Zauzeće Ljubuškog 1878.godine

Halid naslovna

Vojne pripreme za okupaciju izvršene su sredinom jula 1878.godine.Već 28.jula Beč
izdaje naredbu za ulazak trupa u Bosnu i Hercegovinu.Sutradan,29.jula austrijske
trupe ulaze u Bosnu preko Save na četiri različite pozicije.
wappen_kaisertum_c396sterreich_1815_28klein29.png

Ranije dislocirana 18.pješadijska divizija u Dalmaciji pod komandom generala
Jovanovića ušla je u Hercegovinu 31.jula iz pravca Vrgorca i 1.augusta iz pravca
Imotskog.Divizija se sastojala od tri brdske brigade jačine 17.080 vojnika,3.270
konja i 24 topa,a imala je u Dalmaciji i rezerve u jačini od 10.000 vojnika.Pravci
nadiranja su smišljeno odabrani i neočekivani za branioce s obzirom da su mnogo
nepovoljniji u odnosu na prvobitno planirani prodor preko Metkovića. Austrougarska vojska je ,nadirući iz pravca Vrgorca i Imotskog, 2.augusta zauzela
Ljubuški.Brojni opisi zauzeća grada potiču,uglavnom iz izvora osvajača i ne sadrže
velike razlike.Odabran je,po našoj ocjeni,zanimljiv opis iz pera E.Voinovich-a :”Za okupaciju Hercegovine bila je određena 18.pješadijska divizija pod komandom
feldmaršala Stjepana barona von Jovanovića.Prvobitno je bilo zamišljeno prodrijeti sa prvom brdskom brigadom od Mostara prema
Trebinju,a sa ostatkom divizije pomjeriti se uz Neretvu u pravcu Mostara.Uskoro
su,međutim,stigle glasine koje su barona navele na pretpostavku da će u Hercegovini
naići na otpor.Kako su obe navedene linije prodiranja bile i najvjerovatnije i već
prema tome se moglo naslutiti da će tu biti najveći otpor,feldmaršal će na ovim
linijama zapravo samo demonstrirati,a sa cijelom divizijom se probiti iznenada u
pravcu od Vrgorca prema Ljubuškom,te dalje prema Mostaru i to putevima kojima se
regularne trupe nisu nikada kretale.Međutim,da bi ovaj plan uspio,morao se neprijatelj što je moguće duže držati u
zabludi ,a kao uvjet je apsolutna tajnost.U tom smislu je ,poučen ranijim iskustvima
,feldmaršal išao tako daleko da ni glavnokomandujućem trupa koje su bile određene za
okupaciju,generalu artiljerije baronu Filipoviću,ni Ministarstvu rata,nije dao puni
uvid u svoje planove.Ministarstvo je,međutim,bez obzira što su njegovi planovi u
Beču bili nerazumljivi i nedovoljno argumentirani,imalo bezuvjetno povjerenje u
njega i dalo mu je sasvim odriješene ruke uz puno priznavanje njegovih izuzetnih
sposobnosti.Dana 31.jula uveče,18.pješadijska divizija bila je spremna započeti operaciju.Njena
2.brdska brigada,pukovnik baron Klimburg,bila je stacionirana na ravnici kod
Rostoka,sjeveroistočno od Vrgorca ,neposredno na granici Monarhije,1.brdska brigada
sa general-majorom Todorovićem nalazila se kod Dragljana,50 km zapadno od Vrgorca
,na tkzv.središnjem putu,a njena 3.brdska brigada bila je stacionirana jedan dan
marša sjeverozapadno od Vrgorca,kod Imotskog.Feldmaršal je namjeravao da 1.augusta sa svojom 1.i 2. brdskom brigadom kod Vrgorca
i 3.brigadom kod Imotskog pređe granicu i da ih spoji kao diviziju kod Ljubuškog
2.augusta.Jedan odred 3.brdske brigade ,pod komandom Pachner-a v.Eggendorf-a imao je
zadatak da pokriva leđa 32.pješadijske regimente i bok 3.brdske brigade u slijedeća
dva dana oko Livna,odakle su bile moguće smetnje.Komandant divizije preduzeo je sve mjere predostrožnosti da bi se izbjegao bilo
kakav gubitak – tako nešto nije se smjelo dogoditi osobito na početku akcije,jer je
i najmanji neuspjeh mogao imati za posljedicu rasplamsavanje borbenog otpora u
narodu i tako obuzetom tamnim i potmulim razmišljanjima i koji je načelno bio
nesklon svim promjenama.Zbog toga, zapravo,trupe su prvih dana sporo napredovale ,iako je brzo osvajanje
terena,možda,bilo u najvećem interesu postavljenih ciljeva.Feldmaršal je
,međutim,bio svjestan teškoća jedne takve operacije u ovoj zemlji,makar i sa jakim
snagama i želio je da se njegove trupe polako naviknu na teške uvjete,prije nego što
bude zahtijevao od njih velike napore,pred čime,kako će se kasnije pokazati,nikada
nije imao dilema.Feldmaršal je u noći 1.augusta putem kurira bio obaviješten da među narodom i
turskom posadom u Ljubuškom opasno vrije,tako da bi slijedećeg dana moglo doći do
sukoba.Da ne bi propustio ništa što bi moglo doprinijeti mirnom razvoju događaja,poslao je
rano slijedećeg jutra kapetana Genelštaba Desovića i civilnog komesara Vukovića kao
parlamentarce (zastupnike) u samostan Humac koji je bio u blizini rijeke Trebižata
da bi zahtijevao susret sa vojnim komandantom Ljubuškog i izdejstvovao povlačenje
regularnih turskih trupa koje su se navodno nalazile u gradu.Ovaj potez
dokazuje,dakako,da feldmaršal nije cijenio da su sveukupni odnosi prijeteći,inače,ne
bi nikada dva izaslanika (parlamentarca) izložio riziku da budu masakrirani.Radi toga je prethodno planirani marš dvaju brdskih brigada na Ljubuški bio odgođen
da bi se sačekao povratak dvojice parlamentaraca (izaslanika).Kako se oni ni do
podne nisu vratili,naređen je pokret.1.i 2.brdska brigada ( 1.brdska brigada je u
međuvremenu stigla do Vrgorca),forsirale su u punoj borbenoj spremnosti ravnicu pred
Rostokom i između 2. i 3. sata popodne uz svečane zvuke državne himne prešle su
granicu Monarhije nedaleko od zaseoka Ercega i ulogorili se u ravnici uz rijeku
Trebižat,jugoistočno od samostana Humac uz most koji je vodio preko rijeke.Oba mosta
Mladi i Grab,kao i dominirajuća tačka na granici Sv.Marko bili su zaposjednuti od
7.lovačkog bataljona ,koji je pripadao 2.brdskoj brigadi.
watchmojo-videoontheaustrohungarianempire466.jpg

 

 

 

 

 

 

 

3.brdska brigada koja je u 6.sati ujutro krenula iz Imotskog,stigla je tek oko
6.sati naveče u Tihaljinu,dva-tri sata sjeverozapadno od Ljubuškog.Njen marš preko
bezvodnog kraškog terena ,gdje skoro nije bilo puteva,pod vrelim suncem,bio je
krajnje težak;skoro pola bataljona bilo je zauzeto vođenjem tovarnih životinja iz
opskrbne čete,koja je tek oko ponoći stigla u bivak trupa.Kako su vijesti koje u u međuvremenu stigle od kapetana Desovića upućivale na
vjerovatnost sukoba,feldmaršal je zaključio da sljedećeg dana (2.augusta) zauzme
Ljubuški,makar i silom.U tu svrhu su 1.i 2.brdska brigada sa Trebižata i 3.brdska
brigada iz Tihaljine trebale krenuti na staru utvrdu ,čiji je dominantni položaj,kao
na jednoj kupi,uprkos zastarjelosti,omogućavao solidan otpor.Kako je 3.brdska
brigada još ipak bila relativno daleko,na njen pravovremeni dolazak se nije moglo
računati.Zato je 7.lovački bataljon dobio naredbu da napadne od Sv.Marka i Mluda
(!!,op.) u onom pravcu u kojem je trebala krenuti 3.brdska brigada.Potpukovnik von
Khos je dakle sa ovim bataljonom stigao do podnožja Vran planine.Tu su naišli na
delegaciju (izaslanike) koji su htjeli do zapovjednika,moleći za brzo zauzimanje
grada,jer je po njihovim navodima u Hercegovini već izbio ustanak.Potpukovnik von
Khos tada smjesta odlučio osvojiti i utvrđenje i grad Ljubuški,prije nego što
ustanici preuzmu vlast.Izaslanike iz Ljubuškog uputio je zapovjedniku na Humac.Ispod planinskog sedla kod Proboja,pola čete pod komandom poručnika barona
Schneider-a bilo je poslato kao bočno krilo bataljona preko sedla na sjevernoj
padini sjenovitog vijenca Gradina-Žitomilj,direktno na utvrđenje.Prethodnica lovačkog bataljona je,približavajući se istočnom rubu Ljubuškog naišla
na mrtve straže koje su držale stjenovitu strminu od grebena do ravnice.Kada je
prethodnica koja je već prešla u formaciju jata primjetila ove straže,koje su se
nalazile na vrlo povoljnoj poziciji,oklijevala sa daljim napredovanjem,istupio je
komandant bataljona i energično zapovjedio nezaustavivo prodiranje u grad.Naredba je
najbrže moguće provedena u djelo tako što su pojedini dijelovi čete prodirali u grad
ili koristeći gradske ulaze ili preskačući niske gradske zidine.Ali u gradskim
uličicama stajali su u grupama naoružani stanovnici,prijeteći i gestikulirajući,a na
prozorima kuća mogle su se vidjeti uniformirane prilike,tamna azijska lica sa
uperenim napunjenim puškama.I pored toga nije bilo nijednog jedinog pucnja.Bilo je to,kako svjedoči jedan očevidac,kao na vježbi na kojoj se,kada protivnik ne
želi da preda svoje položaje,jednostavno prodire preko njegovih pozicija.Uskoro su i
glavnina lovačkog bataljona od zapada i desno krilo od jugozapada iz ravnice prodrli
u grad.Potpukovnik v.Khos poslao je bataljonskog ađutanta,poručnika Zobell-a zapovjedniku
na Humac sa viješću da je 7.lovački bataljon zauzeo grad i da se upravo sprema
zauzeti i utvrdu.Kada je bataljon ,podijeljen u više grupa,prešao najveći dio grada i bio privremeno
ometen u daljem napredovanju kroz slijepe uličice i sokake,komandant bataljona je
naredio radi uvođenja reda novo grupisanje bataljona i zauzimanje najvažnijih tačaka
u gradu.U međuvremenu je stigla vijest da je natporučnik Schneider stigao do ulaza u utvrdu
i da je pozvao komandanta na predaju,što je,doduše,odbijeno;na to je potpukovnik
v.Khos lično pošao do utvrde da bi izdejstvovao predaju.Kada je bataljonski ađutant
u međuvremenu stigao u štab Divizije na Humcu,zatekao je zapovjednika kako pregovara
sa članovima delegacije iz Ljubuškog.Izaslanici iz grada su molili i zaklinjali
feldmaršala da danas ne ide dalje,inače se krvoproliće u Ljubuškom neće moći
izbjeći.Kada je sada poručnik Zobel donio vijest da je grad pao i da se priprema
zauzimanje i utvrde,feldmaršal se obratio delegaciji ovim riječima: “Eto
vidite.Lovci su već u gradu.Vaše molbe ništa ne koriste.Grad je već osvojen.”I zaista su se iz Humca na pojednim tačkama u gradu na padini mogli vidjeti vojnici
lovačkog bataljona;naređen je dalji ubrzani pokret (marš) dvaju brdskih brigada sa
Trebižata.U radosnom iščekivanju posmatrali su lovci iz Ljubuškog ovo impozantno kretanje
vojske podijeljeno u tri kolone.Ovaj prizor ugušio je sve neprijateljske namjere
stanovnika i branilaca Ljubuškog,ukoliko ih je još i bilo i pomogao je 7.lovačkom
bataljonu u trenutku njegove otsječenosti,u toku koje je bilo ,takoreći,oko za oko u
uskim strmim sokacima protiv fanatičnog stanovništva.Energični nastup komandanta bataljona je imponirao ,a pojava kolona iz samostana na
Humcu je doprinosila svemu tome.Ovo posljednje je vjerovatno bilo presudno da
komandant utvrde,jedan oficir turske vojske sa svojih 160 vojnika,Albanaca,napusti
utvrdu i povuče se prema Mostaru.Tako je Ljubuški bez borbe pao u carske ruke.Ovo je bilo veoma bitno,jer bi
prolijevanje krvi u ovim danima vjerovatno imalo za posljedicu jače rasplamsavanje
otpora u Hercegovini,a prije zauzimanja Mostara.S druge strane se još prije
Ljubuškog pokazalo da je zapovjednik Divizije veliki poznavalac te zemlje i naroda i
da je bio u pravu sa svojim varkama naspram stanovnika Hercegovine koji su,nasreću,u
vojnim pitanjima bili veoma naivni.Varka se sastojala u njegovim prethodnim mjerama
koje su probudili uvjerenje da će sa glavninom svojih snaga nastojati osvojiti
glavni grad Mostar.Kod Čitluka i prije samog Mostara,ovo je ,naime,bilo još
uočljivije.A stanovnici Ljubuškog su se čak ubrzo sprijateljili sa k.u.k. vojnicima 2.brdske
brigade,koji su bili vrlo disciplinirani.Oni su u Ljubuškom i oko Ljubuškog proveli
noć i za tili čas razvio se prilično prijateljski odnos između stanovnika i vojske
koji se posebno očitovao u trgovini i razmjeni roba.Nezaobilazni Kasim Gujić ,na osnovu neprecizno navedenog austrijskog izvora,ali i
sačuvane usmene predaje ,zauzeće grada opisuje ovako ( fragmenti ) :… < Približavanje austrijske vojske izazvalo je smetnje među nekim građanima.Skoro
doseljene obitelji Korjenići i Nikšići htjele su izabrati tu smetnju ,pa su mirno
građanstvo nagovarali da se odupre austrijskoj vojsci.To njihovo nastojanje za
otporom nije proisticalo iz narodnih interesa,već su ove išle za tim da izrabe opću
zabunu u gradu tako da otjeraju nedužne građane na klaonicu,a da za to vrijeme ,dok
se budu Ljubušaci krvili s austrijskom vojskom,oni ostanu u gradu i opljačkaju bolje
stojeće kuće.Ali im to nije pošlo za rukom.Zdrav razum je prevladao kod vodećih
ličnosti grada Ljubuškog,pa je odlučeno da se,u interesu reda i mira grad preda,što
je kasnije i učinjeno.Bijaše 11 sati prije podne kada je pukovnik v.Kos na bataljunskim kolima unišao u
grad i u konaku sakupljenom medžlisu ( vijeću ) objavio da je u ime NJ.V. Franje
Josipa završio zauzeće grada Ljubuškog >…….> Stanovništvo je primilo čete s dubokim mirom.Medžlis (gradsko vijeće) se
pokorio prilikama,predsjedavajući Kapetanović beg (Bečir -beg) i kadija ( Muharem
eff. Sadiković ) molili su da se predaja tvrđave odgodi za slijedeći dan.Pukovnik
Kos je to odbio i odaslao pola čete tvrđavi,kojoj je tvrđavska posada dobrovoljno
otvorila vrata > …Po Kasimu Gujiću,zauzimanje tvrđave izvršeno je preko ljubuškog predgrađa Mostarskih
Vrata.Posada tvrđave bila je sastavljena uglavnom od Arbanasa koji su u prvo vrijeme
oklijevali da se predaju bez naređenja.Do predaje je ipak došlo u oko tri sata
poslije podne,kada je na tvrđavi razvijena carska zastava.Osvajač je preuzeo dva
topa i 147 pušaka priklapača i izvjesnu količinu puščane i topovske
municije.Pukovnik Hadžija je razoružao i ispratio tursku posadu od oko 160 albanskih
vojnika i dva časnika do Metkovića.Prema austrijskim izvorima grad je zauzet mirnim putem,bez oružanog otpora,> bez
ispaljenog metka <.,a to se podudara i sa usmenom predajom.Neki tvrde da je ljupki
grad imao dosta sreće; Nikšićani koji su pošli u pomoć,vratili su se u Brotnjo,jer
su grad već opkolile austrijske trupe.Pridošli branioci ljupkog grada,izbjeglice iz Nikšića i Korjenića,bili su slabo
naoružani i opremljeni.Kretali su se,samo kao prijetnja, <vrhom ljubuškijem < i nisu
se direktno sukobili sa austrijskim vojnicima:<…Pale glave,propalo uzglavje,Zavilaši sila zloglavica,Na njima je što ima oružja,A i hrane što u sebi hrane;Pa eto jih da Ljubuško brane.Dokle oni vrhom ljubuškijem,Dotle čete uz poljanu ravnu,Što su spale s’ klisa vrhgorskoga.>…Martićevi stihovi upućuju na to da zauzeće tvrđave ipak nije prošlo < bez ispaljene
puške < :Tom ljepotom Jovanović kreće,Svoje čete na boj izabrane,Ne čudi se milju i obilju,Jer njegovo oko se popeloNa bijelu Hercegušu kulu;Pa kako mu milila se bijela,Hitio joj tri jabuke crne,Ne bi li se za njeg’ preudala.A kad kula ponude prijala,Hoće joj se njemu da i neće,Jer Mostarci pobjegnuše Turci,Ona osta za udaju pusta.Ali k’ kuli neće generale ,No ka Humcu bijelu manastiru…Da je ipak postojao otpor austrijskoj osvajačkoj sili pokazuju i ovi navodi
Bračkovića :…< Kada je general Jovanović,kojeg je moćna Austro-Ugarska država imenovala i
odredila za komandanta Hercegovine,išao iz Ljubuškog prema Mostaru,iz nekih
muslimanskih kuća pored puta usudilo se otvarati vatru na carsku vojsku,zbog čega
su,kao odgovor na to,topovskom vatrom te kuće porušene i tako prekinut sukob <.Austrijska vojska je nezadrživo prodirala prema Mostaru.<…Poranio s’ Humca generale,Fatio se brda iza grada,Gradu malu ostavio stražu,A povede ka Mostaru vojsku…>
U zadarskom <Narodnom listu> od 10.augusta 1878.godine objavljen je tekst telegrama
fra Paškala Buconjića iz samostana na Humcu upućen cesaru i kralju Franji Josipu
Prvom 5. augusta 1878.godine :< Njegovom veličanstvu Frani Josipu I Beč.Veličanstvo ! Sretnim ulaskom vitežke
vojske vašega veličanstva u ovo mjesto blagoizvolite primiti čuvstva najiskrenije
zahvalnosti i privrženosti od vazda vaših Franjevaca i pučanstva katoličkoga
Hercegovačkoga.Živio nam slavni care Austrijski i kralju Hrvatski ! Fra Paškal
Buconjić,provincial Franjevaca Hercegovačkih i vitez reda komendarskoga vašega
apostolskoga veličanstva “.Tako,poslije preko 400 godina osmanske vlasti pade ljupki grad u austrijske ruke i
ostade njihov sve do 1918.godine.Halid Sadiković

786 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter