Pale, nedjelja, 5.4.1992.
Ponovo barikade u Sarajevu! Blokiran na Palama kao ptica u kavezu, sjecam se jedne strašne Kafkine recenice: “Kavez je pošao da traži pticu.”
Šok je strašan. Na glavnoj ulici nema nikoga, pusta je. Supruga u znak protesta i solidarnosti sa Sarajlijama, kao Don Kihot, veže na uzicu našeg psa Žužu i ide sa komšinicom Minom u šetnju, da pokaže “kako je slobodan covjek”. Ljudi su se povukli u kuce i gledaju Otvoreni program TV i slušaju Radio-Sarajevo koji prenose sve što se dogada u gradu.
Kcerka, koja je jucer otišla na neki rock-koncert u gradu, javlja se telefonom od prijateljice i kaže da ce se vratiti kuci cim sklone barikade. Izlazim na ulicu i u daljini vidim naoružane ljude kako se motaju u blizini policijske stanice. Tješim se da ce sjutrašnje jutro donijeti mir, da je sve samo ružan, strašan san. S tom nadom liježem u krevet.
Pale, ponedjeljak, 6.4.1992.
Dan kada je prije 47 godina Sarajevo oslobodeno od fašizma. Danas je to grad koji se ponovo želi osloboditi. Tamo su mi kcerka i sin. Sina sam još ranije, prije mjesec dana poslao u Sarajevo da bi izbjegao mobilizaciju na Palama,
Supruga zove policiju i pita kako ce sutra na posao, u grad. Dežurni joj kratko odgovara: “Nikako, tunel na Lapišnici je miniran.” Pitam se da li je to moguce i šta to znaci? Kako mogu da nas tek tako “odsijeku” od grada? U glavi osjecam pravi košmar od hiljadu pitanja na koje nemam racionalan odgovor. Gadenje i samo gadenje osjecam prema ovom narodu.
Na TVS gledam kako na barikadi kod mosta Vrbanja gine jedna mlada Dubrovcanka, koja je došla na studij u Sarajevo. Bože, zar je ovo moguce?
Navece, Pale izgledaju kao grobnica u koju još nisu položili mrtvaca. U Sarajevu, umjesto da slave dan kada je došla sloboda, broje mrtve i ranjene. Supruga ostaje cijelu noc pred TV ekranom.
Pale, utorak, 7.4.1992.
Pored kreveta, na stolicu imam dvije knjige: Kafka, pro et contra Guntera Andersa, u briljantnom prijevodu Ivana Fohta, koji mi je na fakultetu predavao Estetiku, i Isus Krist – I. Dio od Rudolfa Wienera, izdanje iz 1932. godine. Ne mogu da vjerujem da je Isus rekao “Tko nije sa mnom, protiv mene je”. Nije mi poznata ideologija koja ovo nacelo nije utkala u svoj program akcije.
Vjerujem jednoj Kafkinoj recenici koja otprilike glasi: “Sjedio sam u gostionici, kad banuše dvojica uniformisanih ljudi i rekoše mi da podem sa njima. Ali ja sam civil i slobodan sam, odgovorih. Baš zato – rekoše i povedoše me.”
Javljam se “uživo” u program Radio-Sarajeva i kažem da sa Pala (udaljenih od Sarajeva 16 km) nitko ne može izaci, da vojnici JNA i srpski teritorijalci kontrolišu sve glavne i sporedne puteve prema gradu.
Sinoc sam bio sa suprugom kod starih prijatelja i kumova. Njihov sin, ljekar, koji radi u Sarajevu, u nedjelju je jedva uspio proci barikade, jedva su ga pustili kuci, na Pale. No drugo je jutro vojno vozilo došlo po njega, sada mora da radi u novoformiranoj vojnoj bolnici. Ne možemo da vjerujemo: hotel na Koranu pretvoren u potpuno opremljenu vojnu bolnicu.
Kako sam ja naivan i slijep. Zaokupljen svojim poslom i pisanjem price Taksi za Jahorinu, na osnovu koje moram do 1.5.92. predati filmskoj kuci “Forum” scenario za igrani film, ne vidim ništa oko sebe; vidim, ali tako malo i tako nebitno.
Gledam na TV razbijene i opljackane sarajevske prodavnice. Na Palama nisu razbijene, ali su potpuno prazne. Sjecam se vremena nakon rata (1950), kada je u jedinoj prodavnici na Palama bilo samo cikorije (surogat kafe), pa smo tako zvali i prodavaca, koji bi nas onda ganjao sa štapom. Još prošle godine u ovo vrijeme sam slobodno hodao nocu po šumi oko Pala, razmišljajuci o Taksisti. Prije mjesec dana sam prestao da hodam šumom, cak i po danu, jer je postalo suviše opasno. Prije cetiri dana hodao sam uvece cestom pored groblja, kada je iz mraka banuo neki naoružani tip. Nije mogao da shvati da netko sada nocu hoda tek tako. Pitao me za prezime i, kada sam mu rekao, savjetovao me da se “cuvam, jer njih (Muslimana) ima u šumi”.
Pale, srijeda, 8.4.1992.
Paljani bombarduju Sarajevo, Stari grad i moje prijatelje koji tamo žive!
Zvuk telefona u praznoj kuci (djeca su u Sarajevu, prijatelji ne mogu doci zbog barikada i pucnjave, a poznanici sa Pala prikovani uz TV gledaju što se dešava “dole”). Zove me V. prijatelj i saradnik sa TVS i pita me:
“Kako mogu sa Trebevica i Lapišnice tako neselektivno da ispaljuju granate?”
Ne mogu da razumijem njegovo pitanje. Treba li možda prvo da dodu u grad i obilježe pojedine kuce, porodice, pojedince? Ali, zašto uopce bombarduju grad? Šta hoce time postici? Pa to je suludo, govorim sam sebi.
Zove me kolegica sa RTV, Vojna Travanj, za koju nisam ni sanjao da je napustila grad i staru majku i smjestila se u hotel “Bistrica” na Jahorini. Njen najnoviji prijatelj, ljekar i politicar, nekad je bio vatreni komunista, pa reformista, sada je vatreni Srbin. Kolegica me pita kada cu poceti raditi za njihov “Srpski informativno -televizijski centar”. Zbunjen sam i pomalo uplašen. Ne pita “hocu li” vec “kad cu”, kao da se to podrazumijeva. Navodi mi imena naših kolega koji su prešli na Pale i pocinju da rade. Prvo vrdam da ja nisam nikada bio politicki novinar, da sada imam jedan angažman s Visokim komesarijatom za izbjeglice pri UN, i konacno, kada sam malo došao k sebi, prevaljujem preko usta recenicu koju sam i ranije mnogo puta izgovarao “da ja nisam nacionalni, vec profesionalni novinar”. S druge strane linije duga tišina, a onda glas, do maloprije nježan i umilan, postaje piskutav dok kaže da “dobro razmislim šta radim”.
Znam šta to znaci i zato me strah. Telefon ponovo zvoni i cujem glas bliskog bica iz daljine, pun straha i zebnje za nas. Možda smo ipak trebali svi otici prije ovog balkanskog pira.
Najlakše je otici, ali kako ostaviti kucu koju sam svojim rukama gradio i baštu oko nje obradivao? Danas malo kopam i sadim sadnice ribizle. Nadam se da cu probati njihov plod.
Teror televizije, straha i pucnjave. Noc je i kiša pada. Sve je u mraku, pravi kadar iz price Taksista. Moram nastaviti da ga pišem, ali kako kad sa strepnjom osluškujem hocu li cuti odsjecne korake ljudi koji dolaze da me odvedu.
Mislim stalno na sina i kcerku koji su odsjeceni u Sarajevu. Granicu što su prije nekoliko dana postavili na Lapišnici više ni ja ni oni ne možemo preci. Kao da nas je neka mocna, nemilosrdna ruka presjekla na pola s nadom, ili bez nje, da cemo se opet spojiti. Bože, zar je to moguce?
22.00: Sada mi supruga, koja gleda TV, kaže da pregovaraju predstavnici SAO Romanije i Jarcedol-Hreša, i odlucuju o tome da li ce “otvoriti granicu”. Zar oni uopce znaju da pregovaraju?Zamišljam neandertalce kako konstruišu kompjutore.
Kakva ce biti ova noc? Znam samo da ce svanuti jutro. Prijatelj iz Sarajeva, V., kaže mi na telefon kako je meni lakše u ovoj mojoj grobnici nego njemu u gradu dok sluša eksplozije granata. Vara se.
Idem da spavam i sanjam Istru kao ostvareni san.
Nisam znao da je ovdje mrak tako mracan.
Pocinjem – znam neopravdano – da mrzim samu rijec nacija. Nije kriva nacija što ispod svojih skuta hrani i odgaja monstrume. Još prije tri godine, na Krku, jedna bliska osoba stalno insistira da kažem šta sam, koje nacije. Gleda me s nevjericom kad kažem da sam samo ljudsko bice i ništa više. Za nju ljudsko bice bez nacionalnog identiteta ne postoji.
Na prozorima okolnih kuca navucene su zavjese.
Kakav apsurd. Prije dva mjeseca snimam u Dubrovniku kratki dokumentarac o razaranju grada, Oslobadanje davola, i jedan covjek mi kaže da nije potrebno njih da snimam jer cu uskoro na svojoj koži, u Bosni i Sarajevu, doživjeti strahote kroz koje oni sada prolaze. Nisam vjerovao, nisam htio da vjerujem.
Pale, cetvrtak, 9.4.1992.
Noc bez sna. Pokušavam iz Znakova pored puta dešifrirati buducu putanju našeg ludila. Osjecam kako se poput metastaza širi oko mene, buja i raste poput tijesta za kruh što ga svako jutro mijesim svojim rukama.
Gledam suprugu kako, sva srecna, u bašti vadi radic, i mislim na onog Ttipa politicarat iz Srbije, koji nam je prošle godine zaprijetio da cemo jesti korijenje.
Telefonom svakodnevno održavam vezu sa snimateljem A.V. i A.S. i dajem im uputstva kako ce snimati sarajevsku verziju Oslobadanja davola.
Dolazi mi sav uplašen susjed Meho i kaže da se po Palama prica kako ce nocas Tpoklati sve Muslimanet. Ubjedujem ga da je to nemoguce. Neka sa ženom nocas spava kod nas. Gledam kako mu ruke podrhtavaju od straha. Razumijem taj strah, jer ga i ja osjecam u svojim kostima, strah da iduce svitanje zore necu ugledati.
Razmišljam o svom poznaniku s Televizije, režiseru Miodragu Tarani, koji sada na Palama osniva Srpski informativni TV centar pod imenom: “Mora se konacno cuti i naša istina”! Radi li to iz ubjedenja, fanatizma ili zbog novca? Dok je bio na TVS, radio je što je htio, nitko mu nikada ništa nije zabranio, a sada se busa u prsa kako je bio Tugrožen i onemogucent. Još tada sam mu govorio da su samo glupi i lijeni ugroženi, ali to nije dopiralo do njegovog mozga.
Nova srpska vlast ih placa kao najskuplje droce. Odbio sam da Tkao najugledniji dokumentarista TVSt radim za njih, i sada cekam presudu. Pitam se mogu li oni uopce razumjeti moje rijeci da nisam nacionalni vec profesionalni novinar, a to je dvoje nespojivo.
Iz sjecanja mi dopire Kafkina recenica iz Zamka: TGospodine K., vi niste iz Zamka, vi niste iz sela, vi, dakle, niste ništa.t
Gledam covjeka u praznoj paljanskoj samoposluzi. Uzme konzervu i stavi je u košaru, vrati je ponovo na policu, pa je opet stavi u košaru i opet vrati. Na kraju zgrabi neke stare kekse. Pogled mu unezvjereno luta po praznim policama.
Gledam navece beogradski TV Dnevnik i ponovo se uvjeravam kako su neki novinari ubice i ratni zlocinci, cak gori od onih što sa okolnih brda razaraju Sarajevo i ubijaju civile. Pomracenom i zaslijepljenom mozgu njihove rijeci su jedini putokaz.
Gledam na TVS kako jedan lider (Karadžic) odbija svaku mogucnost da se ljudi Tnjegovog naroda-nacijet mogu zvati gradanima, drugi lider (Izetbegovic) tvrdi da su svi ljudi Tnjegovog narodat gradani, a treci (Kljuic) to sa strane posmatra i superiorno izjavljuje kako je Tnjegov narodt iznad svega i prvenstveno europski narod.
Pitam se: tko sam onda ja?
Rano jutro. Sa TV Sarajevo me zove prijatelj M.J. i kaže da Tcijelu noc gruva nad gradomt. Ne mogu da vjerujem, necu da vjerujem da se repriza Dubrovnika može desiti u Sarajevu. Dva grada bliska po ljudima i prepoznatljiva u svijetu. Supruga snimatelja T.V. kroz plac kaže da je pogriješila što sa djecom nije pobjegla prije ovog užasa.
Na današnji dan 1945. godine proradilo Radio-Sarajevo. Slaveci ga proteklih godina dijelili smo priznanja za rad, išli u kafane i ljubili se. Sretni dani, hoce li se ikada više vratiti?
(…)
U prodavnici mi kažu da više ne primaju cekove PBS (Privredna Banka Sarajevo). Šta sad to znaci? Znat cu uskoro, ali ce biti kasno da bilo šta uradim s tim bezvrijednim papirima. Šta za mene i moje bližnje znaci Tosvajanje Palat. Šta znaci podjela BiH na privatne feude pojedinih manijaka? Djeca u jednoj, a supruga i ja u drugoj državi, bez mogucnosti da predemo tu granicu, liniju smrti, naš Berlinski zid.
11.00: Pocinje da pada gusti snijeg. Hoce li Tohladiti usijane glavet, kako je govorila moja majka?
Jedan od likova iz Taksiste zove se Citavo, jer ga je majka kad je bio djecak uvijek pitala hoce li da mu isprži pola ili citavo jaje. Htio sam maloprije, za rucak, ispržiti dva jajeta, ali sam se u posljednji cas predomislio i ispržio jedno. Smijem se. Kako se daleka prošlost zacas vrati kao sadašnjost, neumitna i strašna.
Milujem psa Žužu i pitam se cime cu je hraniti? Starim hljebom pomiješanim s malo masti, kažem sebi i nadam se da Žužu nije skotna.
Supruga je prošetala Palama. Vratila se šokirana brojem automobila bez registarskih tablica. To su oni bezocniji, bez stida voze pokradene automobile, kombije, kamione. U svemu tome malo humora: jedan auto nema tablice, umjesto njih samo piše TACOt – latinicom!
Takoder neobicno mnogo kamiona natovarenih drvetom. Srpske registracije. Odlaze sa Pala, sigurno u pravcu otadžbine. Užas. Neki covjek (Murat Šabanovic) hoce da minira hidrocentralu u Višegradu. To bi bila totalna kataklizma.
Pale 11.4.1992.
Koji je danas dan? Sedam dana je prošlo kao tren, ružni, strašni tren. Kako se vrijeme zgušnjava, dani se pretvaraju u sate, sati u minute, a minute u sekunde. Izolirani i potpuno odsjeceni od Sarajeva, kao ribe plutamo po površini zagadene vode ocekujuci skori kraj.
Noc bez imalo sna. Do moje kuce vodi šljunkovita staza. Svaki korak po njoj odzvanja poput cekica sudije u sudnici. Zariva mi se u mozak i izaziva Tmalu nelagodnostt. Jesu li to koraci egzekutora koji dolaze po nas? Strah se uvukao u ljude i grize ih kao rak. Osjecam kako smrt diše svuda oko mene.
Jucer je supruga doživjela malu krizu zbog toga što smo potpuno blokirani na Palama, bez nade da vidimo djecu i prijatelje u gradu. Pocela je da piše pismo predsjedniku paljanske opcine, R. Starcevicu, mladicu koji je prije tri godine pomagao svom ocu pri stavljanju keramickih plocica u našem kupatilu. Dok sva u grcu piše, kažem joj: TAko ga pošalješ, gotovi smo, doci ce i ubit ce nas. Ako si na to spremna, onda ga pošalji.t
Supruga se smiruje, ostavlja se pisanja, a ja pismo spremam u našu tajnu arhivu. Prepisujem ga: TDruže Starcevicu! Slušala sam Vas nedavno, kada ste se telefonom javili u vecernji Dnevnik TV Sarajevo kako biste demantovali objavljenu vijest da gradani Sarajeva doživljavaju neprijatnosti ako idu na Jahorinu. Na kraju ste rekli da su Pale oduvijek bile turisticko i gostoljubivo mjesto, pa ste cak pozvali Sarajlije da dodu i uvjere se u to. Ne znam da li me se sjecate. Moj suprug i ja smo vlasnici one kuce na Palama pri cijoj su izgradnji Vaše ruke dale svoj doprinos. Vašeg oca narocito. Vašeg oca, koji je znao tako zanimljivo pricati o životu u Švedskoj. O njihovim velikim prozorima i prostranim kupatilima. Da li se sada prisjecate nas i našeg kupatila?
U to doba sam svojim gradskim prijateljima, na pitanje zašto baš na Palama gradimo kucu, odgovarala da želimo živjeti evropski: raditi u gradu, a ostatak dana provesti u prirodi, u miru nekadašnjeg vazdušnog ljecilišta.
Danas je ne znam koji dan kako nemam mira, kako ne mogu u grad na posao, kako ne mogu nikamo. Danas je vec ne znam koji dan kako sa Lapišnice ispaljuju granate na Sarajevo. Cujem da to rade Paljani, a i Jahorina je puna neke vojske. Danas je vec ne znam koji dan kako gledam TV Dnevnik prepun užasa, a Vas još nisam cula da to demantujete. Pa zar je moguce da ne znate da Paljani ruše grad u kome ste i Vi studirali! Zar je moguce da Vas, inžinjera gradevine, baš nimalo ne stegne oko srca kad vidite prizore onih rušenja! Zar je moguce da sve to znate, a da ste se tako jeftino prodali, I sebe i svoje rodno mjesto? Je li moguce da u Sarajevu nemate baš ni jednog prijatelja da se za njega zabrinete?t
Navece dolazi poznanik, režiser Miodrag Tarana sa srpske RTV koja treba da proradi na Palama. Dugi razgovor s njim ruši i ono malo nade u spokoj. Ne pijem ništa, on pije konjak. Sa svakom cašicom u njemu raste gnjev protiv mene i TTurakat koje treba istrijebiti. Vadi pištolj iz opasaca i prijeti mi što necu da radim za njih. Kažem mu da imam pedeset godina, da sam dosta proživio, dosta se opijao s prijateljima, dosta ljubio lijepe žene i da sada može, ako hoce, da puca. Žao mi je samo što nisam završio roman-scenario Taksi za Jahorinu. Suprugu hvata strah od njegovog izgleda, rijeci, pištolja, pa odlazi u svoju sobu na spratu.
Tarana mi sve agresivnije prigovara da nisam pravi pripadnik “njihovog naroda”, da ne cinim ništa za njega, da sam izdajica. Objašnjavam mu da sam cist i mirne savjesti. (Može li covjek danas uopce biti mirne savjesti? Zar nismo svi pomalo složili kockice mozaika ovog mraka što nas proždire?)
Miodrag Tarana ponavlja da je Tpravi cetnikt, da na Jahorini na hiljade Tsrpskih gardistat, ali i arkanovaca, samo cekaju znak na koji ce da se sruce na Sarajevo. I da je pred samoposlugom ugledao svoj automobil koji mu je u Sarajevu nestao prije mjesec dana, a da se nije usudio da ga uzme, jer zna da se na Palama okupio raznorazni šljam, koji ne preza ni od cega. Cijelo vrijeme mi sadisticki objašnjava kako ubiti covjeka predstavlja seksualno uzbudenje.
Mnogo iz našeg razgovora nije za pisanje, jer danas rijeci ubijaju brže od metka. Ako mi nadu ovaj dnevnik, nece me ubiti vec vrtjeti na ražnju.
Oko pola noci režiser odlazi u neprozirni, ljepljivi paljanski mrak. U petparackom romanu, koji u WC-u služi umjesto toalet-papira, igrom slucaja, upravo pronalazim pasus koji potpuno istim rijecima opisuje seksualno uzbudenje jednog od likova, nekog kriminalca, ubojice.
T…Sem toga, ubijanje je za Vorena Felkera oduvijek imalo neponovljivu draž. Krv na sopstvenim rukama radala je kod njega uzbudenje kakvo drugi ljudi osecaju prilikom intenzivnog orgazma…t
A na drugoj strani otrgnutog pasusa tek sada vidim i ovaj tekst:
T… On misli da je još uvek diktator u nekoj bednoj državi i da ja treba da stojim mirno i drhtim pred njim! Cekaj samo da cuje našu cenu… odmah ce promeniti pesmut…t
Jutros u mesnici pronalazim posljednju kost za supu. Treba i pse nahraniti.
Snimatelju V. kažem da snimi gladne, a on odgovara: TPa ja sam gladan!t
Jedna stara Muslimanka me srece na ulici, zagrli i kroz suze kaže: TBog je uzeo sebi sve što vrijedi.t
Oko podne u telefonskoj slušalici panicni glas naše bliske prijateljice B.O. iz Sarajeva i pitanje kako da se izvuce iz grada koji sve više poprima izgled ruševine po kojoj haraju pacovi.
Zabrinuti smo i provjeravamo kod zajednickih prijatelja o cemu se radi. Smiruju nas, kažu da je O. suviše subjektivna.
Mislim na Istru i Italiju kao naš još nerealiziran san. Hocemo li preživjeti ovaj užas i ostvariti san. Bez bola i sjete cu napustiti sve ovo: i novu kucu i baštu i knjige koje smo godinama skupljali. Znam zbog cega. Imam dovoljno energije, iako mi je pedeset godina, da pocnem ni iz cega. Mogu mi oduzeti kucu, spaliti je, razrušiti, ali ne mogu uništiti u meni sjecanje na dane kad sam je gradio.
nastavlja se…