Kategorija: Kemal Mahic
Objavljeno srijeda, 20 April 2011 00:00
Klikova: 1027
MOSTARAC IVAN ĆURKOVIĆ, jedan od najboljih nogometnih golmana bivše Jugoslavije, imao je impresivnu sportsku karijeru: već kao 17-godišnjak, 1960. godine, brani za prvu momčad Veleža, s 20 godina debitira na vratima reprezentacije Jugoslavije, s 21 prelazi u Partizan, a s 29 odlazi u francuski Saint Etienne (tada jedan od najjačih europskih klubova, koji je 1976. u finalu tadašnjeg Kupa euroskih prvaka tijesno izgubio od munchenskog Bayerna), i gdje je branio sve do svoje 38. godine i gdje je, između ostaloga, bio suigrač i kapetan današnjem predsjedniku UEFA-e Michelu Platiniju.
Nakon golmanske karijere Čurković se godinama u Francuskoj bavio privatnim biznisom nevezano za nogomet. Potom se vraća u Beograd, gdje je punih 17 godina, u razdoblju od 1989 do 2006., bio predsjednik Partizana, nakon čega neko vrijeme vodi i Olimpijski komitet Srbije.I danas, u svojoj 68 godini., obnaša važne dužnosti u FIFA-inim i UEFA-inim forumima i komisijama.
Ivan Curkovic, Coupe d'Europe des clubs Champions 1975/1976, Glasgow Rangers, Saint-Étienne. (Photo L'Équipe)
(Kup evropskih šampiona 1975/1976, Glasgow Rangers – Saint Etienne)
Nakon golmanske karijere Čurković se godinama u Francuskoj bavio privatnim biznisom nevezano za nogomet. Potom se vraća u Beograd, gdje je punih 17 godina, u razdoblju od 1989 do 2006., bio predsjednik Partizana, nakon čega neko vrijeme vodi i Olimpijski komitet Srbije.I danas, u svojoj 68 godini., obnaša važne dužnosti u FIFA-inim i UEFA-inim forumima i komisijama.
●Da krenemo od Mostara, grada u kojem ste odrasli i počeli braniti u dresu Veleža, tada multietničkoga gradskoga kluba.
Danas u Mostaru egsistiraju i Velež i Zrinjski, kao manje više nacionalno homogeni timovi. Pratite li mostarski nogomet i kako gledate na tu situaciju?
-Ja sa Zrinjskim nemam veze, to me emotivno nedotiče. Imam poznanike u Zrinjskom i nisam protiv tog kluba, ali ja sam dijete Veleža, mene sve veže za Velež.
●A koliko vas toga veže za Partizan i Beograd?
-Dugo godina sam u Beogradu i Partizan mi je puno dao, tu sam sportski odrastao, oženio se, stekao prijatelje… Beograd je kozmopolitski grad, njegova je prednost što te nitko nepita odakle si i što si po nacionalnosti. Malo je takvih gradova u svijetu.
●Jesteli imali kakvih problema u Beogradu zbog Hrvatske nacionalnosti, pogotovo u ratnim godinama?
-Ne. Zaista nikad nisam imao problema u Beogradu.
●Ipak i vama su prije nekoliko godina navijači Partizana vikali „Ivice, ustašo“?
-Ma to je bilo zato što smo se mi u upravi kluba usprotivili ponašanju dijela navijača, oni su htjeli da im plačamo za navijanje, a mi to nismo mogli dopustiti.I onda su oni počeli na stadion donositi šahovnice sa mojim imenom i skandirati te ružne stvari.Ja sam katolik, Hrvat, Hercegovac, ali sam odgajan u Jugoslaviji, a odrastao sam u multietničkom Mostaru, gdje nisam znao koje od mojih suigrača koje nacionalnosti.I danas govorim mnoge turcizme u govoru…
●I sami za ta skandiranja Partizanovih navijača kažete da su to ružne stvari?
-Dobro, bilo je „šibanja“ i situacija kad sam morao postupiti tako da mi na jedno uho uđe a na drugo izađe.Mene su zbog nacionalnosti u Beogradu čačkali oni koji su u ratu došli iz Hrvatske, koji su tamo izgubili sve, poput Borislava Mikelića, bivšeg direktora „Gavrilovića“, koji je mene počeo prozivati da ovo nije moje, da šta ja radim u Beogradu.Ali su me ljudi ueli u zaštitu. I neki beogradski novinari su me zvali „katoličkim jezuitom“, ali to ne utiče na moj odnos prema Beogradu, jer moja religija je sport a partija mi je nogomet.
●Kažete da ste odgajani u Jugoslaviji. Šta vam to tačno znači?
-Nikad se neču odreči prostora bivše Jugoslavije kao svog kulturnog i sportskog prostora.I danas se jednako dobro osječam u Beogradu, i u Ljubljani, i u Splitu. Ipak sam ja tu zabavljao ljude donosio im radost, i kao nogometaš i kasnije kao sportski funkcionar.
●A kako se danas osječate u Mostaru poslije svega?
-Mostar je stradao od scenarija koji su pisani na drugom mjestu.Mostar je bio multietnička sredina, i bili smo baš pogodni da nas se razdvoji i rascijepi, jer toliko je različitih vjera i nacija bilo u Mostaru da je taj Mostar bio živi dokaz da svi mogu živjeti zajedno.
●Dobro ali kako se osječate kada danas odete tamo?
-Ja i danas Mostar gledam kao jedan grad, ne kao istočni zapadni,ili kao lijevu i desnu obalu.Prođem preko Starog mosta, javim se svima.
●Danas se mnogi Mostarci više ne javljaju jedni drugima ?
-Meni je brat ubijen dole, ali ja zbog toga ne mrzim obalu s koje se pucalo na mog brata.Tko zna ko je to bio.Ja sam istog časa njegovog sina odveo u Francusku, upravo zato da se u njemu nebi razvila mržnja prema ikome.
●Kako gledate na to što na Gradskom stadionu u Mostaru danas igra samo Zrisnjski, dok Velež nastupa u prigradskom naselju Vrapčići?
-Moja je opcija uvijek bila da tamo trebaju igrati i Velež i Zrinjski, pa to je gradski stadion tako se i zove.Ali očito još nema snage za to.
●Pa to vas cijelo vrijeme pokušavam pitati kako se osječate kad to vidite?
-Ja držim te uspomene u sebi, nedam da odu.
●Te uspomene potiču iz vremena Jugoslavije, zemlje koje više nema. Šta je ta zemlja vama osobno ostavila u amanet?
-Ja sam odgajan u zemlji koja je imala socijalnu pravdu, u ljeviarskom duhu, gdje su školovanje i zdravstvo bili besplatni, gdje je svatko imao posao,i ostao sam vjeran tim vrijednostima. Dvadeset dvije godine sam živio i radio u liberalnom kapitalizmu, i svi su moji suradnici znali za moje stavove o socijalizmu, i ako su oni bili posve drugčijih stavova.
●Kako ocijenjujete nakon prvih 20 godina: jeli kapitalizam pomogao zemljama bivše Jugoslavije?
-Mi se nismo snašli u tome, mi smo svi na infuziji.Uređene zemlje nemaju mafije, bar ne tako jaku kao naše zemlje.
Pripremio Kemal Mahić