Jedna poruka G.G.Markesa kaže:“Ne dozvoli mi da te zaboravim“Ova misao poslala mi je išaret da ne zaboravim svoga oca,i na ovaj način,putem jednog autografskog sjećanja to činim,jer to nisam uradio proteklih godina pisanja o „svemu i svačemu“.
Ideja o jednom podsjećanju na oca motala mi se po glavi dugo vremena.Mnogi čitatelji koji su poznavali moga oca također su mi sugerirali da „konačno“ obradim onoga koga su oni poštovali i voljeli.Ideja je potiskivana od realizacije jer sam osjećao odgovornost za svaku riječ ili interpunkciju kada treba pretočiti svoje misli u tekst posvećen onome ko ti je darovao život.
Moj otac,Hasan(Haso) Mahić je sin Memišage i Hatidže rođ.Fazlinović.I on je dobio Božiji dar-očinstvo u svojoj djeci:Kemal i Kemila.Inače,riječ otac spada u „žeženo zlato“ našeg jezika.Mnogi književnici,literati,sociolozi,psiholozi su u svojim djelima obrađivali značenje ove riječi u svoj svojoj punini,pokušavajući da odgonetnu taj „Božiji dar“ nečega što je vječno dok svijet postoji.O majci,djevojci,ženi je lakše pisati jer preovlađuju emocije dok pisanje o ocu traži ratio,a time i biranje adekvatnih riječi i izraza u želji da budeš odmjeren i korektan u izrazu,jer i ti si otac.Čovjek želi da je od svakog bolji,a od sina da je gori !Ta misao je iskonska a u sebi sadrži brigu i strah o potomstvu nakon odlaska oca.
…A počelo je ondje gdje si nastao i rastao.To je bio Gožulj u kući Memišage(djeda)Mahića.Kuća je imala takav položaj na brdu da je dominirala „na kraju grada“.Gdje si god pogledao vidio si svjetlost,nebo si dodirivao,daljina je bila blizina-jer vidiš Velež,vidiš Biokovo i sve drugo iz „ptičje perspektive“ između ovih planina.Tako te Bog oblikuje širinom,prostranstvom,kosmosom i takvog te pošalje u svijet bez ograda,pregrada,bez zidova,bez granica,podjela…
I moji predhodnici su imali takav pogled u i na svijet koji je odredio geografski smještaj i „supstanca“ u njima.Tako je bilo od rođenja do potresa(1962).Tih četrnaest godina nose asocijacije na porodičnu idilu kuće na Gožulju.Četveročlana familija je živjela na Crkvici skromno od „jedne plate“.Imali smo dovoljno stambenog prostora,veliko dvorište i nekoliko „vrtača“ gdje smo sijali i sadili povrće.Otac bi nam poklanjao ljubav(sestri i meni),igrajući se s nama,šaleći se i imitirajući ljude i događaje koje smo i mi poznavali.Tada smo uživali kako otac igra,pleše,pjeva,imitira i to nam je bila velika radost življenja.Naše odrastanje je bilo uz radio-prijemnik na kome se uvijek emitirala muzika(narodna i zabavna).Toplina je dolazila iz šporeta(fijakera) i iz srca majke i oca.Otac je bio zaposlen u Veterinarskoj stanici koja se nalazila pored SUP(MUP)-a.
Nakon završenog radnog vremena,otac bi dolazio kući oko 15 sati,ručao te odmorio od posla,pa bi se opet spremio i otišao u grad(prisud)Ljubuški.Čudili smo se, kao djeca, zašto baš svaki dan uvečer odlazi u grad?Odmotavajući filmove naših života,kasnije smo zaključili da on nije imao društva na Gožulju i da ga nisu interesirale karte,tavla,šah,domine,skambili i žandari,što se upražnjavalo u kafanama Gožulja.
U gradu(Ljubuškom) su ga očekivali oni kojima je bila preokupacija društveni život nakon završetka II svjetskog rata.A on se sastojao od pozorišnih predstava,prazničnih akademija,igre,pjesme,plesa…Već 50-tih godina igrala se „Hasanaginica“ u Ljubuškom,Čapljini,Stocu,Mostaru,Vrgorcu.Lik Hasanage je glumio Hasan(Haso)Mahić,a Hasanaginicu Sehla Sadiković,rođ.Dizdarević.Vremenom su lik Hasanaginice glumile druge žene(djevojke) iz Ljubuškog,mjenjala su se Hasanaginice djeca,ali je Hasanaga uvijek bio moj otac!Na igrankama u „Parku“,Duhanskoj stanici…uvijek je bio prisutan Haso Mahić sa svojim različitim ulogama.Poslije svega je dolazila narodna pjesma(sevdalinka) i sevdah.
Predstava „Hasanaginica“-Mahić Kemila,Lalić Hatidža,Krehić Jasna
Hajde,Haso,jednu narodnu(ljubavnu)!Hajde Haso,govorili su okupljeni.Ocu nije trebalo dva puta govoriti.Krenuo bi sevdah(stanje duha) i sevdalinka.Čula se najdraža očeva pjesma:
„Evo,ovu rumen ružu
Iz mog skromnog perivoja
Na dar tebi dušo šaljem
Ime joj je ljubav moja!“…
Prisutni su bili oduševljeni.Lirski osjećaj je dolazio iz duše.Nije to bilo urlanje i nadglasavanje,već posebni senzibilitet koji je podsjećao na Zaima Imamovića a koji su prepoznavali oni koji su voljeli pjesmu koja te dira-sevdalinka.
A tek pojava!Pjevač je uvijek bio uredan,izbrijan i očešljan,sa neizbježnom kravatom.Visok,elegantan,šarmantan,hvaljen,voljen,slavljen.“Dobrina ga nosila“,uzvraćajući ljubav onima koji su mu upućivali njegovi poštovaoci.Na proslavama raznih obljetnica otac je nastupao uz pratnju ansambla Radio-Sarajeva(sajam u Vitini).Gosti iz Sarajeva su primjetili da je na pomolu nova zvijezda narodne muzike i nastupili su s ponudom da pređe u Sarajevo.U tome je bio najuporniji Vlado Dijak,urednik Radio-Sarajeva.Otac je ostao vjeran Ljubuškom,tako da nije ostala ni kaseta niti gramofonska ploča s njegovim sevdahom,barem za porodičnu uspomenu.Ali ostala je priča i uzdah koji je kolao u narodu o čemu svjedoče mnogi,kada bi pjevali mlađi za razna takmičenja,kružile su riječi:“Pjeva ko Haso“!Oni koji poznaju muziku tvrdili su da Haso ima divan glas(tenor),prepoznatljivu boju glasa i savršen sluh koji je jedan od najbitnijih karakteristika pjevačkog umijeća.
Haso sa djecom i unucima(1980)
A,onda je u Ljubuški stigao John Barlicorn.Obišao je mnoge Ljubušake posjetivši i moga oca.John je radio 24 sata na dan,tiho,nenametljivo,uporno.Hajde,Haso,još ovu čašu iskapi!?Tako ćeš realizirati ono što želiš:da budeš glumac kao Rock Hudson,da budeš plesač,da budeš pjevač poznat u BiH i u Jugoslaviji.Otac nije primjetio da u boci ima više problema nego odgovora!Malo po malo, otac je postao rob Johna Barlicorna.Tim preokretom porodica je postala žrtva tog ropstva.Poremetili su se odnosi sa onim što je sveto-porodica.Mjesečni dohodak je postao nedostatan za življenje djece i majke.Otac je i dalje:“Pjevao od zraka do mraka a u dobročinstvu i dobrom raspoloženju i od mraka do zraka“(S.Mokranjac)
Ubrzo je stigao i drugi vrag,đavo kojeg u ovom tekstu zovem šejtan.U radnoj organizaciji šejtan je uspio lakomislenog oca ubijediti da potpiše nekoliko dokumenata koje je i do tada svakodnevno potpisivao kao šef računovodstva.Postupajući po navici,ne udubljujući se u „papire“potpisao je i sebi dobrovoljni otkaz!Tako je postao i nastao raritet u radničkoj Jugoslaviji da radnik sam sebi potpiše otkaz na radnom mjestu.Šejtan je trijumfirao u svojoj lukavosti,najblaže rečeno.
Nastupila su nova iskušenja.Doktor nije shvatao da je riječ o bolesti i da je treba liječiti.A „doktor“,čudno!?!Haso se našao na ulici.Njegova djeca koja su bila na fakultetima ostala su bez ikakvih prihoda!Jedan drugi ČOVJEK,“dobri“i „melek“,nije tako mislio kao vajni doktor!Uspio je zaposliti oca u restoranu Duhanske stanice.Riječ je o Iki Nosiću,sekretaru OK i kasnije predsjedniku općine Ljubuški,sinu poznate Joskinice.Neka je vječni pomen na Iku Nosića!
Neke se tuge ne daju prepričati!Šta bi s onim i onakvim Hasom?Onim ljepotanom kojeg su svi voljeli.John Barlicorn i šejtan su pojačavali ovisnost.Trebalo je pristupiti detoksikaciji organizma koji je već oslabio i postao pogodno tlo za bolest.Ona je uskoro i došla.Ni sevdah nije mogao pomoći.Bolest je bila smrtonosna i imala je tri slova!
Moj otac je umro u 56 godini!
On me je opredijelio da budem profesor,da volim knjige,da volim poeziju,da volim pjesmu,pozorište,jednostavno umjetnost!
Bio je sjajan otac do pojave Johna Barlicorna.
A ko je John Barlicorn?To je glavni junak romana Jacka Londona i prevodi se u našim jezicima:“Kralj alkohol“!
Da je otac poživio još desetak godina doživio bi 1993.godinu u svome gradu.Da ne bi putovao na sjever mogao je upotrebiti „amandman“:“Moj brat,Kemal je poginuo za Hrvatsku 1944.godine“.Možda bi ga ostavili u Ljubuškom?!
Jedan grafit kaže:“Sveto je ono pred čim drhtiš,a čemu se diviš“.U ovim riječima sublimirana je moja ljubav prema mome ocu,mome Hasici!
Djed i unuk(Haso i Mahir Mahić)