Poštovana gospodo,
Dozvolite da Vas sve prisutne pozdravim!
Posebno pozdravljam mostarske grazie koje su bile ili jesu majke,sestre,supruge onih koji su izgradili spomenik „za vječnost“ i zbog kojeg se ovdje nalazimo.
Najradije bi im zapjevao ove stihove:
„Kršnu i lijepu
Što uzdahe mami,
Vatrenog pogleda
I grudi pomamnih“.
Pozdravljam sve bivše igrače koji su ovdje među nama.
Također sam uvjeren da nas gledaju:
Džema i Kema,Avdo „Veliki“ i Avdo „Mali“,legendarni Jole Musa,Sula i Hamić,Mara i Žara,Kruno i Bruno,Miloš i Taramba,Peko i Zeko,Baka i Pinda,Kana i Rile,Meho i Bomba…braća Glavović,braća Halilhodžić,braća Hadžiabdić,braća Primorac,braća Dugalić…
Pozdravljam i onoga koga najviše volim i cijenim i koji nam je podario mnogo radosnih trenutaka:Dušan Bajević Neponovljivi.
Svi Vi koji ste prisutni i koji su sa nama u mislima su :VELEŽ!
Jedna misao kaže:“Sveto je ono pred čim drhtiš i čemu se diviš“!
Koliko puta ste drhtali po posljednje minute i sekunde utakmice pa se onda divili simbolu svog identiteta!
Dragi moji,
Čini mi čast da se ovdje i sada nalazim s Vama!Posebno se radujem biti u društvu na stranicama knjige sa koautorima:Predrag Matvejević,Miljenko Jergović,Jurica Pavičić,Mišo Marić,Mile Stojić,Dragan Markovina,Ozren Kebo,Enver Kazaz,Drago Bojić,Amer Tikveša,Predrag Lucić i drugima koji predstavljaju „ikone“pisane riječi.
Zahvaljujem se organizatorima:Centru za kritičku misao Mostar i portalu „Tačno.net“,glavnoj urednici g-dji Štefici Galić i njenom saradniku g.Ameru Bahtijaru.
Oni čine krupne stvari za grad Mostar i zato ih treba podržati.I oni su „Velež“!
Na kraju,“kažem ja“,Vaha imaš li daha!
Dozvolite da se predstavim:Zovem se Kemal Mahić,profesor historije.Do 45 godine života,živio sam u Ljubuškom,a od 1998.godine živim u Sarajevu.
Rođen sam u Mostaru 1948.godine na onom mjestu gdje je sada „Mepas“!
Moje tijelo je u Sarajevu.
Moj duh je u Ljubuškom.
Moje srce je u rodnom gradu Mostaru!
Neka vječno živi F.C.Velež!
Neka vječno živi Mostar i njegov duh slobode i ljepote!
