Piše: Subašić S. Hasan
Došao me obići ovih dana komšija. Dobro je što je došao na fildžan dva eglena. U tom eglenu sjetili smo se sijaset insana i običaja koje su oni njegovali, a mi im se djeca radovali. Moj komšija i ja volimo eglen. Družimo se jer imamo na pretek slobodnog vremena. Ipak, taj naš eglen i druženje ograničeno je našim zdravstvenim prilikama. Sjećamo se naših davno umrlih komšija i rođaka koji su bili poznati po merhametu, mertebetu i ahlaku (samilosti, lijepom ponašanju i moralu). Ne bi oni dali svoga nama pa makar sutra ne imali ni ručka ni večere. Sjetismo se tako vremena i običaja kada su se pozivali komšijski musafiri (gosti). Bio je to lijep običaj pozvati komšijske goste na ručak, večeru ili užinu. Došao Hasinici djever sa ženom i svastikom iz Doboja. Kada je to čula Husejnovca, pozva ih sutradan na ručak. Drugi dan ih zazva na vazdanak Muratovca. Kona Bida zvala na večeru i sijelo Zifine musafire…. i tako redom. Bezbeli, poslije sobeta pila se kahva. Sami čin služenja i kako se kahva ranije pila ostala su nam u sjećanju i to u veoma radosnom . Pamtim da su ranije, u ona nekako opuštena i srećna vremena, ili su se , možda, samo nama djeci tako činila, kako su to bila vremena prijateljskog druženja, neobaveznih eglena, ljeti u avliji među raznovrsnim mirisnim cvijećem, a zima u kući pored tople furune ili starog šporeta zvanog „fijaker“. Komšiluk, prijatelji i rođaci su se skupljali, poče bi eglen, a mi bismo se sakupili u ćošku sobe i slušali bi te lagane priče koje su odrasli pripovijedali.
Tog se običaja držala naša kasaba i svako njeno selo. Ponos je bio biti nečiji komšija, musafir i prijatelj, što gleda da pozove tvoje goste sebi na hranu. Prijatno je bilo gostu, lijepo čovjeku kome je gost došao, a nama djeci najdraže. Djeca bi se obradovala sa kojom hedijom (gurabijom, kockom šećera, peksimetom) .Allah-birum ( Bog zna…),većina tadašnjeg svijeta, imala je dobro srce, neiskavarenu dušu i prestavljao je prave čuvare adeta naših dobrih bosanskih. Naravno, i tada je bilo titiza (škrtica), koji nisu voljeli ni sebi ni drugom. Danas, nema više ovih lijepih starih adeta. Nestali su, kao što su nestali naši stari tiho i neprimjetno. Helem, svijet se nešto poasio (posilio). Za mnoge ostade samo dever i borba za održanje golog života, ali u njima je ipak ostao i merhamet i mertebet i ahlak. Za mnoge one druge – titize ostade da se ibrete bogatstvu koje su stekli ( samo Bog zna kako). Njih u većini ovi stari pomenuti običaji ni ne zanimaju, a kamoli da ih primjenjuju u životu. Ovdje moram reći čast rijetkim izuzecima.
Manje poznate riječi:
Ahlak – moral, lijepo ponašanje,
Allah-birum-bog zna,
musafir-gost,
eglen – razgovor,zabava u prijateljskom razgoivoru (gl.) eglenisati –razgovarati.
1936 Posjeta 3 Posjeta danas