Deceniju nakon Alije Bošnjaci su upravo tu negdje – između Čengića i Lagumdžije, s tim da se ovom prvom ne može prigovoriti da je i za jotu odstupio od temeljnih principa nacionalne stranke koju je s Izetbegovićem, rame uz rame, pravio, a ovom drugom bi, nažalost, bilo jako teško odati priznanje da je išta u posljednje tri godine napravio u korist građana u koje se do 2010. zaklinjao. Negdje na pola puta između Čengića i Lagumdžije smjestila se SDA, onakva kakvu je združeno opisuju i jedan i drugi. Istina, nakon augusta ove godine, kada je, po vlastitom priznanju, za savjetnika angažirao Alastaira Campbella, Lagumdžija se odlučio halaliti sa svima, pa je krenuo od Sulejmana Tihića
Prije koji dan u Sarajevu je, skromnom akademijom, obilježena deseta godišnjica smrti Alije Izetbegovića. Gotovo kao da se pravdamo, u medijima je prevladavala napomena da je riječ o prvom predsjedniku Bosne i Hercegovine, a i njegovi nekadašnji partijski sudrugovi manje-više su nastojali da pokažu “historijsku distancu” od Alije i njegovog naslijeđa.
Prije ravno deset godina, pišući uvodnik specijalnog broja Dana posvećenog Izetbegoviću, napisala sam, parafraziram, da smo se tukli za njegova života, a da ću posthumne bitke s njim ostaviti onima koje je pravio i svim drugim kojima je do tada manjkalo hrabrosti. Sjetila sam se toga gledajući izvještaje s obilježavanja, ali i pomno prateći izjave suradnika i suvremenika.
Doći ćemo do toga, no zbog već poslovičnog domaćeg kratkog pamćenja valja se prisjetiti: Alija Izetbegović rođen je u Šamcu 1925, umro je prirodnom smrću u Sarajevu 2003. godine. U Predsjedništvo Bosne i Hercegovine prvi put je izabran 1990, a sa dužnosti je odstupio 2000. godine. Samo godinu kasnije, također u oktobru, izabrao je Sulejmana Tihića za svog nasljednika na mjestu predsjednika Stranke demokratske akcije, kojoj je bio osnivač i lider od 1990. godine. Po zanimanju diplomirani pravnik, političar je bio po uvjerenju. Suđeno mu je kao pripadniku Mladih muslimana 1946. i tada je dobio tri godine zatvora. U poznatom Sarajevskom procesu 1983. ponovo je otišao u zatvor, ovaj put zbog Islamske deklaracije, koju je napisao 1970. i zbog koje je od presuđenih 14 odležao pet godina i osam mjeseci. U svojoj političkoj karijeri imao je teških propusta, ali i zvjezdanih trenutaka – i u jednom i u drugom slučaju najviše se volio pozivati na narod. Njegova je vlast među Bošnjacima bila neograničena i neupitna. Protivnici su mu zamjerali preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano loš odabir kadrova i kolebljivost. Oni oštriji predbacivali su mu da od Bosne pravi klasični begovat. Izetbegović je često bio na teškim mukama, naročito za vrijeme rata, kada je zaista bio prinuđen donositi velike odluke. Pritisnut sa svih strana – između različitih svjetskih interesa, želja i političkih nauma, ukliješten i u samoj SDA od vlastitih jastrebova, ucijenjen od partnera na vlasti, ipak je uspio stvoriti karizmu prvog u Bošnjaka. Deklarativno nikada se nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku BiH; efektivno, njegova se politika i svodila na bošnjačko-muslimanski korpus.
“Mi smo na neki način i Istok i Zapad; jer smo muslimani – mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod – mi razumijemo dileme Zapada”, teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Autor je danas već kultne rečenice izrečene na Islamskoj konferenciji u Dohi: “Islam jeste najbolji, ali muslimani nisu”. Richard Holbrooke, tvorac dejtonskog mira, ni sam više nije među živima, u svojoj knjizi The and a Warr, piše: “On je ideju Bosne održao u životu pod najtežim okolnostima. U 70. godini, nakon što je osam godina odolijevao Titovim zatvorima i četiri godine srpskim napadima, politiku je vidio kao neprestanu borbu… Njegove oči imale su hladan i dalek pogled, poslije toliko patnji izgledale su mrtve za bilo čiju bol… Malo me podsjećao na Mao Zedunga i druge radikalne kineske komunističke lidere – dobar u revoluciji, slab u vlasti.” Iako su se upravo Holbrookeu pripisivale zasluge za Izetbegovićevo odstupanje iz Predsjedništva, prilikom svog posljednjeg zvaničnog posjeta Sarajevu, u ranu jesen 2000. – nije krio riječi hvale za Aliju. Nakon njegove smrti Holbrooke je rekao: “I Evropa bi bez njega imala drugačije lice”.
Da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneći Sarajevo, mi bismo trebali da mu odamo poštu, govorio je vojnicima Izetbegović na Žuči, jednom od najsvetijih mjesta odbrane bosanske prijestonice. I nije se libio u vremenu nakon Daytona priznati kako je nekad samo svojim utjecajem uspijevao spriječiti osvetu i revanšizam. Nakon potpisa u Daytonu ovako je objasnio buduću zemlju: “Ovo je naša obaveza prema našoj djeci, a djeca nisu kriva za grijehe očeva. Nema loših naroda, ima samo loših vođa. Oni koji su krivi za nesreću Bosne odgovarat će prije ili kasnije pred Bogom i pred ljudima. Tu odgovornost niko neće moći izbjeći. Bosna će biti zemlja ljudskih prava, a pravično suđenje i pravična kazna su ljudsko pravo krivca.” Nekoliko godina kasnije izrekao je rečenicu na koju je, govoreći biranim riječima o njegovoj historijskoj ulozi, prije dvije noći želio podsjetiti i Zlatko Lagumdžija, gostujući kod Senada Hadžifejzovića. Nije uspio biti precizan, a vrijedna je pomena, možda baš zbog nastupa lidera SDP-a koji je te noći odisao pomirljivošću, blagonaklonošću prema svima, pa čak najavio i vlastitu spremnost da razgovara s neistomišljenicima: “Bosna je spašena, a kakva će biti danas, odlučuju njezini narodi, sutra već možda – njezini građani”.
Paradoksalno, o Bosni i Hercegovini građani nikad nisu manje odlučivali nego u ove zadnje tri godine otkad je građanska, multietnička i sve naj, naj partija na vlasti. Stoga nije loše podsjetiti na još jednog Alijinog suvremenika i suborca koji se ovih dana osvrnuo na njegov angažman. Hasan Čengić je, možda i ne htijući, vrlo precizno detektirao razlike između Alije Izetbegovića i njegovih političkih nasljednika i suparnika: Izetbegović nikada ne bi pristao da Bošnjaci biraju drugima člana Predsjedništva, kazao je Čengić, a onda dodao kako Izetbegović (stariji) nikada ne bi pristao na toliku razjedinjenost bošnjačkog korpusa, ali ni na dominantnu praksu unutar bošnjačkih partija koje, “nažalost, ne samo da vode pojedinci već pojedinci interese stranaka prilagođavaju svojim interesima, afinitetima ili animozitetima”.
Deceniju nakon Alije Bošnjaci su upravo tu negdje – između Čengića i Lagumdžije, s tim da se ovom prvom ne može prigovoriti da je i za jotu odstupio od temeljnih principa nacionalne stranke koju je s Izetbegovićem, rame uz rame, pravio, a ovom drugom bi, nažalost, bilo jako teško odati priznanje da je išta u posljednje tri godine napravio u korist građana u koje se do 2010. zaklinjao. Negdje na pola puta između Čengića i Lagumdžije smjestila se SDA, onakva kakvu je združeno opisuju ijedan i drugi. Istina, nakon augusta ove godine, kada je, po vlastitom priznanju, za savjetnika angažirao Alastaira Campbella, Lagumdžija se odlučio halaliti sa svima, pa je krenuo od Sulejmana Tihića. Da je Tihić puno učio od Alije, jasno je, ali se već odavno postavlja pitanje koliko je naučio. A što se Campbella tiče, lijepo je čuti da u ovoj zemlji ima političara koji su u stanju angažirati najpoznatija i najskuplja svjetska imena za savjetnike. Iskreno, voljela bih da je Lagumdžija na početku mandata doveo makar jednog ekonomskog Campbella. Ovako, ostaje gorak okus da mu je od popravljanja državne ekonomije ili makar imidža zemlje važnije popravljanje vlastitog i partijskog imidža. Za osvajanje vlasti. Koliko to košta, ko to plaća i iz kojih sredstava, Lagumdžija nije rekao, mada je najveći dio političke karijere napravio retorički tražeći od Alije i SDA odgovor na pitanje – gdje su pare.