Napomena:Preporucujem procitati ovaj tekst.Možda se pronadete…Tekst je objavljen u „Feral Tribunu“05.01.2007.Do danas sam sacuvao ovaj tekst a tada nije bilo stranice ljubusaci.com(K.Mahic)
Na Badnjak sam sahranio oca Jozu,ciji je nadimak bio Popivanje.Imao je sedamdeset osam,a umro je nakon iznenadne upale bronhija,sklopio oci u mostarskoj bolnici na Bijelom Brijegu.Zbog nastupajucih božicnih bakanalija i novogodišnjih kalenda moralo se požuriti s ukopom.Bio je blag,vedar dan i Hercegovina mi se ucinila slicna Odisejevu zavicaju…Na sahrani se okupilo mnoštvo ljudi,jer je moj otac bio omiljen medu mještanima,a i moja sestra,lijecnica,kao pripravnica radila je u rodnom mjestu,te stekla poštovanje žitelja cijelog tog kraja.
Kad sam ušao u kucu moj stari je mirno ležao,ne opazivši me,ponešto mrk i po prvi put bešcutan i nijem za moju bol.Vjerovao je da muškarci ne smiju plakati:“Šuti placko,bolje mi je nego tebi!“kao da sam cuo njegove nijeme rijeci s odra.Ja sam ga vidio svega jednom da je pustio suzu-bilo je to u travnju 1979.,kad je umrla majka.Dugo je nakon njene smrti živio sam,da bi se ponovno oženio prije desetak godina.Nisam ga nikad pitao o tome,mada mi se prošle godine potužio kako u braku nema srece.Dan se lio u Brotnju kao žeženo zlato kada je Jozija prelazio rijeku Stiks.“Zemlja pod lopatom je bila rahla“(Benn).
Nadimak Popivanje dobio je još kao mladic,jer je volio pjevati.Pjevao je i popijevao na obiteljskim veseljima i svadbama,ponekad i u kavani,trijezan i pijan,pjevao becarce,gange,ojkalice,starogradske,ali najviše je volio pjevati sevdalinka.“Da nije sevdalinki,za mene bi svaka pjesma bila obicno revanje“,jednom je rekao u ljutnji osporavajuci plošnost i prostotu aktualnih šlagera.Ni prema rock-muzici,koju smo brat i ja u djetinjstvu preglasno navijali,nije puno bio obazriviji-tad popularne Indekse zvao je „Insekti“,a Korni grupu-„Konji grupa“.Za tadašnju nacionalnu zvijezdu Ivu Robica rekao je da je najveci pjevac kad šuti.
Sjecam se njegove pjesme u blagim sumracima i tajanstvenim nocima djetinjstva,pjesme u kojima je grgoljilo mlado vino,u kojima je majka uzaludno budila kcerku Sejdefu,a rijeka Vrbas šumorila,noseci stablo jablanovo na svojim valovima.Ja nisam nikako mogao zamisliti kako taj tajanstveni kujundžija može kovati na stablu što ga nosi pomahnitala rijeka,ali u narodnim je pjesmama besmisleno i tražiti smisao.Pa ipak,najviše je volio pjevati tugovanku o tudoj zemlji koja je vec po sebi jedna „tuga pregolema“,o gajtan-travi što je rasla „s one strane Plive“.
Ta ga je pjesma podsjecala na dane mladalackog progonstva,kasnije na devet gastarbajterskih godina što je proveo na njemackim bauštelama.Gradevinske tvrtke Gustav Epple ili Baustelle Arge bila su tajanstvena mjesta odakle su nam redovito stizala pisma u drugoj polovici šestdesetih.Brat i ja djetinjstvo smo provodili s majkom,željno cekajuci Božic i zimski urlaup,kad se pojavljivao s ogromnim kuferima na prašnjavom horizontu.Mili bože,kakvih li je sve darova bilo u tim škrinjama od tvrdog kartona!Još nije bio ni sjeo,a mi smo vec otvarali te tajanstvene kovcege,tražeci u njima dar koji smo bili u pismu narucili,ili potajno priželjkivali.
Perlonske košulje,baterijska svjetiljka na elektricno punjenje,škare za obrezivanje loze marke Solingen,britva Wilkinson,usna harmonika Hohner,komplet lokota i kljuceva Wertheim,elektricna bušilica Bosch,reklamni otvaraci flaschenoffner i korkenzicher,tranziostorski aparat s ugradenim gramofonom i minijaturnim televizijskim ekranom,traperice raznih vrsta,fotoaparat Agfa,rucni sat na kineticki pogon,kemijska olovka s kolnskom katedralom preko koje pada snijeg,upaljaci na plin,gramofonske ploce Petera Holma ili Uda Jurgensa,paketic cigareta Batavia,boca konjaka marke Asbach,šuškavac s kapuljacom za majku,za brata komplet bojica,a za mene naliv pero(„filfeder“)Pelikan.
Tudinu je doživljavao teško.Radio je u Kolnu,Dusseldorfu i Bonnu kao tesar i steinmaurer,a pocetkom sedamdesetih premjestio se bio u Frankfurt,na Masseelande,dje je sudjelovao u izradnji nekih hala i sajamskog nebodera.Kad sam kao mlad novinar,ili kasnije,kao afirmiran pisac,posjecivao Sajam knjige,ponekad bih ugledao njegov lik na tim bešcutnim fasadama.Strah od visine bio je povod za njegovu odluku da se definitivno vrati kuci.“Nisam ja stvoren za tudinu“,govorio nam je,“niti volim Njemacku,jer mi njeni cvjetovi ne mirišu…Njemacka ljepota nije namjenjena nama,vec nekim drugim ljudima“.Radio je da bismo se mi školali.
Polovicom sedamdesetih otišao je u privremenu mirovinu i to zahvaljujuci tudoj zlobi.Zemljaci i rodaci koji su radili s njim na povratku kuci podizali su novac izdvojen za Sozialversicherung,ne govoreci njemu da postoji i takva mogucnost.Kad su stigle godine,jedini je on mogao imati mirovinu,jer su izdvajanja za mirovinski fond njegovi rodijaci odavna bili potrošili.Kad bi dolazio u Sarajevo kod mene po cijeli dan bi sjedio i pušio,objašnjavajuci:“U Sarajevu bi svaki covjek morao pušiti,jer ako je vec zrak zagaden,onda bar biraj zagadenje.“
Nakon povratka iz Njemacke bio se posvetio uzgoju vina,svoju primitivnu poljodjeljsku opremu obogatio je motornim frezama,prskalicama,bijaše zasadio vinograd,na koji je posadio betonske stupove i na rubu kojeg bijaše napravio betonski rezervoar za modru galicu.podrum je obogatio novim bacvama od slavonske hrastovine.Pazio je na kvalitetu i cistocu svojih proizvoda,jer ih je najviše sam i konzumirao.Pocetkom devedestih priznao mi je da se sjeca kada je popio cašu vode.
U zadnjim godinama života tonuo je u alkohol i melankoliju,pjevajuci sevdalinke u samocama,kao tugovanke za u svijet otišlom djecom.Sve više se odvajao od ljudi.Tokom rata namjeravao me je posjetiti u Becu,ali mu je bio problem izvaditi vizu,pa smo se sreli u Zagrebu,u stanu moje sestre.S mojim prijateljem Ladurnerom razgovarao je na prilicno jadnom,ali ipak komunikativnom njemackom,a vino koje je sobom tad donio u staklenoj pletenci prijalo mi je tad kao iscjeliteljski eliksir u boli rata i stranstvovanja.napisao sam jednom da je išao u Njemacku kako bih ja mogao biti sretan,ali sam u zrelim godinama kao ratni izbjeglica morao njegovim stopama.
U kavani bi se cesto hvalio cinjenicom da mu je sin pisac,ali nije odobravao moje novinske pisanije-„Mani se ti politike,nije to za tebe,jebena su vremena,istina danas nikom ništa ne znaci“,govorio je brinuci se za moj život.Sjecao sam se tih njegovih upozorenja cesto,narocito zadnjih godina kad su predstavnici ratnohuškackog ološa nasrnuli na mene i moju obitelj.Kad sam ga posljednji put posjetio prošlog ljeta,spremio mi je nekoliko boca vina,ali sam bio u žurbi i hektici zbog nekakva književnog nastupa u Mostaru,pa sam te darove zaboravio.
Sad sam ga gledao na odru-bio je nekako blag,a bjelina satena na kojeg su ga postavili cinila je njegovo lice još više mrkim.Ucinilo mi se maleno to tijelo iz kojeg sam nikao,ta usamljena stijena neprestano šibana nevremenom.Pocivaj u miru stari moj,pomislio sam,posljednji put ga gledajuci,a kroz glavu su mi se rojili Marunini stihovi:“To je moj otac,moj otac u svim sadašnjim i buducim odajama pod zemljom,moj otac za cijelu vjecnost.“Sjetio sam se jedne njegove price o tome da su ga u zlu tukli i ponižavali,a on bio nemocan da se brani.“To je najgori osjecaj!“,govorio je.Medu stvarima koje su s njim došle iz bolnice bio je i novcanik,u cijem se plasticnom prozorcicu nalazila fotografija moje djece i moja becka vizitkarta,na kojoj je uz moje ime stajalo Schriftsteller.
Dok je pogrebna povorka kretala prema drevnom krstjanskom groblju,truba je svirala Amazing Grace,potom El silenzio.Dan je bio kao zlato po steccima i kamenim grobovima u casu kad smo ga spuštali u raku.Na trenutak su pinije zatreperile.Kad smo krenuli za Sarajevo,brat mi je rekao:“Nemoj zaboraviti staviti u prtljažnik ono vino od ljetos.“Iste veceri I.mi je poslao brzojav sa sljedecim rijecima:“Tvomu Jozi pokoj duši.Ako u smrti ima velicine,on ju je sebi priskrbio.Izmedu ostaloga,legavši na svoju,na plemenitu…Tko zna koji ce vjetri nas,i kuda,razbacati.Zapravo,vec su nas razbacali“.
Za Silvestrovo ostao sam sam u stanu.Otvorio sam i posljednju bocu ocevog vina i ucinilo mi se da na tren cujem njegov neumrli glas.Vani je urlala rulja,ispaljivala rakete i petarde,grad je jecao i brencao poput pijana prosjaka.Mislio sam o vjetrovima koji su nas razbacali.Vino koje se razlijevalo po mojim ustima i tijelu imalo je žarki okus,krijepilo me kao sunce promrzloga.To vino zadnje je plemenito djelo njegovih ruku,mislio sam,tih dragih i vrijednih ruku,koje su u hercegovackoj rahloj zemlji vec poceli nagrizati crvi.