IDI, SINE, U DŽAMIJU

gozuljska

 

Džamija u kojoj je moje srce i pola duše ostalo. Na čemu stoji gožuljska džamija? Šta to drži u temeljima, ovu staru ljepoticu, jednim dijelom naslonjenu na stari put, a drugim na zemlju, bogatu glinom i vodom? Jedan pisac reče da stari orah koji je posadio još u djetinjstvu, raste od dove, koliko i od vode. Džamija na Gožulju je slična drvetu blagodati, koje svoje plodove daje u vrijeme milosti, preko one dječice u mektebu, kroz ezan proučen drhtavim glasom mekteblija  za podne namaz.
Čuvaju ovu džamiju dove dobrih koji su njoj rad’ Allaha dž.š. suzu pustili, a kud će ljepše i kabulnije dove od suze i uzdaha. Munara gožuljske džamije pored puta ponosno stoji, blizu ljudima, kao i onaj betonski ćošak, omiljeno mjesto zaljubljenih, koji bi nakratko prestajali sa pričom dok mujezin završi sa ezanom.


Nisu to više stari zidovi. To su sehare sjećanja, istine i snage, u vremenu dobra i teških iskušenja. Džamija je ostala na svojim temeljima. Priče čuvaju sjećanja, stare slike, ljudi koji žele da ona ostane, stara ljepotica u pitomom gradiću Ljubuškom. Davno sam napisao: „Naša Gožuljska džamija je bila prepoznatljiva upravo po tome – živi ezan sa mujezinom na munari.  Na odlasku iz Ljubuškog 1993. godine otišao sam do Gožuljske džamije i učio dovu u njoj ovim riječima – „Uzvišeni Allahu, sačuvaj  ovu Tvoju kuću zbog onih koji su u njoj,  iskreno samo zbog Tebe, ibadet činili“.
Tog dana sam zaplakao; u džamiji, na sedždi, za tim starim džamijskim zidovima koje ostavljam. Kroz sjećanje su mi prošli svi trenuci provedeni u džamiji sa Asim efendijom. Moji nestašluci, zapitkivanja, teške mes'ele (pitanja) kada bi on razgovarao sa starijim a ja se pravio kao da sve to shvatam. Bajrami, mevludi, ramazani, sijela, top sa tabije, i moje nestrpljivo čekanje da dođe vakat ezanu. Sve što sam prošao u tom društvu, taj dan, u tom trenutku je dobilo svoj pečat. Nikada se više to ponoviti neće. Plakao sam i za Asim efendijom; zbog toga što je on srastao za  svoj mihrab, svoj džemat, nas – njegove džematlije. Kakve-takve, ali njegove džematlije koje je istinski volio i cijenio. Uz nas i njegov život je dobio smisao; radio je posao imama koji je njegovom životu i radu dao novi polet i značaj.“
Džamija na Gožulju je u toku obnove, kojoj su temelj ljudi, naši vrijedni Ljubušaci, rasuti širom svijeta kao biseri prosuti. Svaki od njih, daleko do svoje rodne grude i stare džamije, posebno sada znaju njenu vrijednost. O Bože, zašto uvijek moramo znati vrijednost onoga što smo imali, kada to izgubimo? Možda kao znak, da shvatimo značaj onoga što baštinimo; ljepotu, istinu, kulturu, toleranciju, i poetski govor samom ljubavlju nadahnut. Kada sam pisao anegdotu o mujezinu i magarcu nalazio sam ljepotu događaja, jasnoću emocije, sigurnost saznanja da je vrijeme moga bivanja u Ljubuškom oplemenilo moje srce. Sve to nije bilo moguće bez džamije, u koju me majka Hanifa još kao dječaka poslala.

 

IDI SINE U DŽAMIJU

Idi sine, hadži Asim efendiji,
On će ti reći sve što trebaš da znaš,
Uz mahalu kreni, novi put ti uzmi,
HairIi nek’ ti je, Bogu jemin kad daš.

Sve mudrosti i znanja, istine velike,
Na njegovom pragu ti ćeš pronaći,
Hajde kreni sine,  mubarek ezan nauči,
Lijepim glasom, za spasom, uči riječi pitke.

Tvoj put je gore, kod one česme, džamiji staroj,
Ne posustaj, uči, k'o babu svog ti prihvati,
I što ne znaš, srce jednog dana će da shvati,
Zaradit ćeš uz njega berićeta bezbroj.

I sve sure, teške i lahke, harfove da nižeš i stižeš,
Ljepota je gore, od belaja tvoja zaštita,
Siguran budi, to znak je pravoga puta,
Idi sine, požuri, džamiji staroj,  hadži Asim efendiji.

Admir Delalić

 

2295 Posjeta 2 Posjeta danas