Prvi spomeni Ljubuškog vezani su za susjedno naselje Drijevo ( Gabelu ), nekad poznato središte trgovine soli.So je u 15.vijeku u Drijevo dopremana barkama iz Dubrovnika,Stona, Zadra,Paga,Šibenika,ali i iz Italije i Grčke.Iz posebnih drijevskih skladišta je kasnije u karavanima prenošena u Bosnu kao najvažniji predmet kopnene trgovine.
Ljubuški se spominje prvi put u jednom dokumentu Malog Vijeća od 20. februara 1438.godine, sačuvanom u dubrovačkom arhivu ( Cons.Min.VII fol.200`,20.II 1438. ). Upravnici carine i carinici u Drijevima su , pored soli koju su bili dužni prodavati domaćim stanovnicima, morali izdvajati so za potrebe franjevaca u Ljubuškom Za fratre ” de Liubussa ” određen je te godine jedan modij soli ( oko 40 oka, o.a. )
U dva testamenta drijevskih trgovaca iz 1444.godine, navodi se crkva u Ljubuškom.Dubrovčani koji su živjeli,radili i umirali u Drijevima u testamentima su ostavljali poklone lokalnim crkvama < za svoju dušu >, najčešće crkvi sv.Vida u Drijevu. Testamenti su slati u Dubrovnik, prevođeni na latinski i registrirani u knjizi testamenata. Iz knjige ” Testamenta 13 “, za Ljubuški su značajna dva dokumenta, list 170 i listovi 182.-183. oba iz 1444.godine.
Dubrovački trgovac Gojisav Orlović, nazvan Petanović , iz Drijeva, u testamentu od 21.2.1444.godine, ostavlja jedan vrlo skupi srebreni pojas za prodaju s tim da se od dobijenog novca daju dva dijela crkvi u Ljubuškom, a jedan dio crkvi sv.Vida u Drijevu ( ” La mia zentura che se vendi e che se daga due parti in Lubusia in la chiesia et terza parte in sancto Vido ” -Test.Not.13 fol. 170.). Srebreni pojas je važan dio odjeće, njen ukras, ali i znak bogatstva. Pojasevi su bili zalozi koje su stanovnici gradova zalagali kod dubrovačkih trgovaca prilikom podizanja kredita.
Drugi, još bogatiji i uticajniji drijevski trgovac, Radojko Dobrovoević iz Drijeva, u testamentu od 18.5.1444. godine, ostavio je crkvi u Ljubuškom šest perpera da mu se za dušu izmoli izvjestan broj Gregorijanskih misa ( ” ..,a Lubussa che me dagano le messe de Santo Gregorio perperi VI ” ,-Test. Not.13 fol.182-183 ).
Oba drijevska trgovca bili su vrlo ugledni ljudi i uživali su puno povjerenje Dubrovčana. Ne samo da su dobijali visoke kredite, nego su birani i za drijevske sudije na godinu dana. Radojko je bio šest puta drijevski sudija u periodu od 1431. do 1443.godine, a Gojisav četiri puta u periodu od 1424.do 1432. godine.
Prema učenom Marku Vegi, ljubuška crkva pomenuta u testamentima, iako se ne zna kome je posvećena, niti se izričito spominje samostan uz nju, pripadala je franjevcima koji su u to doba bili jedini svećenici u Humskoj zemlji. Oslanjajući se više na narodnu predaju, Vego tvrdi da se ta crkva nalazila na lokalitetu < Crkvina > u blizini sadašnje gradske crkve sv. Kate .
U navedena prva tri dokumenta naselje Ljubuški se naziva < Liubussa > , < Lubusia < i Lubussa < . Radi se vjerovatno o naselju Ljubuša. Male razlike u nazivu mogu se pripisati dubrovačkim pisarima koji su testamente i druge dokumente drijevskih trgovaca prevodili na latinski jezik. Svi koji su o tome do danas pisali, od uglednih istoričara do amatera-zaljubljenika ljubuške prošlosti tvrde da su to prvi spomeni grada Ljubuškog, bez obzira što se naselje naziva Ljubuša, a ne Ljubuški. To navodi ujedno i na pretpostavku da su Ljubuša i Ljubuški dva različita naselja i da svako ima svoju povijest.
Datum prvog spomena sadašnjeg naziva grada je 4.april 1452.godine.
U početku 1452.godine Herceg Stjepan se silno zavadio sa ženom, sinom Vladislavom i Dubrovčanima zbog jedne prelijepe Italijanke. Već u martu te godine njegov najstariji sin, uz svesrdnu podršku rodbine otvoreno se pobunio protiv oca i zauzeo za nekoliko dana tvrđave Blagaj, Tođevac, Vratar u Sutjesci i dva grada na mostu na Neretvi, zatim Vjenčanac u Nevesinju, Imotski, Kruševac i Novi u Luki ,tako da je cijela humska oblast, osim Ljubuškog, već 4.aprila te godine bila u njegovim rukama. To se saznaje iz jednog sačuvanog koncepta dubrovačkog izvještaja od 4.aprila 1452. godine (Lett.di Lev. XV,110. 4.IV 1452., >.et ha preso Blagay e tutta la contrada de Chelmo excepto Liubuschi.> ). Herceg pobježe iz Blagaja i zatvori se u tvrdi ljubuški grad. Prije nego je i Ljubuški pao u ruke njegovog sina Vladislava, Herceg se skloni u Novi. Prema ljubuškoj narodnoj predaji herceg Stjepan se spasio u posljednji čas. Na velikom kamenu uz put od Crkvica do srednjevjekovnog utvrđenja, nalazi se i danas veliki otisak u obliku konjske kopite . Legenda veli da je to otisak kopita konja hercega Stjepana. On se za vrijeme napada sina Vladislava nalazio u utvrđenju i nije mogao pobjeći na vrata koja su već bila zauzeta. Vinuo sa visokih zidina na svom konju od čijih su kopita ostali bijeli tragovi na kamenu…
U junu 1452.godine godine bosanski kralj Tomaš je pristupio savezu protiv Hercega u ratu sa Republikom sv.Vlaha. Dubrovčani su insistirali na savezu s kraljem nudeći mu novac i vojnike ako za tri mjeseca provali u zemlju Hercegovu. Bosanski kralj je želio da mu knez Vladislav preda Blagaj, vjerovatno i Ljubuški i druge gradove u Humu. Ne zna se gdje je kralj prešao Neretvu, niti gdje je boravio,ali se zna da se nalazio pod Ljubuškim (“ sotto Lubischi “). Dolazak bosanskog kralja Tomaša, sam po sebi, mnogo govori o značenju Ljubuškog u to doba. Kako je kralj samo djelomično sudjelovao u ratu protiv hercega Stjepana zbog stalnih sukoba sa bosanskom vlastelom i kretao se po sigurnijem terenu,to je nesumnjivo ljubuško utvrđenje tada zvano Ljubiški bilo u rukama hercegovog sina kneza Vladislava.
Ugarski povjesničar Thalloczi je pronašao i objavio tri povelje u kojima se nabrajaju utvrđenja,gradovi i župe u posjedu hercega Stjepana.
U prve dvije povelje iz 1444. i 1448. godine Ljubuški se ne spominje što upućuje na pretpostavku da je utvrđenje tek nastajalo u to doba.Međutim,učeni Marko Vego ima drugo tumačenje :
> Ljubuški se spominje jedino u povelji hercega Stjepana 1454. godine,dok je izostavljen namjerno u drugim poveljama.Razlog za to potražio sam u pravu knezova Radivojevića Vlatkovića nad čitavom zapadnom Hercegovinom od mora do Drežnice.Zna se da su knezovi Radivojevići bili rođaci Kotromanića preko ženidbene veze Stane,kćerke kralja Dabiše s knezom Jurjem Radivojevićem.Vojvodi Sandalju je bilo dovoljno da ga feudalci zapadnog Huma priznaju za gospodara >.
U povelji iz 1454.godine ,pored mnogih mjesta sa utvrđenjima u posjedu hercega Stjepana,navodi se i grad Lublano (” civitate Lublano cum castris et pertinentiis suis ” ( < grad Lublano sa svojim utvrđenjima i posjedima < ).Thalloczy Lublano ne identificira sa Ljubuškim,nego sa Lublanjom,nekim utvrđenjem koja se na priloženoj karti nalazi na krajnjem zapadu zemlje Hercegove.To se vidi i u njegovom uporednom popisu starih i novih naziva Hercegovih posjeda 1454.godine.
Ako bi se prihvatilo mišljenje Thalloczy-a, da se Lublano odnosi na utvrđenje Lublanj,a ne na Ljubuški, mogli bi zaključiti da se Ljubuški ne navodi ni u jednoj povelji hercega Stjepana.Dok su nazivi grada Liubussa,Lubusia i Lubussa u dubrovačkim dokumentima bliski suptilnom hercegovačkom uhu i skoro podudarni sa aktualnim nazivom jer imaju i zajedničku osnovu ,naziv <Lublano> ipak stvara zabune.Identifikacija naselja ” Lublano ” ostaje i dalje nerješena i pored mišljenja vrlo uvaženog Dinića da bi se moglo raditi o Ljubuškom.On piše : > Postoje u Hercegovini tri imena koja nas sećaju na < Lublano > i koja bi mogla doći u obzir pri njegovoj identifikaciji:Ljubomir,Ljubinje i Ljubuški.Za Ljubomir zna već pop Dukljanin,ali to je kod njega župa,a nije poznato da je uopšte postojao grad pod tim imenom.Ljubinje je isto tako poznato sa spomenika srednjeg veka,samo i za njega vredi ono isto što i za Ljubomir.Ljubuški je međutim imao svoj grad čije ruševine i danas postoje…A u našim poveljama reč je o utvrđenim mestima.Za Ljubuški govori osim toga i okolnost što se < Lublano > u povelji nalazi između Vratara i Vrgorca,gradova desno od Neretve > .
Uskoro Osmanlije zauzimaju jedan dio Bosne 1463. godine.Sultan Mehmed II svom veziru Mahmud-paši nalaže osvajanje Humske zemlje-Hercegovine.Početkom ljeta Mahmud-paša je krenuo preko Ivana,Konjica,Boraka ,Nevesinjskog Polja i Gacka na tvrde hercegove gradove Ključ i Ljubuški i lako ih osvojio.Uzroci lakog osvajanja su premoćna turska vojna sila,slaba obrana,možda strah i izdaja domaćih ljudi.
Turski osvajački uspjesi, međutim, bili su prolazni.Poslije sultanovog naglog povlačenja krajem juna 1463.godine Herceg je počeo da osvaja i vraća grad za gradom.Dana 14.jula glasnik vojvode Vlatka,sina hercega Stjepana ,donosi u Dubrovnik radosnu vijest o osvajanju Ključa ( kod Gacka,o.a. ),a samo 4 dana kasnije,18.jula vojvoda Vladislav javlja Dubrovčanima o svom velikom uspjehu-osvajanju Ljubuškog.Oba vjesnika dobila su bogate darove.U vijestima dubrovačke arhive 18.jula 1463.godine je zabilježeno:”Prima pars est de donando ambassiatori voyvode Vladissaui,qui tulit nouuum pro Gliubuschi recuperato”…Vijest je prispjela u Dubrovnik 18.jula,a stvarni pad Ljubuškog u Hercegove ruke mogao je biti koji dan ranije.Vjerovatno da od početka pohoda Mahmud-paše na Hercegovinu do ponovnog zauzeća Ljubuškog nije prošlo više od mjesec dana.Turska sila je tada prohujala kao vihor,bez pretenzija da se duže zadrži na hercegovačkom tlu.
Etnik Ljubuškog ,Ljubušak,prvi je ponio fratar Filip poznat kao blaženi fra Filip-Ljubušak.On je oko 1524.godine u Bijelom Polju pogubljen od Turaka zajedno sa petoricom braće novaka,čija se imena u izvorima ne navode ( < Apud Belopolje,in Herzegovina,passio beati Philippi a Ljubuški Sacerdotis et quinque Fratrum Novitiorum Martyrum,qui cultris et gladiis membratim a Turcis discerpti sunt < ).
Etnik ljupkog grada u nešto modificiranom obliku cijelog života je ponosito nosio i čuveni katolički svećenik,profesor, propovjednik i pisac fra Lovro Šitović ( 1682.-1729.),pokršteni ljubuški Bošnjak Hasan Alendar.On je pronio slavu svog rodnog grada i time što se na svim svojim knjigama potpisivao uvijek kao < Fra Lovro iz Ljubuškoga >.U službenim spisima izričito se navodi samo mjesto njegovog rođenja, bez prezimena.Etnik ima više oblika: > a Gliubuschi >, > de Gliubuschi > ,> iz Gliubussckoga > i < da Gliubuski >.Pisci su uz njegovo ime ponekad navodili i druge varijante etnika ( < mudroznani Otacz Lovre Gliubuscanin <).
Etnik rodnog grada isticao je i poznati ljubuški prepisivač rukopisa na arapskom,perzijskom i turskom jeziku i kaligraf Muhammad ibn Husein Lubuškali – Muhamed Ljubušak.Sudeći po temama u rukopisima,bio je kadija ili predavač u nekoj od naših medresa.Muhamed se uvijek na svim prepisima potpisivao kao < Lubuškali > (Ljubušak).Većina prepisa rukopisa je nastala u periodu od 1757.do 1781.godine.
U 19.stoljeću etnik grada širom naše zemlje je pronio istaknuti bošnjački pisac,folklorista,političar i prevodilac Mehmed-beg Kapetanović.Po ljubuškoj usmenoj predaji,Memed-beg se rodio u Ljubuškom,u mahali Gožulj,a ne u selu Vitini,kako se navodi u svim njegovim biografijama.Povremeno su ovaj etnik dodavali svom imenu njegov sin,pjesnik Riza-beg i njegov brat Ibrahim-beg-gradonačelnik Mostara.
Ponekad se navode i etnici Ljubušan, Ljubušćan, Ljubošan, Ljubuščak i Ljuboščak.Ljubuški Bošnjaci preferiraju etnik < Ljubušak >,ponekad < Jubušak > kada žele naglasiti svoje rodno mjesto.U ljubuških Hrvata sreće se etnik < Ljubušan > (< Ljubušani kad pođu na rađu,nema cure da je ne obađu >),a tako ih redovno naziva i najveći hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić.
Halid Sadiković