Nekako s proljeća

Dan nezavisnosti
Dok proljeće sigurno stupa novim putem više Metala i spušta se niz kuke Poplašića, Komanja i Križevca, k’o da ga je odnekud zapušilo pa je uteklo ovamo, prosuo se behar po stolačkim baštama. Cvijet bajama je kod nas uvijek bio donositelj onog lijepog nemira, slatke nervoze i čudnih trnaca koji su dolazili s proljećem. Naprosto su beharale i budile se i ljudske duše. Ono što smo pritom kao djeca naročito voljeli bila je činjenica da zima odlazi, a to je značilo da možemo “na izvan”. Po cijele, već vidno duže, dane smo, uz razne igrarije, istraživali okolna brda ili trčali preko livada, kao da smo na naš dječiji način pokušavali uskočiti u taj nevidljivi ringišpil osjećaja.
 
I tako su se nizale godine. Rasli smo, a sa svakim novim proljećem osjećaji su bivali intenzivniji. Sve posebnije su nam mirisali Bregava, Ada, Ćuprija, Park… Uz te mirise saznavali smo šta je to ljubav. Uživljeni svako u svoju ulogu, onu koji smo sami odabrali, upisivali smo proljeće po proljeće u leksikon mladalačkih uspomena, bezbrižnih i sretnih. 
 
Zateklo nas je tako i prvo ratno proljeće. Zateklo, kažem, jer grafit na Kupatilu “Bogami je i u Stocu rat”,  koji je osvanuo ondje jednog februarskog jutra, nakon već nekoliko mjeseci intenzivnog granatiranja našega grada, govorio je na poseban način koliko smo nespremni bili zamijeniti svoja bezbrižna proljeća za nešto što je označavalo početak krvavih ratnih igrarija.
 
I tako su došle godine u kojima se prebrzo odrastalo. Stislo nas sa svake strane, pa je i proljeće tada uglavnom prestalo značiti buđenje i ljepotu. Jer proljeće je tad značilo da našu mladost čekaju nove vojničke akcije, da slijede još snažnija razaranja, da će u vrijeme kad se priroda budi oko nas biti još više ljudske smrti. Djecu se tada svakako rijetko moglo vidjeti “na izvanu”.
 
A danas je, dok proljeće, sigurno na svojoj putanji, stupa novim putem više Metala, praznik domovine. Praznik koji me podsjeća na život, na Enu, Muju, Lilija, Glišu, Dinu, Senu, Dervu, Ernada, Rimu… Na sve one koji su ono najvrijednije što su imali žrtvovali za buduća proljeća svih nas, i za one čiji dolazak na ovaj svijet nisu niti stigli vidjeti. Ponosan sam što sam ih sve poznavao. Njih koji će u sjećanjima nas koji smo preživjeli ostati zauvijek mladi. Zahvalan sam što smo dijelili isto nebo i snove. 
 
Domovino, oni su te sačuvali. I ako danas imamo nešto za slaviti, onda slavimo njih, slavimo njihovo djelo. Bila su to tvoja djeca koja su te voljela bez računice. Raja koja te branila zato što si ti njihova i što su oni tvoji. Bili su ti najvjerniji u vremenima kad se od tebe nije imalo šta uzeti, kad im nisi imala šta dati. Bili su tu da ti da daju sve što ti mogu dati. I dali su ti sebe.
 
Onaj Eno, još dječak, a već ljudina u pravom smislu te riječi. Možda ga je i to što je rano ostao bez oca činilo tako saosjećajnim, uvijek spremnim pomoći svakome kome je pomoć bila potrebna. Živio je život punim plućima, odlično svirao bubanj, volio svoj grad, a prezirao malograđanštinu u njemu. Ili Mujo, mladić koji je na svojim plećima već nosio teret izdržavanja sedmočlane familije, a opet uvijek bio tu za sve nas, za raju. A Lili? Ima li ikoga ko je tog mladića znao, a da ga nije volio? I Ernad, momak koji nas je naučio da se istinski heroji često kriju među tihim i nenametljivim ljudima. Gliša koji me uveo u svijet “velikih”, mladić čiji sam sistem vrijednosti nastojao slijediti. Dino, omiljen među svojom rajom, neko koga je bilo sreća imati za prijatelja. Naš Sena, James Dean stolačkih ulica, hrabar i ponosan. Rime, čije “Šta ima, komša?” je moglo popraviti i najlošiji dan…
 
Otkako ih nema među nama, uvijek mi baš nekako s proljeća sjećanje na njih potisne sve druge uspomene. Sretan sam što mogu reći da sam ih znao, da sam pio kafu s njima, poznavao njihove familije, družio se s njima, sretao ih na obroncima Veleža, Igmana, Treskavice, Prenja… Ponosan sam što smo stajali na istoj strani. I trudim se da i danas stojim na strani na kojoj bi stajali i oni da su, kojom srećom, još tu među nama.
 
I kako god da na kraju bude, miran sam jer znam da će i oni čija su usta danas puna slavljeničkih riječi jednoga dana morati pred njima posvjedočiti kako su se ponijeli prema žrtvi djece ove zemlje. Oni nas čekaju tamo, s one strane modre rijeke. Eno, Mujo, Lili, Gliša, Dino, Sena, Derva, Ernad, Rime… Njima ćemo tamo odgovoriti kako smo se ponijeli prema onome što su nam predali u naslijeđe. Jesmo li ovoj zemlji dali najviše što smo mogli, poput njih, ili smo joj možda uzimali sve što smo mogli, ametice, šakom i kapom, zaklanjajući se iza velikih riječi?
 
Danas, dok proljeće opet sigurno stupa novim putem više Metala, danas na Dan nezavisnosti, djeca se opet igraju na stolačkim ulicama. Slade se svojim prvim stolačkim proljećima. Manje ih je nego što je bilo nas, ali se igraju… Lopte, puše, limuna i naranče… Njima poželimo sretan Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. U ime onih koji su je učinili takvom. Za njih, za tu djecu. I učimo ih da je na njima da domovinu učine mnogo, mnogo boljom nego što je to danas. Zbog njih, zbog onih kojih se na današnji dan s poštovanjem sjećamo.
 
Stolaclook, piše Hasan Hujdur, 01.03.2014

 
 
 
 
 

825 Posjeta 2 Posjeta danas