Draga moja Majko,Pisem Ti ovo pismo,preko tuznog svijeta,Ne znajuci da li si ziva?,i molim svoje uvazenebeogradske kolege pisce,da mi iznadju puta doTebe doci.Da kazu svome narodu da me propustiDo roditeljke moje,do jedine domovine TvogaOcajnog i nemocnog sina.
Ma sto bilo s Tobom,bracomI sestrama,ma sto bilo s mojim,grdna rano,Bosnjacima,Ja ne mogu drugciji biti od Tvoga odgoja.Ja jos imam snage vjerovati u Boga i u ljude,Jer ako je Bog jedan,i svaki je covjek meni jedan:Bio on katolik,musliman,pravoslavac,bio on Zidov,Pripadnik africkih plemena,budist,Indijanac,Svaki je covjek meni svetinja.Ja vjerujem da ce me razumjeti svi oniKoje je Majka rodila.Ja vjerujem da ce sve sareneVojske odloziti oruzje da sin Tvoj do Tebe dodje.Dat cu im sve svoje pjesme za jednu TvojuZivu rijec.Dat cu im nasu kucu ako im je ona cilj.I bastu koja nas je othranila.I jabuku cupuCijem sam se cvijetu i u snu radovao.I Enverov klavir.I ona dva bora,koja je brat HuseinPosadio kad su mi se sinovi Mak i Srdj rodili.Razmjenit cu i sebe za vas ako ste u logoru,Samo da Tebe i bracu i sestru moju VahiduUkrcam na ovu Nojevu ladju zemlje Hrvatske,Ciju svaku stopu i ruku ispruzenuNevoljnicima moje Bosne i HercegovineBlagoslivljam i ljubim,Jer pakao je Eden za ono sto vi prolazite.Gospode,kako si to uredio da dobri ljudi u zla vremenaJos boljima postaju.Do suza me dira dobrota Carigrada,dobrota Bonna,Beca,Ljubljane,Pariza,Ali Sarajevo nase samo jedanVukovar razumijeti moze.Volio bih da ova dobrota svijeta konacno kreneI iz Beograda,i da moje srpske kolege pisci,stoSrce bi svjetlosti i oci naroda trebali biti,Omoguce jednom ocajnikuPronaci puta do svoje Majke.U vjeri i nadi u ljudeVas Enes.Zagreb,18.06.1992.Izabrao:Kemal Mahic