ORGIJANJE UŽASA (2)

sar

Ako preživim, s Pala cu definitivno otici, da se više nikada ne vratim u rodno mjesto koje sam toliko volio. Ne zbog straha da ce me ubiti, vec zbog najdubljeg stida što živim okružen ubicama i pljackašima. Od pominjanja imena Pale Sarajlijama se ledi krv u venama, a meni se povraca…

Na Palama, mom rodnom mjestu, u kome sam stalno živio od 1984. godine, proveo sam 110 (sto deset) dana u svojevrsnoj izolaciji, jer sam kao urednik i autor TV Sarajevo odbio da radim za Srpsku televiziju na Palama. “Otežavajuca” okolnost bilo je i hrvatsko-katolicko porijeklo moje pokojne majke (sahranjene na katolickom groblju, a ne pored oca na pravoslavnom), kao i to što su mi kcerka i sin rodeni u Rijeci, gdje živi porodica moje supruge.
Dnevnik je pisan u stalnom grcu i strahu da ga ne pronadu prilikom pretresa kuce i, sakriven u prtljagu dok sam na putu od Pala do madarske granice prošao osam kontrola, prenesen do Rijeke.

U njemu sam opisao samo ono što sam vidio, cuo i osjetio na svojoj koži. Zbog nemogucnosti slobodnog kretanja, mnogi dogadaji na Palama ostali su van moga domašaja i opažanja. O tome ce, vjerujem, svjedociti jednog dana drugi ljudi koji su preživjeli torturu na “slobodnoj teritoriji Srpske republike BiH”.

Original dnevnika proširio sam naknadno samo onim recenicama koje citaocu olakšavaju razumijevanje mojih zabilješki.

Znam da objavljivanje ovog dnevnika meni donosi smrtnu presudu od njih, ali znam da ne objaviti ga zbog toga znaci umrijeti od stida zbog šutnje.

Pri pisanju ovog dnevnika nesebicnu pomoc pružila mi je supruga Jadranka, koja me i u najtežim trenucima hrabrila da izdržim do kraja.

Pale, 12.4.1992.

TBecki dorucakt – kriška kruha namazana mašcu!

Kako je tužna nedelja osvanula. Snijeg po propupalim granama ribizle u bašti. Prva noc bez povremenog budenja iz sna. Kada je premoren, covjeku postaje svejedno što ce se desiti.

Da li je ovo vrh brijega smrti i sada pocinje smirivanje i silazak ili ima još penjanja?

Više nemamo dovoljno svijeca za groblje, pa cu jednu prepoloviti. Na majcinom grobu ispod prošlogodišnje trave nezadrživo se probijaju zelene vlati. Stojim i kažem u sebi: “Bože, hvala ti što mi je majka umrla prije tri godine, ne docekavši ovaj užas”. Jedva je preživjela dva svjetska rata, nikad se ne oslobodivši straha da se to opet nece ponoviti. Umrla je mirna i sretna, bez bola i dugotrajne patnje. Posljednja želja joj je bila da je sahranimo ovdje na katolickom groblju, pored njenih predaka. Otac je sahranjen na pravoslavnom. Bili su kao jedno bice, sretan spoj dviju vjera, dviju nacija, uzajamnog poštovanja i ljubavi na cijoj vatri sam se grijao.

Sestra me panicno zove iz Titograda da vojnim avionom evakuišem djecu iz Sarajeva, Tjer ce ONI sigurno grad sravniti sa zemljomt. Gubim živce i urlam: neka razruše sve, pobiju sve, ako su takvi monstrumi. Televizija pokazuje apokalipticne scene s aerodroma, gdje gomile žena, djece, muškaraca juriša na avione. Francis Ford Coppola je ove scene vec snimio u Apokalipsi sada.

Europejac Cutillero s lokalnim liderima podijelio TV na nacionalne kanale. U krajnjem slucaju, možda je to i dobro. Kada se nacionalno isprazne, možda ce novinari poceti raditi profesionalno.

U prodavnicama nema hrane, ali ima u izobilju skupog toaletnog papira.

Supruga se zavlaci u svoju radnu sobu i na tkalackom stanu nešto tka.

U polumraku slušam CD, Mozartovu 35. simfoniju u D duru. Kako na Palama zvuci Mozart? Mozart je Božje dijete.

Pale, ponedeljak, 13.4.1992.

Krasno proljetno jutro s mrazom što je prekrio baštu. S krajnjim naporom radim jutarnju gimnastiku. Je li to zbog godina ili malih kolicina hrane?

Strahovita eksplozija prolama se nad Palama. Saznajem da je neka vojnicka junacina u Migu probila zvucni zid nad Palama i Sarajevom. Zamišljam njega u skafanderu i majku u nekom sobicku kako upravo doji bebu.

Na cesti ispred kuce prilaze mi razni ljudi i odmah pocnu s izlaganjem svoje Tapsolutno tacne istinet o onome što se dogada oko nas. Kao vodenice neprestano pricaju, skrivajuci svoj strah. Kao idiot ih saslušam klimajuci glavom i bježim u svoju baštu. S prozora svoje kuce vidim kako svaki cas prode po neki moj poznanik u uniformi, s kalašnjikovom o ramenu. Ranije, kao civili, bezbojni i beznacajni, sada uzdignute glave žure da se Tjave na položajt. Kao da su cijeli život samo cekali ovaj cas. Jedan od njih me vec pitao Tda li sam se ukljuciot.

Primjecujem da je pekara preko puta, vlasništvo nekih Albanaca, zatvorena prvi put nakon petnaest godina.

Pale, utorak, 14.4.1992.

TV dnevnik postaje najgledaniji horor-film. To jeste njegova moc i magija. Sve zlo proteklog dana na cijelom prostoru Republike koncentriše se i zgušnjava u 60 minuta i pola kvadratnog metra ekrana. To kod ljudi izaziva efekat eksplozije u zatvorenom prostoru. Mislim da ce mnogo više, pogotovo starih ljudi, umrijeti od televizije nego što ce ih poginuti od metaka.

Cujemo se s djecom telefonom. Imaju sve manje hrane, sve teže izlaze van kuca.

Glad tek dolazi. A na Pale dolazi sve više helikoptera iz pravca Srbije i Crne Gore. Šta li prevoze, pitam se, a susjed kaže Tvojsku i oružjet. Pale sve više poprimaju izgled vojne baze u kojoj civili nemaju šta da traže.

Sinoc na TV slušam našeg cuvenog režisera Emira Kusturicu kako iz Pariza daje svoju dijagnozu bolesti i recepte za lijek. Vec ga je i Tobicna raja prokužilat, a do jucer je bio njihov idol. Kako groteskno zvuce njegove rijeci. Kao da je pao s Marsa.

Na Srpskom radiju slušam svoje dojucerašnje kolege kako pozivaju Tsvoj narodt na konacni obracun s Tislamskim fundamentalizmomt. Prošle godine pozivali su Tsvoje komunistet na konacni obracun sa svim nacionalistima. Sada rade za drugog gazdu, koji bi, da je imalo pametan, znao da je posijao sjeme svoje buduce propasti. Isus je zaista uzalud razapet na križu.

Danas u 14 h u hotelu TSrbijat na Ilidži pregovori kolegija TV Sarajevo i SDS o podjeli TV kanala. Samo da ljudi prestanu ginuti, pa neka podijele i Mjesec i Sunce i zrak, ptice, ribe i sve što je nedjeljivo.

Supruga razgovara telefonom s našim najboljim prijateljem u Sarajevu, J.O., koji joj kaže da bi golim rukama zadavio drugog našeg prijatelja, pjesnika Ivana Kordica. Ne svida mu se njegov komentar u TV Dnevniku. Prije samo tri mjeseca su kod nas sjedili, pili i ugodno razgovarali.

22.30

Posljednje svjetlo na susjednim kucama se ugasilo.

Pale, srijeda, 15.4.1992.

Proljece, pravo proljece stiglo je na Pale.

TDivan dan. Šteta što je posljednjit – rijeci mog prijatelja M.J. Pocinjem da kopam zemlju i sadim mrkvu u bašti. Oduvijek sam najviše volio ove dane kada se sve budi, kada se ja budim i kažem sebi: TBože, hvala ti što sam još uvijek živ!t

Jedna susjeda, Muslimanka (prije na to nisam uopce obracao pažnju), kaže mi da zbog Tsituacijet ne može ništa da radi, ali kad vidi mene, odmah joj je lakše. Oko moje kuce pretežno žive Muslimani, oduvijek smo se pomagali i poštovali. Sada vidim, prosto osjecam, kako ih je strah pred onim što dolazi. Sve manje odlaze u Donju caršiju, gdje je sjedište policije, vojske, televizije. Okupljeni na obližnjem mostu, sa strahom gledaju prolazak duge kolone vojnih kamiona ispod cijih cerada vire uniformisani ljudi. Njihove dojucerašnje komšije hodaju s mašinkama, ne pozdravljaju ih i ponašaju se kao viša ljudska rasa.

Shvacam da sam bio slijep.

Sve hotele na Jahorini i Palama nova srpska vlast je preuzela u svoje ruke, za svoje potrebe. Vile i komfornije vikendice, pretežno u vlasništvu sarajevskih Muslimana, zauzeli su i uselili se u njih niži i viši funkcioneri nove vlasti; hotel na Koranu pretvoren je u vojnu bolnicu u kojoj vec ordiniraju ljekari Srbi, koji su još ranije napustili Sarajevo i prešli na Pale; nogometno igralište pretvoreno je u strogo cuvani teren za slijetanje vojnih helikoptera; bivša stara kino-dvorana u kojoj sam gledao prve filmove, postala je zatvor za Muslimane i neposlušne Srbe. Dom kulture (Dom žrtava rata!) preureden je za potrebe novog srpskog TV i informativnog centra; na zgradi milicije vijori se zastava Srpske demokratske stranke, a kompletna civilna vlast u opcini stavljena je u funkciju nove vlasti. Svuda po Palama i okolnim brdima postavljene su straže koje kontrolišu kretanje civila; hotel TPanoramat, vlasništvo THidrogradnjet iz Sarajeva, postao je glavno sjedište nove srpske vlasti. Benzinska pumpa INA još ranije je oduzeta od vlasnika.

Noc je, pun mjesec i uznemirenost u meni zbog dolazece kiše i novih, nepoznatih ljudi koji osvajaju Pale.

Pale, cetvrtak, 16.4.1992.

Ponovo tužno, kišno proljetno jutro, kao da je jesen. Kako se covjek brzo privikava na sve. Abnormalno prihvata kao normalno, nemoguci život prihvata kao jedino moguci. Goli opstanak dobiva svoje puno znacenje.

U bašti pocinje da nice kopriva. Pored radica, nova radost za moju suprugu. I nova hrana.

Bogatiji Muslimani mijenjaju kuce za Sarajevo (Stari grad), a Srbi iz Starog grada mijenjaju kuce za Pale. U opcini se potpiše jedan bezvrijedni ugovor, u auto se spakuju najnužnije i najvrednije stvari, Todgovarajucim osobamat se isplati nekoliko stotina maraka za bezbjedan prolazak zaobilaznim putevima prema Sarajevu, i sve je gotovo u roku od jednog dana. Cuo sam i komentare Tobicnih Muslimanat, koji kažu da bježe samo oni koji su se za vrijeme komunista brzo i lako obogatili, pa se boje osvete prevarenih Tklijenatat. Ali se kod njih strah još više pojacao, jer Tako ovi ugledni i bogati bježe, sigurno znaju bolje od nas, obicnog svijeta, šta se dalje spremat.

Tako se topi pet stotina godina zajednickog života, a grade nova nacionalna geta.

Govorim si stalno: Što dalje otici od svega ovoga. Osjecam gadenje prema ljudima koji se ponašaju kao pacovi na brodu koji tone.

Telefon mi je Tpropjevaot. Razgovaram s prijateljem V.J. iz Sarajeva i on mi kaže da stišam muziku u kuci i kako mogu da je uopce puštam dok u Sarajevu ginu ljudi.

Objašnjavam mu da su mi na linije prikljucili program Srpskog radija sa Pala i sada po cio dan, kad god dignem slušalicu, cujem vijesti ili njihovu muziku. To pocinje da me izluduje sve više. Mislim na Orwella i njegovu T84.t i tek sada, kad na svojoj koži to iskušavam, shvacam Tšto je pisac htio da kažet.

Podignem slušalicu i cujem stih pjesme

TJa dugove svoje placam, moram da ih vracam.t

Olakšanje kad se na telefon jave naša djeca ili ovi divni ljudi, kod kojih se nalaze. Tada znamo da je u Sarajevu mirno, da su u stanu. A kad telefon samo zvoni, a niko se ne javlja, preplavljuje užas.

Pale, 17.4.1992.

Danas je Veliki petak (katolicki), dan kada se u našoj kuci nikada nije jelo meso, samo riba. Na srecu, imamo jednu sacuvanu konzervu sardina. Na benzinsku pumpu stiglo gorivo. Ogroman red Tsiromašnih i ugroženiht ljudi ceka da napuni rezervoare. Svi govore da nemaju što jesti, a sada za gorivo placaju astronomske cijene. Ova zemlja, ovaj narod, sazdan je od prevare, jeftine i providne laži. Njegov jezik u biti je lažan. Dode mi da urlam od bijesa što sam ovdje roden i što ovdje živim.

Iz telefonske slušalice u 11.00 slušam vijesti, kako je nakon eksperimentalnog rada na Palama Srpska radio-stanica pocela da emituje cjelodnevni program. Toliko buke oko jedne, u suštini, beznacajne stvari. Srbi su fizicki osvojili ovaj prostor i logicno je da ce sada krenuti na osvajanje duha i mozga svoga naroda. To su i komunisti prvo uradili. Filovati ljude samo svojim istinama, od njih napraviti robote koji Tvole ono što moraju da volet. Bože, ima li nade da ce fašizam ikada nestati s ovih prostora?

Na srpskom radiju vesela, optimisticka i pobjednicka muzika, koja narodu treba više od hrane. Radio-Sarajevo emituje tihu, sentimentalnu muziku. Sve to na udaljenosti od petnaest kilometara.

Armija i Srbi su prvo vodili rat u Sloveniji (snimao dokumentarni film o tome), zatim su prešli u Hrvatsku (snimao dokumentarni film o tome), a sada su došli u Bosnu i Hercegovinu. Prognoziram da nakon toga neminovno slijedi Sandžak i Kosovo. To se zove balkanska varijanta osvajanja prostora i stvaranja nacionalne države. Svi osvajaju prostor, a nitko duh.

Ovaj telefon dovest ce me do ludila. Derem se u slušalicu kao divljak i po ko zna koji put objašnjavam da to nije muzika u mojoj kuci.

Pale, subota, 18.4.1992.

Jutro nije kišno, jesenje, vec snježno, zimsko. Deset centimetara snijega kao da nagovještava dugu i hladnu zimu. Kao da je sutra Božic, a ne Uskrs.

U mozak mi dolaze slike iz djetinjstva, kada sam za Uskrs ili Vaskrs bio okupan i lijepo i cisto obucen. TDjetinjstvo bijaše sant, kaže negdje slikar Paul Klee.

Ocajan, tužan dan u meni i oko mene. Ponovo bombardovano Sarajevo – GRAS, Djecja ambasada, UNIS, Željeznicka ambulanta, okolina Televizije itd.

Kada sam hodao po razrušenom Dubrovniku, stalno sam se pitao zašto su to uradili, šta su time htjeli pokazati ili dokazati, nije li njihovo bice sazdano samo od rušilackog nagona? TBože, oprosti im jer ne znaju što cine!t Isus. Ja ne mogu shvatiti te njegove rijeci.

Pale, nedjelja, 19.4.1992.

Uskrs-meni nekako najdraži dan u godini. Zbog proljeca što buja u meni i oko mene. Nova energija, snaga i volja što ce rasti u meni kao da nagovještava život, koji ce još dugo trajati. Ili je to samo varka.

Odlazak na majcin grob, gdje palim pola svijece. Nakon toga odlazim na ocev grob (na drugoj strani Pala) i palim drugu polovinu. Mislim kakve su oni užase prošli za vrijeme prošlog rata. Oni su bili sinteza dviju vjera i dviju nacija, i taj spoj nosim u sebi kao nešto nerazorivo. Bili su tihi i neprimjetni vjernici, kake Bog najviše voli, i tu ljubav su prenijeli na mene. Kada se otac 1962. godine ubio zbog nacionalizirane zemlje, majka nije pocela da mrzi komuniste, vec je stalno govorila da TBog vidi sve i kažnjava svet.

Danas je ljudima vjera i nacija samo upotrebna vrijednost koju ce poput lotos-maramice baciti kad im ne bude više trebala. U ime svojih interesa razaraju ono što je neuništivo.

Dok se vracam s groblja, gledam na kontrolnom punktu, kako su sada nikli posvuda po Palama, uniformisanog mladica, kako je prislonio cijev kalašnjikova uz lice i lagano je miluje rukom. Podsjeca me to na cisto seksualno samozadovoljenje.

U dvorištu jedne kuce pored ceste, drugi mladic (cijeg oca poznajem kao poštena covjeka), elektricnom brusilicom pokušava s ukradenog minibusa skinuti velike oznake GRAS-a (Gradski saobracaj). Pošteni ocevi i kriminalni sinovi. Ili se sve stopilo u jedno beznadežno propadanje svih ljudskih vrijednosti.

Vec uobicajeni zaglušujuci zvuk vojnog helikoptera iznad kuce kaže mi jasno gdje sam i šta sam.

Snijeg se topi u bašti. Hoce li se i ovo ludilo ovako brzo istopiti? Hoce, mora, ali ne brzo. Možda za pet godina. Liban je trajao više od 15 godina, a ovo je gore od Libana.

Kcerka uzdiše kad joj kažemo da smo ostavili obojena jaja za nju i sina. Ima li na Palama mlijeka, pita. Samo mlijeka i jaja, odgovaramo. Koprive i radica. Ona kaže da se to prvo rasproda na pijaci u Sarajevu, a da su samoposluge skoro prazne.

Pale, ponedjeljak, 20.4.1992.

Pocinje odbrojavanje treceg tjedna u izolaciji. Cudno, kako covjek pristaje na ovo stanje, šuti, psuje ili beskonacno prica. Supruga mi kaže kako je u banci, u gužvi pred šalterom, vidjela ljude u civilnim odijelima, kojima samo izraz lica i vojnicke cipele na nogama, prljave od ilovace, govore da su stigli sa brda.

TCipele im se ne da presvlacitit, komentira. I kaže kako na pitanje nekog starca kada ce dobiti penziju, šef paljanske filijale PBS odgovara:

TCim se konstituišemo kao prava banka.t

TA kada ce to biti? Tpita starac.

TZa par dana, kad sredimo Sarajevot, odgovara šef s pobjednickim osmjehom na licu.

Iznad naše kuce helikopterski saobracaj postaje sve gušci. Što to znaci? Lete tako nisko da mi se cini kako ih rukom mogu dohvatiti. Na Palama postoji više mjesta na koja slijecu: na nogometno igralište u blizini radio-stanice i agencije SRNA, a tu su i hoteli TPanormat i TTuristt, gdje su smješteni službenici nove vlasti, plato ispred hotela TKorant, koji je sada preureden u bolnicu, te vojna baza na Koranu, koju je odmah nakon 1945. tu sagradila bivša JNA.

Stalno se naivno i glupo pitam odakle im novac za tolike letove? Susjed mi prica da je jucer na nogometno igralište sletio plavi helikopter MUP-a BiH, ukraden naravno, i da ga zamalo nisu sami Srbi srušili.

Gledam na TV otvaranje svjetske izložbe u Sevilli i sjecam se mog prošlogodišnjeg obecanja familiji da cemo je sigurno posjetiti. Izložba traje godinu dana. Ima li nade da je ipak vidimo?

Navece, na TV, mega'koncert u cast umrle rock-zvijezde Freddie Mercuryja i protiv AIDS-a. Bar nekoliko sati zaboravio mrak koji me okružuje.

Pale, utorak, 21.4.1992.

TTamo gdje smo mi na vlasti, vlada mir, a gdje su Muslimani, tamo je ratt, izjavljuje danas Radovan Karadžic, lider bosanskih Srba

Na Palama se i djeca igraju mašinkama opljackanim na Faleticima, vlasništvom sarajevske Teritorijalne obrane. Još malo ca ce se s njima i radati, u stavu spremnom za pucanje. U Sarajevu ljudima dijele oružje za odbranu grada.

Na Palama se srpski rezervisti opijaju opljackanim viskijem. Nocu pucaju na muslimanske kuce. Ludacki ples barbara na ovim prostorima. Totalno TOslobadanje davolat.

22.00

To je to. Opipljivi užas. Do mene dopire grmljavina topova. Na Radio-Sarajevu slušam da granate zasipaju Stari grad, gdje mi živi sin. (Ne javlja se na telefon, sigurno je u podrumu).

TRatni zlocini nikad ne zastarijevajut, govorim glasno u praznoj kuci. Kad dode dan sudenja, bit cu svjedok.

Ako preživim, s Pala cu definitivno otici, da se više nikada ne vratim u rodno mjesto koje sam toliko volio. Ne zbog straha da ce me ubiti, vec zbog najdubljeg stida što živim okružen ubicama i pljackašima. Od pominjanja imena Pale Sarajlijama se ledi krv u venama, a meni se povraca.

Pale, 22.4.1992.

Dan poceo u 1.30 prestankom bombardiranja Sarajeva. Nastavilo se u 5.30. Sin me zove u 13.30 da mi kaže kako necu prepoznati Bašcaršiju kada je budem vidio. Proveo je noc u podrumu, brojeci mine. Do 22.00 oko njihovog skloništa palo ih je osamdeset.

U mojoj bašti ptica pjeva, ulica je pusta, jedino psi lutalice trce uokolo.

Svaka eksplozija granate što pada na grad i razara ga boli me kao da mi raznosi mozak.

14.00

Više se ne cuje tutnjava s brda koja dijele Pale od Sarajeva. Da li se to ubice odmaraju, rucaju ili se opijaju za ponovno nocno orgijanje?

19.30

Ponovno pocinje da diše ono cudovište s Lapišnice (top velikog kalibra). Pokušavam zamisliti lica ljudi koji ga pune smrtonosnom hranom i ispaljuju put Sarajeva, u kojem su završili neku školu, ili prvi put poljubili neku djevojku. Ili su to možda ljudi, koji se kao talog, mulj valjaju ovim prostorom, prekrivajuci ga i zatrpavajuci sve ono što vrijedi, što je stotinama godina stvarano? Je li ovo definitivno pobjeda barbarstva, onog monstruoznog u ljudskom bicu što donosi samo smrt, nad humanizmom?

Do prije par dana Palama je išao automobil s jakim zvucnicima, puštajuci srpske narodne pjesme, posebno one uz pratnju gusala. Taj isti auto sada prolazi ulicama i poziva Paljane da daju krv za ranjene Theroje s Trebevicat. Ima li i krv nacionalnost?

Helikopteri danas slijecu samo na plato ispred bolnice, koju vidim s terase svoje kuce. Nocu, kada cijele Pale nemaju struje, jedino hotel-bolnica svijetli.

Na svaku vijest da ima puno ranjenih i mrtvih srpskih boraca, Muslimani Tumiru od strahat da ih tu noc ne pokolju iz osvete. Saznajem da teže ranjenike helikopterima odvlace u Beograd.

Bašta – sadimo: cešnjak, luk, mrkvu.

Kuma M. nam donosi mlijeko i sir, raspitujuci se diskretno imamo li hrane. Njenog sina, ljekara, prisilno mobilisanog prvog ratnog dana, svaki dan odvoze vojnim džipom u bolnicu, na rad. Briljantan mladic, specijalista interne medicine, sada je ocajan. Razmišlja o bijegu. Saznajemo da je uspostavljena redovna autobusna linija za Beograd. Dva autobusa ujutro, prepuna ljudi koji preko Pala bježe u Srbiju, Crnu Goru ili dalje. Vojska kontroliše putnike, da ne bi neki vojnik obveznik Tzbrisaot

J.V., naša prijateljica, naziva iz Sarajeva i kaže:

TTata, pa reci im da zapucaju!t

Dobro je. Mirno je. Smijemo se.

Pale, cetvrtak, 23.4.1992.

Jutros u 5.30 ležim u krevetu budan i napregnuto osluškujem da li ce sa zorom poceti grmljavina topova, rušenje grada i ubijanje civila u njemu.

Danas u Sarajevo stiže lord Carrington. Bože, šta li on traži po brdovitom Balkanu, gdje mora poginuti, biti ubijena, odredena kvota ljudi da bi se strasti stišale. Kako on iz svog svijeta zamišlja ovaj svijet, zar misli da mu može pomoci, da ce ga ovdje uopce razumjeti? Davljenik se hvata i za slamku što plovi vodom, pa i ja za ovog lorda.

24.00

Danas u podne Tpotpisali sporazum o prekidu vatret, a veceras kao divlja horda bombarduju i uništavaju Sarajevo. Na desetine mrtvih. Sigurno je samo jedno – ovdje dugo, dugo nema kraja zlocinu. Jedan glas u meni stalno govori: TIdi, idi na bilo joji nacin, šta cekašt, a drugi ponavlja Selimovicevu misao: TDok god ima i jedan razlog da ne ideš, nemoj ici!t

3.00

Sutra, ne, vec danas je šest godina od Cernobilja, osam hiljada umrlih i tko zna koliko trajno bolesnih. Cernobilj ili Bosna, u cemu je razlika?

Prijatelj sa Pala, koji je cesto navracao k meni, danas obucen u vojnu uniformu, žuri ulicom. Vidim, našao je sebe, a mene zauvijek izgubio.

Prijatelj sa TV Sarajevo (Tvažna licnost Nenad Pejict) zove me telefonom i kaže da hoce da ga ubiju. Pita me šta da radi. Nude mu vani stan i posao.

… Bila je noc i kiša je padala,

nije bila noc i nije kiša padala…

Samuel Beckett, Moloa

Pale, petak, 24.4.1992.

Veliki pravoslavni petak, dan bez rada na zemlji, dva dana uoci vaskrsnuca Hristovog. Normalni, obicni, radni ljudi to znaju odlicno, a velikosrbima Srpski radio na Palama objašnjava šta je to. Tako su isto nekada i veliki komunisti objašnjavali svom narodu da nema Boga. Na Palama su to jedni te isti ljudi. Odbacili su staru vlast i prigrlili novu, da bi od nje izvukli neku korist.

Prolazi jedan veci podobro ohrndan auto, krcat bradatih i prljavih spodoba, s dubrovackim tablicama. Gledam i kako se u ukradenom BMW-u vozi cuveni sportista K., sada još cuveniji snajperista iz THoliday Innat. Za ove ljude on je junak, za one u gradu –ubica. Ovaj rat je raj za pljackaše i patološke ubice.

Muslimani izgubljeno tumaraju po Tsvojoj caršijit, ili po svojim dvorištima pognute glave gledaju u zemlju. Još se nadaju da ce sve ovo stati, da gore ne može biti.

Morbidno, mucno vece.

Na vrata mi je banuo dr F. (doktorirao na nevjerojatno stupidnoj temi, kao uostalom i vecina ostalih doktora nauka. To ne bi prošlo ni kao maturski rad). Sve što je prije pisao bila je cista apologija komunizma, uostalom, od komunista je zauzvrat dobio sve. Sada piše u odbranu islama. Drugi kraj batine koja sada udara ljude po glavi. Ekstremista s druge strane. Nos briše rukom, tare o rukav.

Traži od mene da se Tizjasnimt. Što je najgore, popušio nam je sve cigarete, ispio posljednju kap pica, koje mi razvlacimo danima. Njegov ideolog, licni prijatelj, veliki marksista, poznati intelektualac, ljubimac politicara komunista dok su bili na vlasti, još ranije promijenio košulju i prešao u ekstremnu desnicarsku stranku; umro prezren od starih poslodavaca, slavljen od novih.

Što se onda pitati zašto je komunizam propao?

Vec pri picu, dr F. pocinje da manipuliše imenom našeg sina i porijeklom moje supruge. Ona gubi živce i neuvijeno mu kaže što misli. F. zbunjeno šuti, jer to nije ocekivao. Odlazi, a u nama ostaje mucnina što takvi ljudi uopce postoje. Kad bi se taj docepao vlasti, bio bi neumoljivi egzekutor u ime Tsvog narodat.

Pale, subota, 25.4.1992.

Kakav li ce ovaj dan biti? Osvanulo je suncano.

Konacno tacka razgranicenja. TCuveni prof. Dr Koljevict pozvao srpske kadrove na TV Sarajevo, da se prijave i pocnu raditi za Tdobrobit svog narodat. Jadni Doktor, sigurno nije cuo da postoji i profesionalno novinarstvo. Preko ekrana moli svoje legionare da zbog sutrašnjeg praznika budu mirni, da ne pucaju, ubijaju. Kaže kako Tsvijetu treba pokazati naše poštovanje spram pradjedovskih tradicijat.

Tu je još jedan razlog. Prekosutra, u ponedeljak, u Beogradu se proglašava Treca Jugoslavija. Srbija i Crna Gora – kao dva oka u glavi. Imaju li te Tocit imalo mozga u glavi?

Pale, nedelja, 26.4.1992.

Vaskrs. Nekada normalan, tih, intiman, porodicni praznik pravoslavaca koji vjeruju u Hristosa (Isusa). Danas ga slave ljudi koji s Isusom imaju zajednickog koliko su imali i farizeji (za one koji ne znaju: ljudi koji su biblijsku poruku o ljubavi prema bližnjem tumacili kao mržnju prema strancima, tudinima).

Dok stojim nad ocevim grobom i palim svijecu, prilazi mi prijatelj iz djetinjstva (sada je uniformisan) i napada me zbog filma o razaranju Dubrovnika. Kaže mi:

TNasjeo si ustaškoj laži.t

Njegova žena kaže:

TSamo im zamjeram (Paljanima) što su bombardovali Sarajevo, a da nisu sve Srbe izvukli van!t

Cijelo jutro Palama se prolama rafalna i pojedinacna pucnjava u cast Vaskrsa. Ipak ni blizu kao zimus, za Božic. Možda štede municiju.

Kcerkina soba na spratu služi nocu supruzi kao osmatracnica. Možda strepi od nepozvanih nocnih gostiju.

Automobil sa jakim zvucnicima prolazi Palama i poziva ljude da prestanu pucati. Uskoro mi postaje jasno zašto: pored groblja, iz pravca Jahorine, prolazi duga kolona automobila s oznakama stranih TV kompanija. Ispred i na kraju kolone vojni i policijski automobili kao obezbedenje.

Strani novinari na Palama moraju zateci pravu idilu, srecu i mir. Mora se pokazati kako nova srpska vlast besprijekorno funkcioniše.

Novinari su zaista najvece budale. Sigurno ce im Tnamjestitit nekog Muslimana koji ce reci da ga nitko ne maltretira ili ugrožava. Dok je Staljin u Moskvi ubijao na hiljade ljudi, gradom su kružili zatvoreni kamioni sa slikama hljeba i njegovim nazivom na raznim svjetskim jezicima. Novinari su izvještavali o izvanrednoj snabdjevenosti Moskve hranom. U kamionima su bili robijaši, koji su dovoženi u Lubjanku. Slike starih gospodara nikad ne blijede. Preobuceni komunisti sada plešu uz nacionalnu muziku.

Poslijepodne se na Pale, na centar nogometnog igrališta, spustio vojni helikopter sa cuvenim generalom i još cuvenijim crnogorskim politicarem, da otpocnu pregovore o statusu JNA i BiH. Nedaleko od stadiona, na obicnoj livadi, djeca igraju nogomet.

Ispred pravoslavne crkve okupljaju se Srbi u svecanim odijelima, koji su, služeci vjerno komunizmu, bježali od crkve kao od kuge.

Tko ono rece: TSve tece, sve se mijenjat?

Razgovaram telefonom s prijateljem sa RTVS i dajem mu pet dana boravka na Palama za pet minuta mog boravka u kafani TSarajevot s rajom. Smije se i kaže:

THvala lijepa, ali ne!t

Saznajem da mi je prijatelj sa Pala Z.B. (Hrvat) totalno pretucen kada se pokušao nekim sporednim putem probiti iz Sarajeva na Pale gdje mu je familija.

Nitko ne pita zašto. Nitko ne odgovara zato. Jednostavno, covjek je gotovo na smrt prebijen i tu nema šta da se pita.

1083 Posjeta 1 Posjeta danas