Promemorija-Podsjetnik

Kategorija: Kemal Mahic    
    Datum kreiranja četvrtak, 23 Septembar 2010 08:24
    Datum posljednje izmjene četvrtak, 23 Septembar 2010 08:24
    Objavljeno četvrtak, 23 Septembar 2010 08:24
    Klikova: 1073

Kemo naslovna

Privatna korespodencija pok.Ante Bijuka i prof.Keme Mahica.Interesantna razmisljanja o dogadjanjima na nasim prostorima. Primjer BiH ( tkz. ” bosanske nakane”, suživota, prožimanja civilizacijskih vrijednosti, “organskog jedinstva suprotnosti”, kako bi to sve rekao prof.dr. Rusmir Mahmutćehajić ) je istovremeni i veličanstven i tragičan prmjer, svjedočanstvo, o tome šta “kultura života” može iznjedriti na području poštovanja i afirmacije ljudskih  i individualnih i kolektivnih prava, ali isto tako što su “kultura smrti”, kada postane dominantna, može učiniti i čini od tih istih temeljnih čovjekovih prava i to njega kao pojedinaca i kao pripadnika određenog kolektiviteta.

Govoriti o Bosni, za vrijeme, i poslje rata u njoj, znači definirati je  onako kako to čini fra Luka Markešić:”Bosna je kuća u kući, čovjek u čovjeku, i zbog toga  se ona može podjeliti samo zločinom. Bosna je ideja dobra, kojom se provjerava etični ljudi, njihov stav o dobru i zlu”.

Govoriti o Bosni, za vrijeme, i poslje rata u njoj, znači definirati je onako kako to čini Hasan Kijafi Pruščak, kada kaže:”kada ološ zagospodari,plemeniti propadaju, kada se mali uzdigne, velike biva ponižen, kada pokvarenjaci zavladaju, najčestitiji propadaju”.

Iz neznanja ( a ono je osnovna predpostavka “kulture smrti”, i iz koje prizilazi čin negacije svih temeljnih i iznevjernih čovjekovih prava, od njihove prve do četvrte generacije ), za koje ( neznanje ) Gete kaže:” da je ono najporaznija c6injenica čovjeka života, kada postane aktivno”,proistekla je tragičnost bosanskohercegovačkog rata i njene današnje zbilje.

Naime, posjednici i protagonisti neznanja u praksi, nikada nisu znali niti shvatiti, odbijaju da shvate, jer ne mogu da shvate, da je Bosna povijesna civilizacijska tekovina, jedna nova civilizaranost  , proistekla iz prožimanja četiri civilizacijska kruga na teritoriju Bosne, ona nije “vjekovna zemlja mržnje”( mržnja je kozmopolitiska pojava, sjetimo se poučka iz Andrićeve pripovjesti ” Pismo 1920.”), već upravo obratno, tolerancije,koja zadobiva, kroz vrijeme,nov kvalitet  “organskog jedinstva suprotnosti”, civilizarnost za sebe i po sebi, pa prema tome, oni  ne mogu shvatiti, da Bosna nije politička tvorevina koju je lahko razbiti( iz ove osnove zablude, svojstvane neznanju, proizilazi i brutalnost i masovno kršenje ljudskih prava za vrijeme rata u Bosni, zločin postaje cilj rata a ne njegova popratna pojava).

Kod rata u Bosni ( i njenoj današnjoj zbilji) ne radi se o ( u Hantongtonskom smislu riječi) ” sukobu civilizacija”, već o napadu na jednu civilizaciju, specifičnu civiliziranost, od strane po naučnoj definicji i historijskoj pragmi, uvijek regresivnog, velikoimperijalnog koncepta ( koji se pravda pozivom na vjersko, nacionalno, etničko, teritorijalno), koji daje ratu u Bosni iredentistički karakter ( kako to pravilno primjećuje i tvrdi prof.dr.Ćazim Sadiković, redovni profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu).

No, kako civilizacije, nastaju i propadaju, po svojoj sopstvenoj logici(  Spengler:”Propast Zapada”-Rim propada onda kada je imao konjicu, a širi se samo onda kada je imao pješadiju), a ne po logici nacionalističke destrukcije, Bosnu kao civilizaciju, kao pragmu, kao anticipaciju budučnosti, nije bilo moguće, ni prije, a ni sada uništiti. Da se radi o političkoj tvorevini, priča o Bosni bila bi samo prošlost.

Bosna je antihantingonističku primjer, istovremeno dokaza da stare fobije Evrope( koje porodiše fašizam), protuislamski i antižidovki strah, što poradja ksenofobiju, a iz čega su se rodili krstaški ratovi i holokaust, ne stoje ( ali su ipak bili razlog kašnjenja Međunarodne zajednice u intervenciji za zaustavljanje rata) ali ovaj virus  ksenofobije u Evropi i danas je nažalost, još uvijek živ, mada marginalan.

Bosna ukazuje na novi put, mogucnost suživota civilizacija, pa čak i nove civilizacije, u budućnosti ( a svojom prošlosti već svjedoći u korist te budućnosti), prevazilazi modele koji se nastoje nametnuti za budućnost(američki i evropski model globalizacije) i otuda ” zavist na Bosnu”, a zavist je majka svih zala.

Prevedeno na pitanje ljudskih prava pragma Bosne ukazuje na to da ta prava jedino moguća i efikasna ukoliko  su univerzalna( imaju se priznati svakome, bez obzira na vjeru, naciju, rasu, ona su prirodna, božanska – vječna prava otaca za koja ne znamo odakla dolaze – Sokrat). Bosna ih je poznavala i priznavala uvijek( a to su prava tkz. Prve generacije ljudskih prava), ali je istovremeno, mnogo prije drugih, priznala i prava druge pa i treće generacije( politcka i kolektivna ), jer sva ta prava bila su, u svom oživotvorenju pretpostavka civiliziranosti koju imamo u Bosni. Ta prava, nekad u većoj a nekad u manjoj mjeri, ali ipak, bila su izbalansirana, u ravnoteži.

Nacionalistički koncepti ( vezani uz teritorijalizaciju suverenosti) pokušavaju remetiti prirodni red, gradaciju u nastanku i važnosti ljudskih prava , nacionalizam pokušava ( i ne uspjeva osim privremene, a u konačnici i ne može uspjeti) univerzalna, prirodna, božanska prava kojima je čovjek obdaren, zamjeniti kolektivnim pravima kolektiviteta, nacije, etnosa, vjere koju poistovjećuju sa nacijom), zaboravljajuci pri tome da prava prve generacije( prava slobode čovjeka) su temelj i osnovna predpostavka za priznanja svih ostalih prava, jer slobodan pojedinac je pretpostavka za priznanje određenih sloboda kolektivitet, nema kolektivnih prava bez slobodnog pojedinca. Forsiranje kolektivnih prava, zamjenjujuci pojedinca i njegovu slobodu kolektivitetom, put je u totalizarizam, autoritarnost, posljedično u rat i kriminalizaciju čitavog društva.

Dokle to vodi, u kakav zločin, na koji stepen se srozava ljudkost, lijepo, točno i istinito piše fra Mile Babić u svom eseju:”Idolopoklonstvo utemeljuje nasilje”, jer na mjestu Boga ( onih prava prve i druge generacije, dakle prava i sloboda čovjeka kao pojedincai njegovih socijalni , ekonomskih i kulturni prava i sloboda)postavlja se idol nacije (apsolutacija prava treće generacije, etickih, vjerskih i nacionalnih), a tada je sve moguće i dopušteno, što bi rekao Dostojevski, dopušten je i poželjan svaki zločin, genocid u tkz. Odbrani svog nacionalnog identiteta ” od drugosti”, javlja se ono što je svojstveno ljudskom nasilju u njegovoj radikalnosti, a to je volja za izvlaščivanje i onečišćenje čovjeka, kako u njegovu životu tako i u smrti, imamo hiperfizičko nasilje u kome se agresija usmjerava na indentitet, usmjerava na to da se ljudi natjera da izađu iz ljudske vrste( prevjeravanje, logori).

Danas u Bosni, zbog svega gore rečenog, a i mnogo toga( neefikasnost, nerazumjevanje i neznanje tkz. Međunarodne zajednice ne samo u Bosni, već i o njenoj suštini i karakteru u njoj), nije osnovni problem zaštita masovno narušenih i pogazenih prava, jer ta prava( bilo koje generacije) su u najvećoj mjeri nepostojeća, nego restitucija prava i sloboda koja su prekršena da se na nju mogu primjenjivati odredbene Evropske konvencije o pravima i slobodama.Dakle, prvo restitucija, pa te onda zaštita, kako pravilno primjećuje prof.dr.Ćazim Sadiković, u svom radu ” Ljudska prava bez zaštite”.

Put je u uspostvi osnovne konstrukcije pravne države u BiH što znači da se na nivou drzave moraju kontituirati osnovni parametri na koojima pociva jedna pravna drzava.(drzavno zakonodavstvo, vrhovni sud BiH, tužiteljstvo BiH, pravobraniteljstvo BiH, kazneni zakon na nivou države itd.. što je sve i pretpostavljeno jednakosti građana pred zakonom). Kada se ispune te predpostavke naći ćemo se na putu riješavanja i pitanja odgovornosti za masovna kršenja ljudskih prava u agresiji na BiH, kao i za počinjeni genocid , a odgovornosti je uspostavi civiliziranog života na BiH. Ova odgovornosti  mora obuhvatiti sva četiri njena aspekta:pravni, politički, etički i metafizički aspekt( o čemu je pisao Karl Jaspers kada je govorio o aspektima odgovornosti njemačkog naroda za počinjene zločine u drugom svjetkom ratu). Pravna odgovornost, ako osnovna u ovoj kategorizaciji ( a za nju  se  stavaraju pretpostavke izgradnjom institucija pravne države kako smo to gore  naznačili), u prvom redu mora biti individualna, ne smije biti kolektivna, ostala tri aspekta odgovornosti su pitanje savjesti svakog pojedinca. Izvinjenja, ako su iskrena potrebna su i poželjna, kao put ka pravnoj odgovornosti, ali je ne mogu zamjeniti, podloga su preispitivanju kod ostale tri vrste odgovornosti.Neće biti niti pravne odgovornosti, kada bi i imali sve institucije pravne države na nivou BiH, ako ne budemo u temeljima tih institucija imali nezavisno sudstvo, i u njemu suca koji će odgovarati Aristotelovoj definiciji suca kao životnog pravednika  (kajon emfikon). Takvog suca neće biti bez striktne primjene načela o diobi vlasti u državi na zakonodavstvu, sudsku i izvšnu, kako je to tražio Monteskje u svom djelu (O duhu zakona), odgojiti takvog suca odgovornost je i visokog školstva, o kome treba da brine država, ukoliko misli da bude dugovječna, gdje se nažalost na Pravnim faklutetima, još uvijek, ne predaje niti filozofija prava, niti logika, niti retorika.

Čitava svjetska historija krvava je priča o osvajanju, proširenje i učvrščenju, kao i razvijanju ljudskih prava. Što proizilazi  iz osnovne čovjekove potrebe da bude slobodan i da teži za pravdom, dakle njegova vječna sna, o utopiji, za koji se borbom dokazao da se za nju valja boriti i onda kada su izgledi nikakvi.

Da li je došao kraj utopiji, da li je došlo vrijeme kada se možr ćivjeti vez sna o utopiji, da li je moguće živjti bez vjere u san o utopiji, ne znamo odgovor na to, ali kako je čovjek po svojoj prirodi istovremeno i Prometej i Sizit ne sumnjamo da neće i u budućnosti boriti za svoj san i o slobodi i o pravdi, kroz borbu protiv onih koje mu ta  prava uskraćuju ili pokušavaju uskratiti.

Sarajevo, aprila 2001.

Pripremio:Mahic Kemal

1081 Posjeta 1 Posjeta danas