Divno li je ravno Sarajevo,prijestolnica bosanska!Svakomu Bošnjaku poskoci srce od ponosa,kad to ime spomene.Sa sjevera,juga i istoka uhvatile se oko njega u kolo visoke planine Hum,Mrkavina,Trebevic i Borija,a podno tih gora i po njihovim obroncima prostrla se golema varoš po jubavoj kotlini izilazeci pram zapadu u krasno polje sarajevsko,u kom se bjelasa bistra Miljacka kao srebrena strijeka(pruga na ženskim keceljama) u zelenu sagu.
Na obroncima Borije diže se ponosita tvrdava,opasana silnim bedemima,iz kojih proviruje dvanaest grdnih kula kao dvanaest mrkih sablasti.Ispod tvrde pukla nepregledna varoš prikazujuci oku divotan,velicanstven prizor.Iz zelenih bašca proviruju bijeli dvori sarajevskih aga,pomaljaju se bazari s kubetima od olova,a nada sve isticu se stotine vitkih minareta,što kano gorostrasna koplja klise prema nebu gore.Miljacka se valovito valja kroz sredinu varoši dijeleci je u dvije pole,koje sapinju u velelijepi obluk gradeni mostovi,remek djelo neimarsko iz davnih vremena.
Tu Miljacka,voda srebropjena,
Vijuga se iznad strmih stijena-
Pod Bendbašom poput srebrn-pasa
Kroza srce grada se talasa,
Pa u polje sarajevsko skrene,
Gdjeno bajni humci se zelene,
Gdje iz srca Igmana ponosna
Tuj izvire bajna rijeka Bosna.
Što se otet Trebevicu ne da-
Igman starac vas ushicen gleda;
Gdje sa Bosnom ljubi se Miljacka-
Bože,složi tako srca bratska!
Sarajevo,grade ponositi!
Bog te svijem ljepotam nakiti.
Sve te štuje veliko i malo;
Budi rodu sjajno ogledalo!
Izvor:Hrvatska citanka,Zagreb 1918.