Dok sam bio mladi,bio sam uvjeren da niko kao Stocani ne voli svoj grad.Dugo je prošlo dok sam shvatio da i drugi imaju svoje gradove i pravo da ih najviše vole i mada sam to u pocetku primao k srcu,s godinama sam ipak zakljucio da je to moje razmišljanje bilo produkt neke mahnite samozaljubljenosti.I bilo mi je žao. No,kada sam prije desetak godina cuo pricu o stolackom poštaru,ponovo sam se vratio svom starom uvjerenju,ubijeden da smo svi mi,Stocani,zahvaceni svojevrsnim poštarskim sindromom i da niko kao mi ne voli svoj grad.To su mi,vjerovatno kurtoazno,priznavali i mnogobrojni moji prijatelji,razasuti diljem zemlje,kada sam im pricao ovu pricu.
Prica je do mene došla iz usta Jana Berana,on ju je cuo od Džemala Bijedica,a tece,po prilici,ovako:
Bio u Stocu,nekada davno,neki poštar,omiljen u citavom gradu pošto je Stocanima bio jedini stalni kontakt sa dalekim i ucenim svijetom.Godinama je raznosio drage vijesti,ili,pak,bolne brzojave po stolackim ulicama i kucama.A bio je,necete vjerovati,potpuno nepismen.No,po objašnjenju pretpostavljenog kome je upucena koja pošiljka,postrojavao ih je jednu do druge u utrobu svoje torbe po nekom samo njemu znanom rasporedu.Svaka poruka stizala je u ruke onoga kome je upucena:podgradske su dolazile u Podgrad,uzunovicke u Uzunovice,cuprijanske na Cupriju.
Prolazile su godine,a naš poštar je neumorno nosio Stocanima dugo ocekivane vijesti i glasove.No,prilike su se mijenjale,došle su nove vlasti,novi ljudi,navike i obicaji.Za nepismena poštara ne bi više mjesta:novo vrijeme tražilo je i pismene ljude.Našavši se na ulici,bez posla,naš je poštar trbuhom za kruhom krenuo put bijela svijeta:Mostar,Sarajevo,Zenica,Frankurt,Minhen,Njujork.Muka pregolema,glad ljude ne bira,a zemlja tuda,te se svašta radilo da bi se preživjelo.Cistio je kanalizacione šahtove,prao posude po kucama imucnijih ljudi,cistio ulice,sjekao šumu…Poslije je u nekoj fabrici tukao tokmakom po vrelom željezu.Radeci marljivo,dogurao je do poslovode,a kada gazda vidje da je ovaj pošten i dobar radnik,uze ga za svog prvog pomocnika.Uskoro mu je pomogao da i sam zasnuje malo firmice,u pocetku sa desetak radnika,a poslije sa stotinu.I tada se vec lakše disalo.Kasnije ce ovaj mudri Stocanin otvoriti još dvije fabrike,da bi se poslije povezao sa jednim velikim gazdom koji je imao 15 svojih fabrika,te tako postao kompanjon jednom od imucnijih i uglednijih ljudi na tom kraju svijeta.Dugo su radili zajedno diljem Amerike,a zeleni dolari slijevali su se ka njima kao da ih nešto baš tamo tjera:stekli su basnoslovno bogatstvo.Ovaj veliki gazda zavolio je našeg Stocanina.Jednog mu dana predloži da bi dobro bilo sada,pošto je vec stekao solidan imetak,na nezasitnom americkom tržištu pocne nastupati sam,jer bi tako više zaradivao.Receno,ucinjeno.
Kada su došli u jednu njujoršku banku kako bi se pogolema suma zelenih novcanica sa gazdinog prebacila na Stocaninov novootvoreni konto,i kada šalterski službanik završi posao sa papirima,zamoli našeg Stocanina da potpiše pristupnicu.Ovaj se zamisli,i stade,u momentu mu zažubori Bregava u glavi,a u oku zaigra stolacka caršija:“E moj prijatelju,da sam ja znao pisati,ne bi se sada ovuda po tudini vucar*o niti se jebav*o s ovim partnerima,vec bi ko gospodin co*jek raznos*o poštu po mom Stocu.
Ovdje prica završava.No,sigurno je da bi joj svaki dodatak bio samo viškom.Odonda ja mnogo više volim poštare,a i sam se,kako knjižim nove godine,,sve više osjecam poštarom.
(1990).
Izvor:Emir Buzaljko-Iz stolackog teftera(Stolac 2008.)