Dr.prof.ALIJA PIRIĆ:ŠTA NAMA ZNAČI ZAVIČAJ(II DIO)

zavicaj

Eto vidiš,moja fascinacija vlastitim podnebljem isto tako mora biti uspoređena sa slikom koju o mome prostoru ima stranac,neko kome ovo sve ne znači ništa,neko ko samo prolazi i ovo vidi kao krajputaški krajolik,nešto što treba proći idući prema nekom drugom izabranom cilju,negdje drugdje.Bio sam često osupnut i uvrijeđen kada bi me moji drugovi iz studentskih dana,koji su sa mnom ovdje dolazili,upitali od čega žive ovi ljudi ovdje.Bio sam zbunjen i nikako ne znam šta sam im odgovarao.Čitam ovdje jedan doživljaj Dubrava engleskog putopisca Arthura Evansa u knjizi“ Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875.god.“,koji jaše u karavanu preko Gubavice,Pijesaka i Domanovića prema Tasovčićima,i tek sada razumijem smisao onog pitanja mojih prijatelja.Pa,da čujemo stranca kako vidi „moje prelijepe Dubrave“.
„Kroz ovu pustoš jahali smo mnogo sati,ali tek kad smo došli do južne ivice ovog platoa,pukao je pred nama vidik strašne pustoši,neviđen dotle,ta ga je skoro nemoguće predstaviti.Na svim stranama vidjela su se samo niska brda i gomile trošnog krečnjačkog kamena,bez biljnog svijeta,baš kao krupan šljunak na morskoj obali širio se surovi južni krečnjak,gotovo sličan okamenjenom glečeru i kamenitoj pustinji.stari bogumili ovih krajeva pretpostavili bi da je ovaj predio proizvod nekog prokletog duha.Kao većina stvari u prirodi,i ovaj pustinjski predio nije bez nekih ublažavajućih karakteristika ljepote.Boje ovog terena tako su bolne i ne postoji nikakav uslov koji bi mogao uticati na razvoj atmosferskih prilika.Priroda je,tako reći,pripremila bijeli čaršaf za najvećeg svjetlonošu i ove blijede i kamene skelete vidio sam obojene jutarnjim i večernjim suncem i,ponegdje,ljepšim šafranovim i breskvinim cvijetom nego što ga pružaju zelena brda plodnih predjela.čak posmatrana u svijetlu običnog dana,ova ogoljela panorama zaslužuje umjetničku studiju.I bez pentranja nekako smo se našli između planinskih visova.Tužne boje vrlo jasno su odražavale opću bezvodnost ali ipak delikatna novost nije bila bez prefinjene privlaćnosti.Nebo je gore bilo blijedo,magličasto azurno,a pusta i skamenjena brda pepeljasta,blijeda siva i ponegdje obilježena malenim krpama pijeska i venama sive i žućkaste gvozdene boje.Ravan dole bila je puna takođe blijedog i tužnog zelenila.Oko devet sati ujutro počinuli smo u seocetu koje se zove Tasorčić(Tasovčići).Ovo je već drugi odmor čitavog karavana.I ovdje,kao i u drugim kolibicama duž puta,uzaludno smo pokušavali da nešto dobijemo za hranu.Svuda su nas dočekivali općim odgovorom „nema hljeba!nema jaja“Kafa je bila jedino osvježenje koje smo mogli uvijek dobiti u ovoj užasnoj pustinji!Možda bismo i sustali na putu da nismo ponijeli iz Mostara nešto smokava i grožđa.Hercegovački seljaci na ovom putu nosili su hranu sa sobom.“(Nav.djelo,str.285.)

Mogli bismo se sada beskrajno vajkati i optuživati Evansa za loš odnos spram drugačijega,te da on nije prošao onim dijelom Dubrava koji je ljepši i plodniji,od Domanovića na istok prema Rivinama,te da mu sedlo nije bilo ugodno,da je strahovao od ustanika u Hercegovini,da prvi put vidi mediteranski krajolik.Ili malo konkretnije;šta zna Evans šta znači kiša u Dubravama,on nikada nije pio vodu iz kamenice,a isto tako nikada nije ubrao hercegovački pipun i raskrižio dubravsku karpuzu da se osvježi.Šta on zna kakvo je zadovoljstvo prikopati vinograd ili nanizati sedamdeset kanafa duhana,jednog branja.On nikada nije uvodio konja u štalu,nakon vrševine žita,a onda kiša udari.Ili nikada nije unio duhan sa sušnice u štalu,a Bog dade hairli kišu.ali,onaj ko se hvali,redovno gubi u tuđim očima.
Ipak,ima se poštovati to što piše Evans.Tako izgleda kada se piše očima,u slučaju Evansa,i kada se piše srcem i ljubavlju,u mome sjećanju.On je napravio najtužniju scenografiju za životnu pozornicu koju može zamisliti samo Salvador Dali.I nije samo problem u totalnom izostanku prirode i života u „ovoj užasnoj pustinji“,nego je veći problem u pitanju,koje se neminovno nameće,kakvi su tek ljudi koji dolaze sa tog prostora?Kakav je njihov odnos spram prirode,spram boja,vode,i života općenito?Imaju li takvi ljudi ikakve potrebe za lijepim i plemenitim?Kakvi su to ljudi kod kojih općenito nema ni jaja ni hljeba,a ima kafe na svakom odmorištu?Ne možemo nevidjeti i stanoviti trud Evansov,doduše neuvjerljiv,da popravi sliku o ovom prokletom krajoliku,ali,avaj,odakle šafrani i breskvin cvijet u Dubravama u vrijeme kada su se sladili grožđem i smokvama.Ipak,htio je da sačuva mogućnost života i u takvom užasu i pustinji.

Samo je zavičajno i moje raskošno siromaštvo lijepo.Svakoga drugoga klonimo se kao kuge,sa gađenjem i indignacijom.Zašto je samo naše siromaštvo,ne samo lijepo i nezaboravno,nego i,evo sada,poželjno.Šta,zapravo,znači biti bogat ili siromašan sada na zgarištu rodne kuće.Siromaštvo rađa želju i nadu da će biti jednom to što se želi,a samo čovjek koji ima želje je živ čovjek.Siromaštvo je najbolji lijek za životnu dosadu i ravnodušnost.Zato orijentalni čovjek zna živjeti siromaštvo kao stanje,dok se zapadnjak time užasava.
Nije dovoljno samo vidjeti i opisati,treba to i živjeti drugim osjetilima ili jednostavno treba promijeniti pravac putovanja kroz Dubrave,kao što je to učinio Heinrich Renner,samo neku godinu iza Evansa u knjizi „Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko 1896.E,pa da vidimo kako izgleda ugao gledanja,promijeniti optiku.

„Nakon nekog vremena stižemo u Domanoviće,riječ je o jednom važnom cestovnom raskršću.Desno odavde ide put u Stolac,historijsko mjesto poznato po Rizvanbegovićima,grad s mnogo starih spomenika,poznat i po neobičnom bogumilskom groblju.Preko Neretve se nalazi Čapljina.Domanovići se sastoje od velike ulice s malim birtijama,kafanama i svaštarama,koji ovdje opstaju zahvaljujući prolaznicima,no uglavnom zahvaljujući kasarni koja je tu stacionirana.Naime,sagrađena je velika pješadijska kasarna,gdje je smješten jedan bosanski bataljon.Prijatna šumarska kuća podsjeća na pošumljavanje krša,na čije ćemo tragove uskoro na našem daljem putovanju i naići.Nižu se polja duhana,velika krda stoke,usred polja s divnim kućama.Posebno mi za oko zapadne jedan turski ljetnikovac na Bivoljem Brdu,prostran i lijepo sagrađen.Cesta ide uz brdo pa niz brdo,pokraj dubravskih padina,sve dok se konačno ne spusti u Bišće polje,čiji smo opis već u više navrata dali.Na Buni iza ograde opet proviruju smokve i masline,a sa svih strana u ovom lijepom mjestu pozdravljaju velike kamene kuće,stvarajući tako kraj ljetnikovaca.Buna je poznato historijsko mjesto.Još u davna vremena imala je veliki značaj,a o tome svjedoči veliki most koji u devet lukova ide preko rijeke Bune.Proslavila se za vrijeme posljednjeg hercegovačkog vladara Ali-paše Rizvanbegovića.Stolovao je u staroj kuli u Stocu,te je,kao što smo to u ranijim odlomcima spomenuli,za vrijeme ustanka bosanskih plemića pod Husein-kapetanom Gradaščevićem,ostao vjeran sultanu,te time zadobio titulu hercegovačkog vezira.Zahvaljujući tituli svojevoljno je upravljao nastojeći „svoju provinciju“ dovesti do materijalnog blagostanja.

Uveo je sadnju riže u neretvanskoj ravnici,zasađivao je masline i štitio vinogradarstvo,nastojao je proširiti uzgoj svile,na Buni je sagradio prekrasni dvorac sa džamijom.Sultana je slušao onoliko koliko je htio.Ali kad 1849. u Bosni opet izbi plemićka buna,stade na stranu svojih suplemenjaka i begova,te protiv kršćana počini teška zlodjela.Isprva je pobjeđivao,no poslije se javi osvetnik povrijeđenog sultanovog autoriteta,Omer-paša Latas“(Nav.djelo,str.288-289.)

Ne biste vjerovali,ali ova dvojica putopisaca,Englez Evans i Nijemac Renner,išli su istim putem,samo obrnutim smjerom.Rezultati njihovog dubravskog brevijara su upravo oprečni kao i njihov pravac putovanja.Ali,ne treba zaboraviti kako su obojica u pravu.Dubrave su upravo to,nepojamni kontrast između Evansove „užasne pustinje“ i Rennerovih „polja duhana,krda stoke usred polja s divnim kućama“.Pitanje je samo koja slika preovlađuje i koja je u vidokrugu obasjana svjetlošću putopisnih reflektora.Obje ove slike,pustoši na jednoj i blagostanja na drugoj strani,pripadaju Dubravama.One se ciklično smjenjuju ovdje,upravo prema ovakvom kontrastu,kao što imamo red suše i red kišnih blagdana,red gladi i nerodice i red blagostanja i rodnih godina,vrijeme mira i vrijeme ratnih i buntovničkih godina,red radosti i red tuge,red beznađa,pa red nade.I tako u nedogled.A zar je u životu negdje drugačije.Ne mogu se samo ljepotom obuhvatiti draga mjesta.Prekrivač kojim prekrivamo zavičajne prostore nije načinjen samo od ljepote,on podrazumijeva i ružnoću,a baš je u tome sva njegova ljepota.Dobro,moglo bi se ovo čitati iz ideološke optike,kada bismo bili tako zli i sumnjičavi.Englez Evans za sve što ne liči na engleski pejzaž smatra pustinjom i barbarskim prostorom,koju samo engleska kolonizacija može privesti kakvoj-takvoj kulturi.A,Nijemac Renner,konačno,može uživati u uspostavljenoj njemačkoj koloniji i sve vidjeti kroz ružičastu optiku a-u politike u Hercegovini.

Samo u trenucima kada nas preplave emocije i nostalgija,mi peglamo naše predstave izvučene iz našeg iskustva i sve dovodimo u ravan nerealnih slika o bogatstvu i ljepoti našeg podneblja.Onda takvu povećanu vrućicu zovemo ljubavlju spram zavičaja.Svaka je ljubav,doista,slijepa.A zavičaj je prema nama,u krajnjoj liniji,ipak samo maćeha,posve ravnodušan i stran,gluh i nijem za naše postojanje.Šta znači to naše prenemaganje i plakanje kad smo samo zrnce u trajanju,vlat trave u dubravskim okrajcima,šta kad smo tu samo jedan dušak i ovo plavo,azurno nebo ogledaće se,uskoro,u nekim drugim očima,u nekim tuđim snovima.On pripada samo sebi i svome trajanju.Nas zanima samo priroda koju su uobličile i odnjegovale naše potrebe,i kada „joj udahnjujemo život izvučen iz ljudskog duha“ona se iznova oblikuje u skladu sa drugim našim potrebama.Mi ne stvaramo hranu koju jedemo,ni vazduh koji dišemo,ni druge ljude s kojima razgovaramo;mi iz odnosa koje imamo s njima stvaramo predstavu koju o njima imamo.
Izvor:Alija Pirić-Dubravski leksikon(Stolac 2013).

 

1934 Posjeta 3 Posjeta danas