Kategorija: Halid Sadikovic Objavljeno subota, 08 Novembar 2008 21:26 Klikova: 1538
U osmansko doba svijet se liječio po kućama.Školovani ljekari su bili
rijetkost,bolnica nije bilo,a bolesnici su se sami liječili ili su tražili pomoć
travara,ranara i vidara.Glavni lijekovi bili su biljnog porijekla (trave i mehlemi
).Recepti za spravljanje lijekova čuvali su se kao vrhunska porodična tajna
Tokom vremena,počele su pristizati medicinske knjige i drugi rukopisi na
orijentalnim jezicima,posebno iz arapske medicine i farmacije.Razvilo se i
prepisivanje značajnijih recepata koje su naručivali od prepisivača bogatiji
ljudi.Nastale su <ljekaruše> kao posebna vrsta medicinskih rukopisa,zbirke
recepata,savjeta,uputa i pravila liječenja pojedinih bolesti.
Primjena vrsnih trava ljubuškog tla u liječenju bolesti ima dugu tradiciju.Ljubuška
tvrđava bila je stoljećima <prolazna stanica>za mnoge učene ljude,oficire i
vojnike.Neki od njih su ,posebno oni iz saniteta,prenosili znanje o
travama,liječenju rana i bolesti na domaće ljude,a ono se dalje čuvalo i širilo u
pojedinim porodicama.Ljekovito bilje je na ovom tlu samo kakvo se poželjeti
može,dostupno je na svakom koraku,jeftino,lako se priprema i jednostavno
primjenjuje.
Prema narodnoj predaji,u ljubuškim mahalama bile su na glasu žene koje su izuzetno
dobro poznavale liječenje ljekovitim biljem.Jedna od njih bila je tako svestrana da
je u svojoj kući otvorila mekteb i učila djecu,proricala sudbinu i sa dosta uspjeha
liječila svijet travama.Čuveni Sado,pravi i najbolji izdanak ljubuške narodne
medicine,isticao je da on <nije svršeni i diplomirani liječnik,ali da se njegovo
znanje i liječenje ,odnosno davanje liječničkih savjeta temelji na narodnoj medicini
koja ima za sobom veliko iskustvo i dugovjeku tradiciju.Jednom novinaru Sado je
1929.godine rekao :>Ja se,moj dragi,bavim tim već odavno ,ima tomu blizu 50
godina.Nemoj misliti da sam na to liječenje došao slučajno.Moji su se pređi bavili
liječenjem,moji pradjedovi i djedovi učili su to znanje,pa sam i ja već kao mladić
počeo da se zanimam za to >.
U Arhivu Hercegovine pohranjena je jedna ljekaruša na turskom jeziku koju je
1847.godine sastavio Halil Hrle,sin Alijin,iz stolačke mahale Podgrad ,dok se
nalazio na školovanju u ljubuškoj medresi pred čuvenim alimom Mehmed ef.Krehićem.Kao
učenik stanovao je zgradi suda gdje je stanovao i ljubuški kadija na Gožulju,kasnije
je preselio u svoju kuću.Poslije završetka medrese ostao je da živi i radi u
Ljubuškom,što svjedoče neki dokumenti iz 1851.i 1871.godine.Slovio je kao vrlo
obrazovan i svestran čovjek.Po svoj prilici dok je živio u Ljubuškom preveo je
1868.godine na bosanski jezik čuveno djelo <Kasidei Burdei bosnevi>,odu el-Busirija
u slavu Muhameda a.s.Iz novinskih oglasa o javnoj prodaji saznaje se da je
posjedovao dva mlina na Humcu 1882.godine i kuću u Zir mahali (<Dojnoj mahali>
),pored puta,uz kuće Mehmeda Sarajlije i Osmana Muminagića.Umro je prije
1887.godine.
Hrlina ljekaruša je zbirka recepata za liječenje raznih bolesti narodnim lijekovima
i zapisima.Napisana je na temelju priznatih medicinskih djela i vlastitog
iskustva.Sastoji se od 46 listova u kožnom povezu.Vlasnik ljekaruše 1849.godine bio
je njegov sin Alija.
Sačuvana su i tri turska dokumenta o pojavi sifilisa u Ljubuškom pri kraju osmanske
vlasti.Vrlo je vjerovatno da su ovu bolest na ljubuško tlo donijeli turski vojnici i
da je ona stalno bila prisutna u pojedinačnim slučajevima.Srećom,bolest se većinom
ispoljavala u blagim oblicima,bez ozbiljnijih neuroloških komplikacija
(paralize,itd.).Bolest je u Ljubuškom,kao i u drugim mjestima,bila potcijenjena i
nije bila predmet posebnog zanimanja gradskog vijeća.
Tek kad je 1873.godine u Ljubuškom izbila epidemija sifilisa,gradske vlasti su
morale preduzeti posebne mjere.Nimalo lak zadatak povjerile su školovanom
talijanskom ljekaru Kolunbani s kojim su zaključili ugovor.U ugovoru su navedene
njegove profesionalne obaveze,posebno :
-da liječi bolesnike od sifilisa,
-da u ambulanti formira priručnu apoteku za koju su mjesne vlasti dobile odobrenje,
-da se brine o nabavci,kontroli,čuvanju i podjeli lijekova i
-da ostane u gradu sve dok se ova bolest potpuno ne iskorjeni.
Određena mu je godišnja plata u iznosu od 2.000 groša.Prema tim
dokumentima,Kolunbana je te godine od sifilisa izliječio 83 bolesnika.On je bio
jedan od prvih medicinskih stručnjaka u Hercegovini koji je u svom poslu sjedinio
poslove ljekara i apotekara.
Prvu apoteku u Ljubuškom otvorio je 1886.godine Šime Madiraca (Simon Madirazza
).Prije nje postojale su u Hercegovini samo dvije ,u Mostaru od 1849. i u Trebinju
od 1883.godine.
Šime Madiraca je rođen u Trogiru 1862.godine u uglednoj ljekarskoj porodici.Apoteka
je bila locirana u gornjem gradu,ispod mejtefa,u jednoj od kuća do kuće
Knezovića.Apoteka je bila puna raznovrsnog ljekovitog bilja u posudama i kutijama sa
natpisima na latinskom i našem jeziku.Osim toga u apoteci su se mogli kupiti i razni
mehlemi,masti i pilule,te razna ulja i začini.Život i rad mladog Trogiranina u
sredini sa drugom kulturom i civilizacijom tekli su bez teškoća.Ubrzo je stekao
prijatelje i pomagače u svom plemenitom poslu.Nova sredina ga je prihvatila kao
svoga i tako je ostalo sve do njegove smrti.Šjor Šime je to znao i cijenio i onda
kad je apoteka preseljena u Prisud,ispod sudske bašće i starog puta za Vitinu,niže
od Delalića pekare.Osim apoteke,Madirace su u gradu,uz cestu za Humac,podigle lijepu
porodičnu kuću i danas na uzgoru.
Šjor Šime je umro u februaru 1942.godine i sahranjen je u porodičnoj grobnici u
Makarskoj.Iza sebe je ostavio suprugu,kćerku udatu u Splitu i sinove Franju
,apotekara u Ljubuškom (< Franeto > po ljubuški ),dra Antu,odvjetnika u
Mostaru,Nikolu,apotekara u Zagrebu i Berta,inženjera u Zagrebu.Franjo i njegova
supruga su do kraja 1945.godine ostali u Ljubuškom i doživjeli duboku starost Iz
porodice Madiraca stariji se i danas sjećaju lijepog mladića Brune,golmana na
nogometnim utakmicama u sudskoj bašći prije početka drugog svjetskog rata.Iz publike
koja je stajala tik uz liniju,neki su aplaudirali Perici Rafaeliju,drugi Hami Maki
(Muhamedu Mahiću Halidovom),neki Džemalu Muminagiću,a sve Ljubušanke golmanu Bruni.
Šime Madiraca je kao apotekar proveo 55 godina u ljupkom gradu i prošao <sve scile i
haribde> pravog Ljubušaka.Red bi bio da jedna ulica nosi njegovo ime.
Halid Sadiković