Ima predjela bujnih i lijepih kao pjesma, ali i surovih vidika punih sivog krša u kome čovjek teško održava život pa vječno mora nekud odlaziti da bi preživio. Ali bilo gdje se nalazio, on nikad ne zaboravlja vidike koje je ugledao prvi put kad se rodio.
(Kronika o ljubuškom kraju, knjiga prva)
Mahmud Konjhodžić, novinar i publicista, rođen je u Ljubuškom 27. oktobra 1905. godine, od oca Mehmeda, činovnika u kotarskom poreskom uredu i majke Fahre, rođ. Sadiković. Imao je braću Safeta, Nešeda i Asima i sestru Zejnu.* Bio je oženjen Dutkom (Dudijom), kćerkom Ali ef. Bukovca, općinsko bilježnika, sestrom Đulage Bukovca, istaknutog člana “Mlade Bosne”.
Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Mostaru i Velesu. Studij prava započeo je u Beogradu i dovršio u Zagrebu 1931. godine. Od 1932. do 1936. godine radio je kao sudski pripravnik u Okružnom sudu u Mostaru i u Okružnom sudu u Splitu i 1937. godine kao sudija Kotarskoga suda u Benkovcu.
U periodu od 1928. do 1941. godine sarađivao je u “Sokolskom glasniku” (1928-1930, 1933), “Politici” (od 1929), “Jugoslavenskoj pošti” (1929-1930, 1933), “Jugoslavenskom listu” (1930), “Gajretu” (1930, 1933), u nikšićkoj “Slobodnoj misli” (1938), beogradskom “Narodnom podmladku” (1938) i “Seljačkim novostima” (1938). Od 1932. godine bio je redovni dopisnik beogradskog lista “Politika” iz Ljubuškog, Mostara i Splita, a od 1937. do aprila 1941. godine iz Zagreba. U “Politici” se isticao reportažama sa naglašenom socijalnom notom. Kroz te predratne godine predano je ulazio u tajne novinarskog poziva i potpuno mu se posvetio zanemarujući postepeno poslove pravnika. U toku 1940. i 1941. godine bio je član privremenog odbora “Društva prijatelja SSSR-a za Hrvatsku”.
Kao već afirmirani novinar 1941. godine iz Mostara je prešao u Zagreb gdje je postao član rukovodstva novinskog odjeljenja zagrebačkog NOO. U toku 1942. i 1943. godine, zajedno sa nekoliko istaknutih zagrebačkih novinara, sudjelovao je u pisanju i uređivanju ilegalnih komunističkih glasila “Vijesti”(1942-43) i “Narodna borba” (1943). U septembru 1943. godine, poslije otkrivanja njegove ilegalne grupe, prešao je na partizansku teritoriju uz pomoć zagrebačkih ilegalaca i mlađeg brat Asima*. U periodu od 1943. do 1945. godine sarađivao je u listovima “Vjesnik”, “Borba” i “Naprijed”. Do završetka rata radio je kao član uredništva i stalni saradnik ratnog “Vjesnika”, a 1944. godine jedno vrijeme je bio dopisnik “Tanjuga” i radio stanice “Slobodna Jugoslavija” iz Hrvatske. Te godine je primljen u KPJ i na kongresu u Topuskom izabran u Predsjedništvo kluba kulturnih radnika Hrvatske.
U novembru 1945. godine sudjelovao je u osnivanju i radu zagrebačkog odbora “Preporoda”. Od 1945. do 1947. godine bio je urednik reportažne rubrike i odgovorni urednik “Ilustriranog vjesnika”, zatim do 1948. godine dopisnik “Tanjuga” iz Kaira. Nakon 1948. godine radio je kao urednik u sarajevskom listu “Oslobođenje”, beogradskoj “Crvenoj zvezdi” i zagrebačkim redakcijama dnevnika “Borba” i agencije “Jugopres”. Penzionisan je kao djelatnik Ureda za informacije Izvršnog vijeća Sabora SRH 1960. godine. Dobitnik je nagrade Društva novinara Hrvatske 1954. godine i nagrade “Moša Pijade” za životno djelo Saveza novinara Jugoslavije 1976. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata napisao je veliki broj novinskih članaka i značajnih priloga, pretežno iz historijske publicistike o komunističkoj i partizanskoj borbi: “Brazda” (1950), “Naprijed” (1950), “Trideset dana” (1950), “Borba” (Beograd 1953, Zagreb 1953), “Sloboda” (Mostar 1957), “Magyar Szó” (Novi Sad 1958), “Oslobođenje” (1950, 1963, 1970-71, 1973-74), “Vjesnik” (1950, 1955-57, 1959, 1962, 1966, 1968, 1970-72, 1974-76), “Crvena zvezda” (Beograd 1952-54), “Naša štampa” (Beograd 1953, 1956-58), “Vjesnik u srijedu” (1954, 1958), “Globus” (1955), “Narodni list”(1955-56), “Novine mladih” (1955), “Komunist” (1963, 1968, 1974, 1976), “Matica” (1963), “Večernji list” (1963), “Novinar” (1965), “Novi list” (1867), “Riječ” (1969), “Dometi” (1971), “Zagreb u NOB-i socijalističkoj revoluciji” 2 (Zagreb 1975), “4 juli” (Beograd 1973), “Odjek” (1973), “Kultura i umjetnost u NOB-i i socijalističkoj revoluciji u Hrvatskoj” (Zagreb 1975), “Mali vjesnik” (1976), “Zagreb 1941-1945”, 2 (Zagreb 1983), “Zbornik sjećanja”, Vjesnik 1940-1990 (Zagreb 1990). Jedan je od saradnika Mladena Ivekovića u značajnom historiografskom djelu “Hrvatska lijeva inteligencija 1918-1945”.
Sarađivao je i sa velikim brojem regionalnih (Podravina, Istra, Međumurje, Lika, Moslavina) i lokalnih listova (Slavonski Brod, Dubrovnik, Zadar, Karlovac, Požega, Šibenik, Virovitica, Vinkovci, Varaždin, Borovo, Bjelovar, Duga Resa) širom Hrvatske. Posebno su značajni njegovi prilozi o Zagrebu i prilikama u umjetnosti i kulturi Hrvatske u periodu od 1940. do 1945. godine.
Autor je većeg broja knjiga sa raznovrsnom tematikom: historija i ideje hrvatskog seljačkog pokreta, putopisne reportaže iz Egipta*, borbe partizana na veliko broju frontova, novinarstvo i publicistika u funkciji jugoslavenske komunističke ideje i partizanske borbe, partizanski pokreti u široj riječkoj regiji, događaji i likovi iz svakodnevnog partizanskog života, zločini počinjeni pod talijanskom okupacijom, žene mostarskoga kraja u komunističkom i partizanskom pokretu, bratstvo i jedinstvo u partizanskim redovima. S Norbertom Neugebauerom napisao je scenarij za strip čuvenog A. Maurovića “Rankov odred” koji je objavljivan 1961. godine u “Plavom Vjesniku”. (1, 2, 3, 4)
Za Ljubušake posebno mjesto u njegovom opusu zauzima “Kronika o ljubuškom kraju” u dvije knjige. Prva knjiga objavljena je 1974. godine, druga posmrtno 1981. godine. To pozamašno djelo sa preko 800 stranica u svoje vrijeme je pobudilo veliko zanimanje zbog obrade delikatnih tema, do tada skrivanih ili djelomično prešućenih u široj javnosti. Kronika je dokumentirani prikaz događaja i ličnosti koji su obilježili historiju ljubuškog kraja, fragmentarno do 1941. godine, temeljito od 1941. do 1945. godine.
Prva knjiga se tematski može podijeliti na dva djela.
U prvom djelu tretira se ratna 1941. godina u ljubuškom kraju (zločin u Vitini, prve akcije komunista, dani sloma kraljevine Jugoslavije, avionsko mitraljiranje ljubuških ulica, ustaška vlast u gradu, osnivanje župa, otpori komunista, ustaška zlodjela, bratstvo na djelu, progoni poštenih Hrvata, sukobi u ustaškom vrhu, djelovanje stranih špijuna, vlast talijanskih fašista, obnova rada komunista, sakupljanje oružja i narodni otpor, mobilizacija u ustašku vojsku, ljubuški partizanski odred, ljubuški ilegalci u Sarajevu, Mostaru, Bihaću, Tuzli i Zagrebu, demonstracije ljubuške sirotinje pred Kotarskim uredom u decembru 1941. godine itd).
Drugi, mnogo veći dio, fragmentarno i kratko zahvaća niz vrlo zanimljivih tema (legende o ponorima u ljubuškom polju i hercegu Stjepanu, islamizacija Ljubušaka, porijeklo stanovnika Gradske, prošlost Vitine, faze u razvoju ljupkog grada, “hairli” rijeka sa pet imena i njena melioracija, nastanak vodopada “Kravica”, međuseoski sukobi, hajdučija, učešće u hercegovačkom ustanku, crtice o životu grada pod novim osvajačem, prvi znaci prodora zapadno-evropske civilizacije, pokret iseljavanja u Tursku i Ameriku, štrajk duhanskih radnika 1906. godine, višestoljetna tolerancija Hrvata i Bošnjaka, razvoj komunističkog pokreta, Ljubušaci-članovi “Mlade Bosne”, glad za vrijeme Prvog svjetskog rata, prve učenice muslimanke, prevrat, prva organizacija KPJ, potpuno osiromašenje ljubuških Bošnjaka otimanjem njihovih zemljišnih posjeda (“agrarna reforma”) i nastanak gradske sirotinje, iseljavanje u Bosnu, pretežno Sarajevo, pisci iz ljubuškog kraja, težak život između dva rata, pojava “bolesti bijede”, težak položaj žena, niske cijene duhana, formiranje političkih stranaka i “Sokola”, rad komunista u strogoj ilegalnosti, djelatnost gradske biblioteke, štrajk duhanskih radnika 1940. godine, političke prilike u ljubuškom kraju uoči Drugog svjetskog rata, politička previranja među ljubuškim muslimanima 1940. godine, stvaranje ustaških organizacija po selima, zabrana rada gradske bibilioteke itd).
Posebno su zanimljive pojedinosti o “donjem dijelu” grada u periodu austro-ugarske uprave koje mu je kazivala stogodišnja Murta (rođena 1874. godine), supruga Hasanage Gujića (prve kuće rasute od Stubla do Gujiste (kuće Ahmetage Prolića, Mujage Kadragića, Salihage Košarije i Memišage Mesihovića, gostiona Petra Šegana pokrivena pločom), način dovoza vode sa Gožulja, preseljenju trgovačkih radnji iz gornjeg u donji dio grada itd. Dervo Nevesinjac kao svjedok događaja omogućio mu je svojom živom pričom da napiše, vjerovatno najljepše stranice u knjizi o čuvenom štrajku duhanskih radnika u Ljubuškom 1906. godine.
U drugoj knjizi data je znatno opširnije hronika političkih i ratnih zbivanja u gradu Ljubuškom, ljubuškom kraju i djelomično u zapadnoj Hercegovini od 1942. do 1945. godine (prelomno doba, kako su ginuli patrioti, velike operacije na tlu Ljubuškog, ilegalna obavještajna mreža, vrijeme velikih zbivanja, bitke bez metaka, mučilišta ljudi, buntovna Bijača, Ljubušaci u svojim jedinicama, teror okupatora, odred po čitavoj domovini, na pragu slobode). Posebno su dirljivi opisi ratnih tragedija ljubuških bošnjačkih porodica Dizdarevića, Ormana, Sadikovića, Bilića, Bilala, Delalića i pismo Sidkije Sadikovića pred strijeljanje. U ovom pionirskom poslu uložen je veliki napor da se činjenice iz nekoliko stotina dokumenata usklade sa sjećanjima i ocjenama učesnika Rata, partijskih radnika, članova porodica i rodbine poginulih. Kako navodi autor, iz priče svakog pojedinca korišten je bar jedan detalj “za kompoziciju ove knjige u jednu priču”. U Kronici se obe tematske oblasti neosjetno prožimaju, tako da se na mnogim mjestima gubi granica narativnog i dokumentarnog. U dodatku knjiga autor je objavio veliki broj fotografija i faksimila dokumenata.
Kronika ima veliku sentimentalnu vrijednost za ljubuške Bošnjake. To potvrđuju i riječi poznatog pjesnika, Ljubušaka, Muniba Delalića: “Iako se o Konjhodžićevoj kronici mogu izreći i određene zamjerke, kao što su se, koliko pamtim i izricale, iako je pisana možda i odveć popularnim stilom, ta mi je knjiga bila draga, volio sam u nju zaviriti, no u onoj nedavnoj nesreći ostao sam bez nje, kao što sam ostao i bez stotine drugih knjiga”. (5)
Mahmud je stalno živio i radio u Zagrebu. Rijetko je dolazio u Ljubuški kao i njegova djeca Selma, Vasva i Vladimir. Pisao je do posljednjeg daha kako kazuje njegov rođak novinar Fahro Konjhodžić. Za svog radnog vijeka koji je trajao skoro 50 godina stekao je reputaciju vrhunskog jugoslavenskog novinara i publiciste. Umro je u Zagrebu 11. novembra 1979. godine. (6, 7, 8).
Bibliografija (nepotpuna)
Seljački pokret u Hrvatskoj (reportaže), Grafika, Zagreb 1940, 137.
Krvavim tragovima talijanskih fašista, Vjesnik, Zagreb 1945.
Vidio sam Egipat, Sloga, Zagreb 1956, 222.
Na 1000 frontova, Naprijed, Zagreb 1959, 313.
Sjećanja u kamen uklesana: Spomenici radničkog pokreta i narodne revolucije u Hrvatskoj, Ured
za informacije IV Sabora NR Hrvatske, Zagreb 1960, 301.
Hrvatski antifašistički strip, Rankov odred, scenarij Mahmud Konjhodžić i Norbert Neugebauer, crtež Andrija Maurović, prvo objavljivanje, Plavi vjesnik, Zagreb 1962.
Od Kupe do mora: Primorci, Gorani i Drežničani u NOB-i, Epoha, Zagreb 1963, 646.
Sisak 1941: zapis o prvom jugoslavenskom partizanskom odredu osnovanom 22. lipnja 1941., Matica hrvatska, Sisak 1969.
Drugi odred Primoraca, Gorana i Istriana 1942. godine (Vinko Švob, Mahmud Konjhodžić), Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb 1969, 379.
Mala redakcija u Zagrebu, Zagreb u NOB-i socijalističkoj revoluciji, sv. I, Zagreb 1971, 293-307.
Kronika o ljubuškom kraju, Knjiga prva, Općinski odbor SUBNOR-a Ljubuški, 1974, 380.
Putevima bratstva, Beograd 1975.
Riječi istine: Novinarstvo, informacije, publicistika i štampa u narodnooslobodilačkoj borbi Hrvatske, Stvarnost, Zagreb 1975, 205.
Informacija u NOB-u u Hrvatskoj, Kultura i umjetnost u NOB-u i socijalističkoj revoluciji u Hrvatskoj, Zbornik, “August Cesarec”, Zagreb 1975, 127-150.
Odred crveni tetreb, Dnevnik, Novi Sad 1978.
Zbornik sjećanja, Zagreb 1941-1945., sv. 3, 130-141.
Kronika o ljubuškom kraju, Knjiga druga, Veselin Masleša, Sarajevo 1981, 414.
Mostarke: fragmenti o revolucionarnoj djelatnosti i patriotskoj opredjeljenosti žena Mostara, o njihovoj borbi za slobodu i socijalizam, Općinski odbor SUBNOR-a Mostar, 1981, 293.
S Vjesnikom u ratu, Zbornik sjećanja, Vjesnik 1940-1990. Zagreb 1990, 80-82.
* Zejna Konjhodžić je prva od ljubuških muslimanki završila Pravni fakultet na zagrebačkom sveučilištu 1939. godine (Prva muslimanka iz Ljubuškog diplomirala, Jugoslavenski list 1939, 263, 9.)
* Asima su ubili četnici na Grbavici za vrijeme opsade Sarajeva.
* Čini se da su mlađim danima njegova literarna preokupacija bili putopisi. To se vidi iz jedne bilješke u “Muslimanskom svijetu” 1938 godine: “Mahmud Konjhodžić, novinar iz Zagreba, moli nas da objavimo da će naskoro izaći iz tiska njegov putopis pod naslovom “Stubovi”, u kome se obrađuje život ljudi i krajeva iz Zapadne Bosne i Hercegovine i Dalmacije. “Stubovi” će izaći u tri knjige, svaka po oko 200 stranica, u najljepšoj opremi, a svaka knjiga stoji u pretplati dinara 30, zajedno sa poštarinom. Radi pretplate treba se obratiti na pisca, Zagreb, Baruna Jelačića ul. 3.” (Muslimanska svijest 1938, 46, 2.)
1. Mujadžević D., Konjhodžić Mahmud, Behar 2007, 82, 38.
2. Hrvatski biografski leksikon, Tom 7 Kam-Ko, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb 1983/2006.
3. Ostojić S., Politika 1979, 76, od 13. novembra, 8.
4. Hasanbegović Z., Muslimani u Zagrebu 1878-1918., Doba utemeljenja, Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu-Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb 2007, 624.
5. Delalić M., Ljubušak, http://www.ljubušaci.com/
6. Večernji list 1979, 23, od 13. novembra, 9.
7. Vjesnik 1979, od 13. novembra, 4.
8. Matica, 1979, 29, 12, 35.
HALID SADIKOVIĆ