Postovani posjetioci sayta.Od danas pocinjemo sa objavljivanjem jako interesantnog feljtona pod nazivom: “Ljubuski kotarski predstojnici od 1883 godine”.Feljton je uredio i pripremio Dr.Halid Sadikovic-Lido. Halidu se od srca zahvaljujemo na ovom feljtonu.
Uporedo sa uvođenjem funkcije civilnog adlatusa i skoro potpunim odvajanjem
vojne od civilne uprave u toku 1882. godine , Kalaj je pristupio
reorganizaciji okružnih i kotarskih vlasti . Najniža upravna instanca bio je
kotarski ured u kome su bile objedinjene upravna , politička , sudska i
poreska vlast . ( 1 )Kotarski ured u Ljubuškom bio je podređen Okružnoj oblasti u Mostaru kao
drugoj upravnoj instanci , a ova Zemaljskoj vladi u Sarajevu . Na čelu
kotarskog ureda stajao je kotarski predstojnik , a uz njega su bili
namješteni politički činovnik , šumski referent , nadcestar , ljekar ,
veterinar , vojni pomoćnik i oružnici .U Državnom arhivu mogu se naći šturi i neujednačeni podaci o kotarskim
predstojnicima . Ipak ti podaci , uz novinske napise in extenso , daju neku
, iako nepotpunu sliku njihovog rada i djelovanja .Kotarski predstojnici su po pravilu bili pravnici , neki od njih i doktori
pravnih nauka . Dolazili su iz svih dijelova Monarhije a bilo je i domaćih
ljudi za koje se znalo da su privrženi vlasti . Svi su oni želili da pomognu
u razvoju ljubuškog kotara . Neki su imali više , neki manje uspjeha ,
zavisno od sposobnosti i ličnih interesa . Neki su volili u < žutu > , neki
pršut i dobro ljubuško < bilo > .Jedan je bio pravi policajac i jedva su
čekali da im se skine s vrata , drugi vrhunski pravnik , treći izuzetno
vjerski tolerantan , četvrti je želio da uredi grad kao da je u svom rodnom
Beču,peti je bio i omražen i voljen itd . Ljubušaci su neke na sva usta
hvalili , neke oštro kudili , ali su uvijek izražavali poštovanje prema
njima kao čelnim predstavnicima vlasti .Uz rad i lik pojedinih kotarskih predstojnika vezana i slika tadašnjih
političkih i socijalnih prilika u ljubuškom kotaru .Kotarski predstojnici u Ljubuškom u toku austrougarske uprave bili su :Lovro Matić ( 1883 ) ,Ljudevit Farkaš ( 1883-1884) ,Miecislav Madurowicz ( 1885-1888) ,Đuro Sladović (1889-1897 ) ,Mihajlo Kokalj (1898-1900 ) ,Heinrich Ferstel (1901-1903 ) ,Đuro Paulić ( 1904-1906) ,Mihajlo Murko (1907-1910 ) ,Albrecht Karl ( 1911-1913 ) ,Makso Strassmann ( 1914 ) i Ismet-beg Gavran Kapetanović ( 1915-1918 ) . ( 2 ,3 )Lovro Matić ( 1883 )
Dr Lovro Matić radio je kao općinski tajnik u Imotskom . Po naredbi generala
Jovanovića poslije zauzeća Mostara , u novembru 1878. godine postavljen je na mjesto
povjerenika za povratak hercegovačkih izbjeglica . ( 4 ) . Bio je kotarski
predstojnik u Ljubuškom 1883. godine što se vidi iz jednog spiska darovalaca priloga
za nastradale od požara u gradu Prijedoru . ( 5 )Ljudevit Farkaš ( 1883-1884 )Farkaš je prošao trnovit i dug put od sudskog pristava i kotarskog predstojnika do
predsjednika Vrhovnog suda . Dosta biografskih podataka sadrži jedan novinski tekst
povodom njegova penzionisanja 1926. godine :< Predsjednik Vrhovnog suda , Ljudevit pl. Farkaš , stavljen je na osnovi čl. 112.
Ustava u stanje mira . Odredba zakonska ( po kojoj predsjednik kasacionog suda može
da ostane u službi do navršene 70. godine života ) , imajući u vidu prosječnu
granicu do koje se može očekivati od sudije potreban elasticitet u njegovu radu , u
većini slučajeva posve opravdana , u ovome se slučaju ukazuje tvrda i nepravedna .
Njom je , naime , pogođen čovjek i sudija , koji je unatoč svojih 70 godina života
još u punoj duševnoj i tjelesnoj snazi i koji bi u svom zvanju mogao još dosta
godina korisno državi služiti .G. predsjednik Farkaš je posljednji od one < stare garde < sudija koja je odmah iza
okupacije Bosne i Hercegovine došla u ovu zemlju i udarila temelje bosanskome
pravosuđu , izgradila ga je i podigla na stepen na kome se ono s pravom stavljalo uz
bok austrijskom pravosuđu kao najuglednijemu u bivšoj Austro-ugarskoj monarhiji .
Svršivši propisanu pravnu praksu kao pravni vježbenik u Ivancu ( u Hrvatskoj ) i kao
sudski prislušnik u Osijeku došao je pod konac 1870. godine kao dvadesettrogodišnji
poletni mladić u Bosnu , gdje je ,eto , s malim prekidom proveo u najsavjesnijem
vršenju svoje službe malo ne 46 godina od sudskog pristava pa do predsjednika ove
naše najviše sudske institucije . Služio je u Visokom ,Bosanskoj Kostajnici ,
Sarajevu , Travniku , Tuzli , pa opet u Sarajevu ( kod pravosudnog odjela zemaljske
vlade ) , zatim u Mostaru da ponovno dođe u Sarajevo , sada već na vrhovni sud kao
pomoćni referent 1896. godine . Svagdje je stekao simpatije i glas savjesnog sudije
i pravnika , što nije ostalo nezapaženo ni od pravosudne uprave , koja mu je u više
navrata izjavila pohvalna priznanja na njegovu radu .Neko vrijeme okušao je i u administrativnoj službi , te je kao upravitelj kotara , a
onda i kao kotarski predstojnik služio u Ljubuškom , Sarajevu ( kod admin.
odjeljenja zemaljske vlade ) i u Jajcu , no brzo se povrati svome pravom
pozivu-sudijskom zvanju . Kao pomoćni referent na vrh. sudu , a zatim kao
nadsavjetnik vrh. suda ( 1898-1913 ) i senatski predsjednik ( 1913-1915 ) . Isticao
se svojim solidnim znanjem i juridičkom erudicijom o čemu je dao dokaza i svojim
literarnim radom u < Mjesečniku > , a posljednjih godina i u < Arhivu > .U g. 1915. budući nije htio pogaziti svoje sudijske časti i biti oruđem raspojasanih
političkih utjecaja-bio je na prijedlog zloglasnog odjelnog predstojnika
Chmiellewskoga stavljen u mir .No početkom 1920. godine bude opet u svojstvu senatskog predsjednika reaktiviran i
tako mu je u novoj državi dana zadovoljština za pretrpljeni nepravedni progon . Ni u
mirovini nije napustio svoj pravnički rad . Proniknuvši kroz tolike godine svoga
sudijskoga rada u duh domaćeg prava , docentirao je neko vrijeme na zagrebačkom
univerzitetu bosansko domaće pravo .U novembru iste godine kad je reaktiviran , imenovan je predsjednikom vrhovnog suda
i tako je zasluženo postigao najveći položaj u sudijskoj hijerarhiji , s kojega eto
sad ,na žalost , po krutom slovu zakona , mora da ode . Gotovo srastao sa svojim
zvanjem , vjerovatno je , da teška srca napušta aktivnu službu , no on može s
ponosom pogledati na svoj plodni dugogodišnji rad ispunjen najsavjesnijim vršenjem
naporne sudijske službe , a i sa zadovoljstvom , da mu je taj rad bio priznat i s
najvišeg mjesta i u našoj novoj državi , čemu su vidljivi znak odlikovanja njegova
ordenom sv. Save III st. , zatim Bijeloga orla IV st. , a sada , prilikom
umirovljenja , orden sv. Save II stepena .Po prirodi skroman i blag , bio je g.predsjednik Farkaš odličan drug i omiljeni
starješina , pa je razumljivo , da naročito sudijski krugovi žale , što ih ostavlja
. Oni će ga trajno zadržati u svojoj uspomeni , te mu žele , da poživi , ovako svjež
, kako je , još dugi niz godina > . ( 6 )Iako je bio kotarski predstojnik samo oko dvije godine , mnogo je učinio za
izgradnju puteva i otvaranje škola . Ljubuški gradonačelnik mu se javno zahvalio za
” neumorno nastojanje” na završenoj izgradnji ceste Ljubuški-Vitina 1883. godine :” Od davnog vremena želja je naroda ovog kotara imati voznu cestu od Ljubuškoga
prema kotaru Imoskomu . Toj je želji povoljnim i skladnim djelovanjem stanovništva
ovog kotara djelomično zadovoljeno a neumornim nastojanjem velecijenjenoga gosp.
kotarskog predstojnika Farkaša svršena je cesta od Ljubuškoga do Vitine u duljini od
7 kilometara i prometu predana . Ovaj komad ceste vrlo je nuždan općini ljubuškoj s
razloga što se već plodovi sa nekih polja vozovima uvažati mogu , s toga se smatra
obvezanim ovo općinsko poglavarstvo kako u ime svoje tako i u ime cijeloga
stanovništva općine Ljubuški bez razlike vjeroispovjesti najtoplije kotarskom
predstojniku gosp. Farkašu zahvaliti se . Općinsko poglavarstvo .Ljubuški , 20. prosinca 1883. Gradonačelnik Sadiković ” .( 7 )U njegovo vrijeme otvorene su škole u Gabeli , Veljacima i Posušju , izgrađen je
kolski put Čapljina-Ljubuški-Klobuk u dužini od 30 km , formirana je ispostava
Posušje , a novcem i trudom Ružičana izgrađen je most na Prispi :< U ove tri godine Redodržavništva M.P.O fra Luke Begića , predstojnik kotarske
oblasti u Ljubuškom gospodin Farkaš dosta je za prosvjetu u svome kotaru učinio ,
jerbo osim obćinske škole u Ljubuškom , koja je i prije njega obstojala , otvorio je
škole na trošak dakako pojedinih obćina u Gabeli , Veljacim i u Posušju . Takođe
dosta je nastojao oko obćinskih puta , jerbo za njegovo vrieme otvoren je put iz
Ljubuškoga u Čapljinu i iz Ljubuškoga do Klobuka , premda je sviet grdno satrao ,
potrošiv u taj kolski put ( do 30 kilometara ) do trideset hiljada argata ( rađenika
) što je sviet bezplatno sve uložio . U njegovo vrieme stavljena je ispostava u
Posušju i selo Rakitno od Mostarskog kotara bilo je otciepljeno i rečenoj izpostavi
i ljubuškom kotaru dosliedno pridruženo . Napokon , Farkašovim nastojanjem učinila
je obćina Ružićka most na Prispi Ružičkoj i njegovim ga imenom krstila , dočim niti
on niti itko drugi jest svoj novac tude uložio izim Ružičana < . ( 8 )Miecislav Madurovicz ( 1885-1888 )Mecislav Madurović ( Dr Miezislav Vinzenz Ritter von Jelita Madurovicz ) rođen 1858.
, Poljak , katolik . Nakon završenih pravnih nauka u Lavovu 1882. godine došao je u
našu zemlju . Kao politički pristav bio je dodijeljen Zemaljskoj vladi u Sarajavu .
U 25.godini života postao je doktor pravnik nauka .Služio je u Krakovu , Sarajevu , Mostaru i najduže u Bugojnu i Donjem Vakufu , od
1888. do 1894 godine , gdje je proglašen za počasnog građanina , zatim u Zemaljskoj
vladi do završetka rata . U augustu 1919. godine položio je zakletvu novoj državi .
Umirovljen je u januaru 1920. godine . ( 9 )O njegovom radu nema dostupnih podataka . Zna se da je bio vatreni pobornik ponovne
izgradnje crkve sv. Kate u ljupkom gradu 1888. godine , kada se , nažalost , cijela
akcija završila prikupljanjem skromnih dobrovoljnih priloga .
HALID SADIKOVIĆ