islamsku zastavu i postavili srpsku. Dok sam ih snimao cuo sam komešanje. U drugoj sobi bio je zarobljenik. Pokazali su mi njega i neke pištolje, navodno njegove. Pokazali su mi njegovu licnu kartu i rekli: “Vidi, ovaj je s Kosova, ocigledno je terorista.”

Dok sam ih fotografisao cuo sam vrisku i izašao napolje. S druge strane ulice stajali su muškarac i žena, a žena je vrištala. Cula se pucnjava i muškarac je pao. Vojnici su povikali: “Ne slikaj, ne slikaj.”

Ja sam ranije bio u situaciji za vrijeme pada Vukovara gdje su Srbi pogubili nekoliko ljudi koji su bježali. Pokušao sam da dokumentujem posljedice tog dogadaja i uperen mi je pištolj u glavu, pa nisam mogao ništa fotografisati. Sebi sam obecao da cu, ako ikada opet budem u tako nemiloj situaciji, uciniti sve što mogu da izadem iz te situacije sa dokazima zlocina, ako ga vec ne mogu sprijeciti.

ron-haviv-vukovar-3

Dok su oni vikali, a covjek se tresao na zemlji, odšetao sam malo dalje i ugledao kamion koji je stajao zaustavljen nasred ceste nakon saobracajnog udesa. Prošao sam iza kabine kamiona i uspio fotografisati kroz kamion. Uslikao sam muža i ženu u vrijeme kada je žena pokušavala spasiti muža da ne iskrvari. Opet se zacula pucnjava i ona je onda upucana. Vratio sam se vojnicima. Izvukli su još jednu ženu. Ispostavilo se da je to sestra ubijene. Ubili su i nju. Kasnije su ubili još jednog zarobljenika, djecaka od 16 ili 17 godina.

Tada su odlucili da se vrate u centralu, kucu koju su ranije zauzeli. I ja sam shvatio da ce biti teško dokazati šta im se kasnije dogodilo, iako imam fotografije muškarca i žene zajedno. Zbog toga sam htio da uslikam Tigrove u istom kadru kao i žrtve.

Al Jazeera: Koliko je vremena prošlo dok niste snimili takvu fotografiju?

Ron Haviv: Sve se odvijalo vrlo brzo. U to vrijeme nisam mogao da se skrivam, bio sam nasred ceste, pa sam sacekao da vecina vojnika ode. Dok sam se spremao da fotografišem vojnike koji prolaze pored leševa, jedan mlad, vrlo drzak Tigar, koji je vozio motor i nosio suncane naocale, došao mi je s lijeva, prošao pored mene i šutnuo leševe. Uslikao sam dvije fotografije tog cina i spustio fotoaparat. Niko me nije vidio u vrijeme kada sam to uslikao. Pogledali su me i ja njih, osmjehnuo sam se i rekao ‘hajdemo’, pa potrcao u ulicu u koju su odveli covjeka s Kosova.

On je i dalje bio živ i vodili su ga natrag u centralu. Otišao sam da njega fotografišem. Bacili su ga na koljena. Muškarac je podigao ruke, pogledao me, Tigar mi je pokazao pištolje, rekavši da su ih pronašli kod njega. Vratili smo se u centralu.

ron-haviv-welcome-to-sarajevo

Fotograf AP-a i ja smo cekali da dobijemo odobrenje da odemo i odjednom smo culi veliki prasak. Kosovar, kojeg su bacili s drugog sprata zgrade, pao nam je pred noge. Nevjerovatno, ali preživio je. Ustaje, oni ga poliju vodom, rekavši da ga krste, mi to sve fotografišemo. Uvuku ga natrag u kucu. Arkan stiže i govori: “Daj mi sav svoj film.” Tad sam bio siguran da cu izgubiti sav film koji mi je u fotoaparatu. Medutim, ranije sam izvadio film koji prikazuje egzekucije i sakrio ga. Odvezao sam se do aerodroma i poslao film u redakciju.

Te stvari se dešavaju jako, jako brzo. Zapanjujuce je kako brzo okonca jedan život. Za razliku od filmova, cin umiranja bude gotov za nekoliko sekundi. Sve je to vrlo nadrealno. Takoder,  sasvim je nadrealno biti u društvu vojnika tokom borbi. Oni su u sasvim drugom stanju. Vrlo su uzbudeni, emotivni, opasni. Kao autsajder bio sam sa Arkanovim trupama i naravno da sam dvaput razmislio prije nego što bih bilo šta ucinio, jer bi me lako mogli ubiti.

Al Jazeera: Nedugo nakon boravka u Bijeljini Vaše slike protesta za mir u Sarajevu obišle su svijet.

Ron Haviv: Bio sam u Sarajevu tokom demonstracija za mir na koje su pucali snajperisti. Fotografije su objavljene u listovima Time, Paris Match i drugim.

Predsjednik Bush je još bio na vlasti, a on je ranije reagovao na moje fotografije iz Paname. Pomislio sam – evo fotografskih dokaza o onome što je svaki diplomata, novinar i špijun govorio – ako Zapad ne reaguje u Bosni i to ne ucini sada, ovo ce biti vrlo brutalan rat.

Dakle, paravojska naoružana do zuba ubija sredovjecne, nenaoružane civile. Evo šta ce se desiti – i to je kasnije, kao što znamo, nazvano etnickim cišcenjem. U to vrijeme nije postojao naziv za to. Naravno, nije bilo reakcije i rat je poceo nekoliko dana kasnije.

Al Jazeera: Kako ste odlucili da ostanete na Balkanu toliko dugo?

Ron Haviv: Želio sam da vidim kraj price. Poceo sam u Sloveniji, kasnije sam bio u Hrvatskoj. Bilo je izuzetno teško raditi u Vukovaru, a Sarajevo je postajalo kao jedan veci Vukovar. Imao sam osjecaj odgovornosti da nastavim dokumentovati te dogadaje u nadi da ce svijet poceti obracati pažnju, dok sam u isto vrijeme bio frustriran što niko za to ne mari. Takoder, osjecao sam da je ovo vrlo bitna prica, dogadao se najstrašniji rat u Evropi od Drugog svjetskog rata.

Al Jazeera: Jeste li se ikad pokolebali i pomislili na odlazak?

Ron Haviv: Krajem 1993. došlo je do tacke kada su Sarajlije bile frustrirane prisustvom medunarodnih novinara. Odlazili bismo na mjesta koja su bila granatirana, a ljudi su nam govorili: “Odlazite, ne pomažete nam.” U to vrijeme veliki broj novinara je, takoder, ubijen i zaista sam razmišljao da poslušam te gradane i da odem. Neki od mojih kolega su otišli.

Na kraju sam odlucio da ostanem, jer sam osjecao da stvaram skup dokaza kako bi kasnije neko odgovarao za ono što se dogadalo. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da moje fotografije imaju nekoliko života. Prvi kada su objavljene u novinama i casopisima – dok sam se uzalud nadao da ce podstaci promjene. Drugi život je bila ideja fotografija kao dokaza. Jedna stvar koju sam naucio iz istorije, naprimjer kada sam ucio o holokaustu, jeste ‘nikad više’, a druga je ‘nismo znali, pa nismo ništa ucinili’.

U svijetu gdje ljudi mogu da citaju novine, gledaju televiziju i tako dalje, pogotovo oni koji su dovoljno sretni da žive u demokratskim državama gdje biraju vode – ne samo da su njihovi lideri odgovorni, nego i oni sami.

Al Jazeera: Ove godine ste posjetili  Srebrenicu na godišnjicu genocida, 11. jula. Prije 18 godina snimili ste neke od prvih fotografija preživjelih. Kako ste dospjeli u Srebrenicu 1995?

Ron Haviv: Bio sam u Sjedinjenim Državama u to vrijeme i u kontaktu sa ljudima u Sarajevu saznao sam da se nešto veliko sprema u Srebrenici, te sam se vratio u Bosnu i krenuo tamo.

U vrijeme kada ce Srebrenica pasti stigao sam u okolna sela kada su preživjeli izlazili iz šume. Naravno, otišao sam u Tuzlu, fotografisao izbjeglice u UN-ovoj bazi. Tada mi nije bio dozvoljen ulazak u Srebrenicu. Mislim da nema nijedne fotografije iz tog perioda iz enklave, a koju nije snimila srpska strana. Bilo je jasno da nije pametno pokušati da udemo tamo, jer bismo bili ubijeni.

Vratio sam se u Srebrenicu 1996, mjesec dana nakon što je potpisan Dejtonski sporazum. Otišao sam u šumu i tamo zatekao licne predmete žrtava, lobanje, kosti… Kasnije sam proveo neko vrijeme sa forenzicarima.

Pretpostavljam da je prisustvovanje ukopu posmrtnih ostataka žrtava u Srebrenici ove godine na mene ostavilo drugaciji dojam nego na nekoga ko se stalno vraca u Srebrenicu. Znajuci šta se tu desilo preplavio me osjecaj nelagode. Bilo mi je sasvim nadrealno da ja, nakon tako tužnog dana, jedem u Srebrenici, spavam u Srebrenici.

Osim što se tamo desio užasno brutalan cin, to je, takoder, dokaz svjetske izdaje – obecanja koje je prekršeno na najužasniji nacin.

Moje kolege i ja smo bili preplavljeni osjecajem neuspjeha – smatrali smo da nismo iskomunicirali šta se dešavalo ili da naše price nisu bile dovoljno dobre da podstaknu ljude da djeluju.

Al Jazeera: U svom radu stalno ste izloženi opasnostima. Koliko je strah prisutan u ratnom izvještavanju?

Ron Haviv: Strah je konstantan… Mislim da je strah, ako ga znate koristiti, jako dobar nacin za preživljavanje. U vrlo opasnim situacijama kao fotografu vam je cilj da snimite što više možete. Istovremeno, ne vjerujem u ideju da je vrijedno umrijeti za fotografiju. Želim da budem živ kako bih mogao snimiti sljedecu fotografiju. Morate naci balans – ne možete biti paralizovani strahom, ali ni misliti da ste besmrtni.

Al Jazeera: Zašto vas privlaci izvještavanje iz zona konflikta?

Ron Haviv: Cijenim mogucnost da mogu biti na nekom mjestu u vrijeme kad se tu dogada istorija. Vrlo cesto su se u istoriji države nasilno radale i umirale. Možda je to sebicno, ali mi je izuzetno zanimljivo biti svjedok istorije. S druge strane, velika je privilegija biti u mogucnosti da pokažem ljudima moju fotografsku interpretaciju ovih dogadaja i da uticem na dokumentovanje istorije. Kada vidim svoje fotografije u udžbenicima, osjecam da uticem na obrazovanje.

Al Jazeera: Dvadeset godina nakon pocetka rata opet ste u BiH. Kao neko ko je dokumentovao rat, kako gledate na sadašnje stanje u zemlji?

Ron Haviv: Ako izvana pokušate razumjeti strukturu Vlade – postaje jasno da nema šanse da ce to uspjeti. Takoder, podjela se nastavlja. To je uznemiravajuce – znati da su hiljade ljudi poginule, a da njihova djeca odrastaju i jedva cekaju da odu odavdje – to je recept za propast.

Ovdje sam dva dana i u razgovorima s raznim ljudima cujem da tenzije rastu i neki kažu da bi u sljedecih pet godina opet moglo doci do konflikta. To je razocaravajuce i pokazuje da ono što radi državna vlast, a i medunarodna zajednica, iako je možda dobronamjerno, nema mnogo efekta.

Ron Haviv je predavac medunarodne radionice za fotoreportere Foundry Photojournalism Workshops, koja se ove sedmice održava u Sarajevu.

Izvor: Al Jazeera

2690 Posjeta 1 Posjeta danas