„Sva moja lutanja i traženja vratiše me u davno zaboravljeno mjesto koje spoznah po prvi put.“(T.N.Eliot)
Onaj ko nije vidio zalazak sunca u Dubravama,neka povjeruje da je na gubitku.A potrebno je tako malo,samo pogledati večernje nebo.Tu,u prostoru „biblijske razodjenutosti i jasnoće“,sve je zahvaćeno „kosmičkim požarom“posljednjeg večernjeg sunca.Toliko ovdje ima zraka da modri planinski vijenci jedre desetine kilometara,lijevo prema Leotaru i desno prema Biokovu.“Ispred kuće na obližnjem Pjanom brdu u Dubravama“,piše Alija Isaković,“s visine manja od tri stotine metara,vide se dijelovi jedanaest bivših kotara… Na južnom nebu,kolik je Pelješac i koliko je nebodarje,toliko je pozorje oblaka ozarenih sunčevim ognjištem boje isijanog čelika.Više i dalje od toga čini se da je to prizor kojim je irizirana čitava Zemljina polulopta i bezbrojni ljudi objedinjeni istim ushićenjem.Čini se da mogu čuti i mogu vidjeti to mnoštvo rasuto u prostranstvu gdje sam ja svakome ista čestica kao što je meni bilo ko,tamo…U kavalkadi rumenkastih oblaka nad Pelješcem jezde helenska mitska prikazanja i znamenja,junaci,konjanici,borna kola,strijele i utvrde.Na jugoistočnom rubu,negdje iznad Stona,brodi svečarska Panatenejska povorka platinastobijelih oblačaka,a bliže-u pirateriji dva kumulusa,zmije dave Laokona i njegove sinove.Mogu se razaznati njihove očajničke kretnje,trzaji glavom,mazni pokreti zmija i očev zaludni krik u prazno nebo.“(Alija Isaković,Čudesa dneva,u knjizi Jednom,Mostar,1987,str.15.)
Dubinu sanjarenja o rodnoj kući otkrila mi je moja tetka Mejra u rijetkim ali upečatljivim dolascima.Ona nije mogla sjediti u kući kao ostali gosti,nego bi,za me bez ikakvog razloga,obilazila sve kutke naše stare kuće,sve dijelove bašče i ograde.Nisam se mogao načuditi šta ona gleda i traži u bezvrijednim i prozaičnim stvarima i budžacima našeg doma.Za moju tetku to je bila poezija.Gotovo je sa strašću pričala o nekom beznačajnom kamenu iznad naše kuće.Najednom je kamen oživio i postao lik u njezinoj priči.Tetka je vidjela nešto što je za mene bila tajna.Njezino izbivanje iz rodne kuće učinilo je da se razlikuje od mene.Osjećao sam samo da je bogatija od mene,emotivnija i razboritija,krhkija i tužnija.
Ovdje je nekada bio moj cijeli kosmos.Malo je ljudi kojima je dato kosmičko iskustvo djetinjstva.I kuća,i bašča,i polje i šuma i cijeli nebeski svod.Djetinjstvo.Sretno djetinjstvo.Roditelji,brat i sestra.Nisam zapamtio dedu i nenu.Imao sam psa i konja.Imao sam plave noći pune zvijezda..Kada se izdaleka vraćamo kući i zavičaju,osjećamo potrebu da tamo tražimo ponešto od samoga sebe nekadašnjeg,isto onako kada se usput vraćamo i ustrag tražimo,široko otvorenih očiju,neku izgubljenu dragocjenost.Svaka staza prolazi kroz naše srce i našu maštu.Ovim putevima smo letjeli u susret nebu i beskraju.Ovim stazama smo plakali,trčali,paljetkovali i šervanili,vikali,lagani kao leptiri,izvan realnog svijeta,niti ičeg zajedničkog sa ostalim dobima života.Ovom čarobnom dolinom zavičaja još se ori smijeh one obijesne mladosti koja je vjerovala u svoju neprolaznost.Ljepota mladosti i jeste u zabludama i iluzijama kako nema niko jači,ljepši i snažniji i kako nema nijedne stvari pod kapom nebeskom koju ne možemo imati.Sreća mladosti je u tome što vjeruje u nevjerovatno i što ne prihvaća nemoguće.Mladost koja se „ne boji ničega pa ni sebe sama“.
William Goyen piše,kako je čudna pomisao da dolazimo na svijet na jednome mjestu kome u početku ne znamo ni imena,kojeg vidimo prvi put,a onda na tom anonimnom,nepoznatom mjestu,rastemo krećemo se po njemu dok mu ne saznamo ime,pa ga onda izgovaramo s ljubavlju,nazivamo ga ognjištem,puštamo korijen u njemu,činimo ga gnijezdom svojih ljubavi,tako da na kraju,kad god da ga pomenemo,činimo to kao ljubavnici,u nostalgičnim napjevima,u pjesmama prepunim ćežnje.Sada mi moja stara,rodna kuća pridolazi iz mraka sjećanja komad po komad,a ja osjećam neku vrstu kajanja što nisam dovoljno dugo živio u mojoj rodnoj kući.Sada bi bolje i dublje znao živjeti u mojoj roditeljskoj kući,ali kasno je i za kajanje i za prošlost.Nije kasno za sanjarenje.Sanjanu kuću niko nam ne može uništiti,zato što ona zapravo i ne postoji.Nikada nije ni postojala.Ta sanjana kuća je kompromitirana pilula udobnosti,prijatnosti,zdravlja i zadovoljstva.
Kuća,to je sam ličnost,tvrdi Jules Michelet,njen oblik i njen najneposredniji napor,njezina radost i njezina patnja.Sada razumijem A.Toussenela kada kaže kako „uspomena na prvo ptičije gnijezdo koje sam našao ostala mi je dublje urezana u pamćenje od uspomene na prvu nagradu za pismeni sastav koju sam dobio u gimnaziji.Bilo je to ljupko gnijezdo ljupke zebe sa četiri sivoružičasta jajeta,išarana crvenim linijama kao neka tajanstvena geografska karta.Osjetio sam tog trenutka kao neki udar neizrecive radosti i koji mi je više od jednog časa ukočio pogled i noge.“Prvo moje gnijezdo sa ptićima,u djetinjstvu,ima karakter iskrenosti i uvjerljivosti.Gnijezdo se kao svaka slika odmora i mirovanja neposredno vezuje za sliku jednostavne kuće.Razrušeno gnijezdo,a moji su ih drugari mnogo porušili,budi sliku porušene kuće.Prestrašeni cvrkut vlasnika gnijezda podsjeća me na krik kućevlasnika.
Mjesto pravljenja gnijezda određuje ženka,a ne mužjak,kako bismo pomislili slijedom ljudske patrijarhalne logike.Priroda je ženku obdarila privilegiranim darom,donošenja života na svijet.Ženka je,dakle,rađajući princip.Radi toga ona odabira mjesto rođenja njezinih ptića,jer ko bi drugi bio odgovorniji za sigurnost njezina potomstva.Pri tome su njezina intuicija i sve druge procjene građenja gnijezda,za nas,posve neshvatljive i izvan su našeg racionalnog razumjevanja stvari.I na koncu,priroda se nije pouzdala u snagu i hrabrost mužjaka u zaštiti zajedničkog potomstva,nego u majčinu ljubav i upornost.Ženka štiti mlade,čak i od njihovog oca.Dakle,ova tri dara prirode,mjesto rađanja,rađanje i briga za potomstvo,razlikuju ženku od mužjaka,i ne samo to,ta tri božija milodara čine ženku privilegiranom,odabranom.
U kuću se čovjek vraća,tačnije on sanja da se vraća,kao što se ptica vraća gnijezdu.Taj znak vraćanja obilježava beskrajna sanjarenja,jer se ljudska vraćanja vrše u velikom ritmu ljudskog života koji preskače godine izbivanja.Čovjek je u prednosti u odnosu na pticu,jer se on pomoću sna bori protiv svih odsutnosti i izbivanja iz kuće.Posmatrajući gnijezdo,vraćamo se izvoru povjerenja u svijet,pozivamo se,kako bi to rekao Gaston Bachelard,na kosmičko povjerenje.Zar bi ptica gradila svoje gnijezdo,pita se ovaj francuski esejista,kad ne bi imala instiktivno povjerenje u svijet.Tako čovjek,kao ptica,od svog nestalnog skloništa,paradoksalno bez sumnje sa čistom imaginacijom,stvara apsolutno sklonište,vraćajući se izvorima oniričke/sanjane kuće.Naša kuća,shvaćena u smislu njene oniričke moći,je gnijezdo u svijetu.Gnijezdo kao i onirička kuća,ako se stvarno nalazimo na izvoru naših snova,veli Bachelard,ne zna za n e p r i j a t e l j s t v o svijeta.Doživljaj neprijateljstva svijeta dolazi kasnije,a svaki je život u svojoj klici,na svome prapočetku prijatnost,dobro bivstvo,rekao bi filozof.Kuća je,bez sumnje,najveća sila integracije za misli,za sjećanje i snove čovjeka i bez kuće bi čovjek bio rasuto i razbijeno biće.Jedan francuski pisac kaže kako se ljudi mogu podijeliti po tome gdje žele živjeti: u kolibi ili dvorcu.Međutim,pitanje je daleko složenije:“Ko ima dvorac,sanja o kolibi,a ko ima kolibu,sanja o dvorcu.“Svako od nas ima svoje trenutke kolibe i svoje časove dvorca.Da bismo živjeli blizu zemlje,mi se spuštamo na tle kolibe,ali nedugo zatim htjeli bismo vladati horizontom u nekom velikom dvorcu.Tako se u nama smjenjuje dijalektika dvorca i kolibe skoro u pravilnom ritmu sanjarenja.
Nikada mi neće biti jasno čemu se duša više raduje;odlasku u nepoznato ili povratku u poznato i drago.Šta je preovlađujuće,naš avanturistički,istraživački duh ili pak naš komformizam i okrenutost spoznajnim predjelima duha.A,duša se raduje povratku i to je prastara emocija koja nam pridolazi iz tame vremena i potapa nas kao plima.Vraćati se podneblju,piše Mirko Magarašević,kome pripada duh mjesta bez koga ne možemo,u kome se naše postojanje najprisnije osjeća,to je drevna emocija koju tumačimo značajem rodnog podneblja;ono svakako ima moć djelovanja na naš duh.To je,naravno,teško do kraja objasniti.Ali,zar se odmah na postavlja pitanje,zašto to i kome objašnjavati?Ali,to se pitanje i bez spoljnog naloga „gnijezdi“ u nama,pa ga naše biće upućuje sebi i kad je načisto da na njega nikada neće naći valjan odgovor.
I zbilja,u čemu je tajna naše zavičajnosti?Od kuda ta slabost,ta ganutljivost i vezanost našeg sjećanja?Tajna naše zavičajnosti ne iscrpljuje se,dakle,samim mjestom našeg rođenja,sokacima rodnog grada,seoskim ulicama i najranijim zapamćenim prizora našeg djetinjstva ili bljeskovitim sjećanjima na prva saznanja u prvom podneblju našeg života.Zavičajna tajna,piše ovaj autor,sadrži ključeve svega toga,u redoslijedu i snagom dejstva koji se ne mogu sasvim jasno razvrstati ili po značaju,većem ili manjem,u sjećanju smiriti,utoliko prije što je tu i zavičajnost duhovnog nasljeđa jednog podneblja.Duh podneblja može odrediti sudbinu čovjeka,promijeniti njezin smjer,vratiti nadu u izgubljenu snagu,vratiti dušu iz sustalosti u akciju i okrepljenje.
Zavičaj je stjecište utisaka i sjećanje,jedna vrsta prirodnog arhiva,gdje su pohranjeni naši doživljaji,naša sjećanja i naš duh.To je jedini ljudski i duhovni prostor u kojem čovjek ne treba misliti šta je šta i ko je ko,već jednostavno prepoznaje i nastavlja živjeti ono što je nekada ovdje započeto,pa zbog nečega prekinuto.Zapravo,taj prekid čovjek apstrahuje,kao da nije ni postojao i nastavlja živjeti dalje.Svugdje drugdje gdje ga vodi njegov pustolovni duh,čovjeku je reda za svaki kontakt „ukucati lozinku“,učiniti napor,intelektualni i ljudski,kako bi uspostavio komunikaciju.Jedino u zavičaju čovjek živi u matici života,a svugdje drugdje na periferiji.Zavičajna težnja je,piše Džafer Obradović,“izraz generičke sentimentalnosti ljudske prirode,lijek za bolnu prazninu,ponor i raspuklina u duši“.Sjećanje na zavičaj je bijeg od nesklonosti i nesavršenosti života u cjelovit svijet djetinjstva u traženje i prepoznavanje „poznatih puteva koji su nam dragi jer su poznati,a poznati su jer su spoznati“.Ako je,dakle,put u beskrajni zavičaj poslanje,zaključuje Obradović,“onda je sustanje na tome sudbinskome poslanstvu i vraćanje istim putem nazad svome ishodištu-izraz putnikova klonuća i njegov poraz“.Povratak zavičaju je znak očaja i nesnalaženja,a njegov bijeg u poznato znak je odustajanja od iskušenja novog i nepoznatog.Veliki i moćni nemaju zavičaja,ili bolje,njihov zavičaj je cijeli svijet.Zato je mudri Friedrich Nietzsche ustvrdio kako „treba sahraniti iluzije,pokopati zasvagda bezazlenost i zavodljivu prijatnost poznatog,oduprijeti se milozvučnom zovu uspomena!Treba se suočiti sa oporom javom životnih vrtloga i okrenuti svoje lice prema onome što nadolazi!No,prije nego se odvažimo na taj tegoban i spasonosan čin,odnesimo vječno zeleni vijenac života na grobove svoje mladosti,jer tamo gdje su grobovi,tamo je i radost novog rođenja“.
Tragedija modernog čovjeka zove se bezavičajnost,jer niko ne živi u rodnoj kući,niti mu je dato da u njoj umre.Rijetki su oni sretnici kojima je dat potpuni zavičaj,oni kojima je zavičajna zemlja ostala ispod noktiju;ljudi su danas bez toga uporišta lutalice i pustolovi,koji o „mistici tla“ i onim prvinama zavičajnog prostora tek sanjaju.zavičaj nije samo poznati i dragi pejzaž,rodna kuća i lijepo sjećanje na sebe,nego je to i duh naših predaka koji čeka i drijema na našim grobljima.Istovremeno zavičaj može biti i ružno,neizbrisivo,frustrirajuće sjećanje i ponižavajuća uspomena.Valja razumjeti i takve ožiljke na duši,mada nikada ne znamo da li je veći podstrek našem duhu to negativno,ružno sjećanje ili pak ono bljeskovito i prijatno vraćanje u prošlost.Prijatnost nije uvijek saveznik aktivnog duha,kao što nije i neugodnost,izvan svake sumnje.Život nije uvijek prijatnost kao ni neprijatnost,ali da se u našoj čaši miješaju oba ova otrova,nema nikakve sumnje.Kako bismo inače prepoznavali slast prvog ili gorčinu drugog.“Čašu meda još niko ne popi,što je čašom žuči ne zagorči“,pjevao je crnogorski vladika i pjesnik,P.P.Njegoš.I to je,konačno,život.
