U vremenima kada je dušman palio sve pred sobom, rušio sve iza sebe, ostavljao pustoš za sobom, ONA se digla, digla se iz prkosa, iz potrebe, iz inata… Mnogi se nisu mogli cudom nacuditi kada se proculo 1994. da su borci sagradili džamiju na Igmanu u doba kada je Igman “gorio”.
Drugi dan februara, te ratne 1994. otvorena je Igmanska džamija-ljepotica. Ljepotica kao i svaka džamija ali ova ima posebnu ljepotu i sjaj,posebno znacenje. Zadrhti srce insansko kada je ugleda. I upita se-Bože dragi, Bože jedini samo si ti mogao dati snagu i volju borcima da je sagrade. Uspravno i ponosno stoji i danas. Cim osvane lijepi petak ljudi se spremaju da u njoj klanjaju džuma namaz.
Nije daleko, ne smije biti daleko, ne može biti daleko nešto što je u srcu živi. Efendija Harun Hodžic ponosno u nju gleda i prica nam: Igmanska džamija je biljeg jednog vremena. Ona je naše dovište i tu se uci za dušu šehida. Svakog petka džuma se klanja, dolaze ljudi iz Sarajeva, Ilidže, Hrasnice…. Džamija je simbol napretka, obnovljen je džemat, ona je “meta” i turista koji dolaze. Dvadeset godina je prošlo a kao da je jucer bilo.”
Na obilježevanju godišnjice nikoga od “važnih” ljudi-politicara. ali narod i nije mario za njih. Pricalo se o ratnim vremenima, preživjeli se sjecali šehida,sjecali se gradnje džamije…. Odlazeci ne može insan da se ne okrene i da je pogleda još jednom. Ljudi dolaze i odlaze ali se i vracaju. A ona ostaje da cuva uspomene i da onim generacijama koje dolaze prica pricu o borbi za slobodu života i vjere.