E Ante, vidim da rano ranis, dvije srece grabis!

Kategorija: Ante Granic    
    Datum kreiranja četvrtak, 13 Maj 2010 16:26
    Datum posljednje izmjene četvrtak, 13 Maj 2010 16:26
    Objavljeno četvrtak, 13 Maj 2010 16:26
    Klikova: 3244

AnteGranic

Objavljujemo jedno pismo koje nam je dostavio Prof.Ante Granic.Pismo je reakcija na njegove tekstove koje pise na www.ljubusaci.com pismo je napisala novinarka gospodja Sadzida Jerlagic.
Sinoc sam iscitala pricu “TITO” – dva puta. Mene je dojmila iz vise razloga. Odmah sam znala da je rijec o Ivi Andricu, naravno, a sta da ti kazem sta sam osjecala kad si “dosao” do Desanke Maksimovic, moje omiljene pjesnikinje, cije pjesme ja i danas recitujem u sebi kad mi je ponekad tesko, ili kad sam iznenada jako sretna zbog necega. A desi se i da ih recitujem kad prolazim kroz neke mucne trenutke. Ma sta da ti kazem, nesto poput molitve…

Imam i njenu knjigu poezije s posvetom i u neku ruku, dok ti pricam ovo o njoj, dajem ti, u stvari, odgovor na tvoju pricu, polazem vijenac ruza kragujevackoj djeci, bez ikakvog razmisljanja i dovodjenja u vezu s ovim nasim ratom, i cak, buket ruza za Desanku! Ne, nisam bacila ni spalila njenu knjigu poezije ni u najtezim renucima ovoog rata! Medjutim, Ante, ja sam svjesna svoje dobrote i oprosta ljudima, jer Desanka Maksimovic, na zalost, nije prepoznala u Milosevicevom rezimu zlo. Naaprotiv, ona je posljednjih godina zivota bila strastveni nacionalista i dosta je pomogla onim koji su zagovarali onakvu politiku.

Ali, bila je vec stara, i bog dusu da joj prosti. Nije ‘okrvavila’ ruke, ali ne zaboravimo, nisu li rijeci ponekad meci iz pusaka?! Sam si rekao na kraju price da su Nijemci izveli pred lice pravde pola miliona svojih gradjana i da su diplomatske veze s Jugoslavijom uspostavljene tek 1967. Znaci, nakon 22 godine. Mi smo Ante daleko! Tek vidimo stidljive, a riijetke korake da se prepozna zlocin.U najboljem slucaju, istice se da je u pitanju bio gradjanski rat. Doduse treba vremena. Kako nazvati u ovom ratu sve te, a bilo ih je mnogo, mozda i vise nego u onom ratu, kad se uzme u obzir da su stradali uglavnom civili? Nacistima? Fasistima? Ja se sjecam kako su na pocetku rata u Sarajevu, nasi novinari, a i gradjani, iz obzira prema svojim komsijama Srbima i Hrvatima, koji su zajedno s njima napadnuti i ubijani, htjeli po svaku cijenu napraviti razliku, i ove imenovali cetnicima i ustasama, (sluzeci se starim terminima za neprijatelje), ali to nije bilo dobro vidjeno.

Kao vrijedjalo se Srbe ii Hrvate, jer u tom trenutku, ovi termini su bili i te kako revalorizovani. Bolno je pricati na tu temu. Rane su jos otvorene, moje nisu zacijelile, krvare, ali tiho u meni, ne pricam o tome… Meni licno nije nikad bilo vazno ko je ko, a to mi je u nasljedje ostavilo moje Sarajevo. Nemam dakle, posebnih zasluga za to. Rezultat odgoja i kucnog i skolskog! U Ljubuskom je to bilo, mnogo teze, i zato ti odajem cast! Znam da nisi jedini, ali ne pripadas ni vecini! Tvoja prica je dirljiva za ovakve ljude kao sto smo mi.

U nama budi nostalgiju za proslim vremenima mira i prosperiteta. Mi smo za sada, manjina, sto ne znaci da nista ne predstavljamo. Duboko vjerujem da se na ljubavi i oprostu gradi sve, ali zlo postoji kao sto postoji i dobro. U svakom slucaju, ja pozdravljam i mislim da je za svaku pohvalu tvoje nastojanje da se ovakvim angazmanom, bar na ovom sajtu, okupe ljudi istih stremljenja i pokusaju sacuvati blago nasljedja vaseg Ljubuskog i nase Bosne. Procitala sam i pricu o Maleckoj. Naravno da je u meni uzdrmala “prosvjetiteljski nerv” – kako si se izrazio.

I ja licno sam tamo bila i pravila reportazu s djecom od tri, cetiri, pet godina za RFI – Medjunarodni francuski radio – za program na srpskohrvatskom jeziku- i dobro se sjecam malog Ognjena Hendla, koji je imao samo tri godine, danas momak, kao i ova tvoja Malecka i koji mi je, svojim djetinjim svijetom, opisao kako su i zbog cega stigli u Pariz. Prosto, to covjeka natjera na suze. Sve su ti price lijepe, sjetne, mekane, poucne i kristalno jasne. Toliko od Sadzide, uz pregrst pozdrava za tvoje Ljubusake. Prisjetila sam se i sama nekih. Nas galerista iz “Mona Lize” Avdo Hromic bio je takodje Ljubusak, znam od Avde, da je i otac Enki Bilala Ljubusak, a da ti ne kazem koliko si me dirnuo u srce kad si spominjao HUMAC. Moj priijatelj Virgilije Navjestic, bas u tom Humcu, u novoj crkvi, izradio je vitraze i moja je zelja da jednog dana dodjem u Humac i vidim to njegovo djelo o kojem znam detalje iz price i naseg dugogodisnjeg druzenja.

1105 Posjeta 1 Posjeta danas