ZORAN ĐINĐIĆ:POLITIKA BEZ MITA

balkan3

 

Ovo je govor premijera Zorana Đinđića studentima Univerziteta u Banja Luci,dvadeset dana prije nego što je ubijen!

Više ne postoji Istok-Zapad,komunisti-kapitalisti,katolici-pravoslavni,ovi ili oni.Postoje uspješni ili neuspješni.I to je svjetska liga 21.vijeka.Prije svega u ekonomiji,a onda naravno u idejama,u inovacijama,u kvaliteti institucija i u svemu drugom što prati taj trend.Takođe postoji jedan trend od centralizacije ka decentralizaciji,od toga da su se odluke ranije donosile na hijerarhijski način,u jednom centru,i da su ih onda drugi nivoi organizacije društva samo sprovodili,ka tome da se delegira,da se decentralizuje i da se odluke donose na onom nivou društva gdje su ti organi koji na kraju sprovode te odluke blizu građanima i gdje građani mogu da ih kontrolišu,i da ponašanje tih organa tretiraju kao servis koji služi građanima,a ne kao sprovođenje neke volje vlasti.

Mi u svijetu nemamo prijatelje.To je loša vijest.Mnogo manje loša vijest je da niko u svijetu nema dobrih prijatelja i u svijetu niko nikog ne voli.Samo postoje protokoli.Postoji diplomatija gdje se sad to na ljepši način prikazuje.Svako brani svoj interes i svako voli nekog drugog u sklopu svog interesa.Ako se negdje pojavi neka gužva onda nastrada onaj slabiji…Znači na auto-putu kada vozite,ako voziš fiću i tamo se oni šleperi ili cisterne pretiču,nemoj da se trpaš jer ćeš na kraju ti da nastradaš.To da li je on prešao na lijevu stranu,na desnu stranu,to će kasnije sveti Petar da raspetljava,ali ćeš ti biti na nebu.Znači,procjeni svoju situaciju,svoje mogućnosti,procjeni putanju tih šlepera ili,šta je već.Amerika ili Rusija ili Kina ili ko se već kreće na tim auto-putevima i vidi kako da se udjeneš u to i da na kraju stigneš na svoj cilj.U principu taj auto-put je dovoljno širok.Ako si vješt vozač,auto-put je diovoljno širok da svako može da stigne na svoj colj.

I samo još nešto da kažem na jednu bolnu temu za nas:zbog čega je na Balkanu politika mnogo više mitologizovana nego u ovoj klasičnoj centralnoj Evropi.Zbog toga što smo mi imali problem sa nacionalnim državama.Mi smo bili praktično narodi u stranim državama.Imali smo Austrougarsku i  Tursku imperiju i u tim imperijama koje su bile države mi smo imali neki svoj položaj,ali nismo imali svoju državu.I onda se taj kolektivni identitet,nije mogao da se ostvaruje kroz političke institucije jer ih nije bilo i nije moguće da ih bude.Pošto kolektivni identitet postoji,on se izražavao kroz jezik,kulturu i vjeru jer su to bili jedini atributi za prepoznavanje zajednice.Nije bilo države nego je bila zajednica.Da nekoga pitate ko je najbolji stručnjak za jezik,kulturu,vjeru-pisci,pjesnici,popovi-da li su oni najbolji predstavnici jednog modernog identiteta.Ne baš.Zašto?Zato što oni teže pretjerivanjima,teže isključivošću,teže poeziji,mitovima,jer je to njihov posao.I ako pogledate našu politiku u posljednjih sto-dvjesto godina,vi ćete vidjeti da u njoj ima više propovjedi nego političkih programa.To se prikazuje kao politički program.Ali kada vi to pročitate i vidite da se tu nude u priličnoj mjeri neprovjerljive stvari,razne priče iz prošlosti,razni simboli,sve ono što nije loše kao dio neke opšte političke kulture,ali je vrlo loše ako treba da bude dio jedne operativne politike u kojoj vam treba jasan plan,strategija,provjerljiv plan koji može da se analizira,onda to nije dobro.Vi treba da napravite jednu ekipu i kažete:molim te,napravi nekoliko scenarija na osnovu onoga šta može sve da se desi,ako mi hoćemo da to uradimo.Vi imate vrlo malo naših političkih programa,srpskih,koji počivaju na tom modernom konceptu politike,ali imate mnogo,mnogo onih koji počivaju na kombinaciju poezije i vjerskih propovjedi i zbog toga mi nismo baš bili pretjerano uspješni,jer jedno je držati zapaljive govore i obraćati se emocijama,a drugo je planirati jednu ozbiljnu državnu politiku.

Znači,mora da jedna zajednica neprekidno diskutuje o tome šta je dobro za nju i da u politici traži instrument za sprovođenje toga.I utoliko jedna rasprava o vrijednostima i ciljevima je za svaku ljudsku zajednicu neizbježna.

I nikad politika neće postati tehnologija,jer se uvijek postavlja pitanje:a čemu to služi.Ako to ne služi ljudima koji u toj zajednici žive,onda je to jedna otuđena moć koju ljudi treba da sruše.I naravno da će oni da je sruše,jer zašto bi davali svoje živote da bi neko drugi u njihovo ime sprovodio svoje ciljeve.Ja mislim da je u 20.vijeku došlo do jedne male deformacije,jer je u tom procesu tehnologizovanja svih odnosa pomalo stvoreno jedno uvjerenje da je ljudska zajednica kao preduzeće ili kao neka ekonomska kategorija,pa se posmatra kroz korist i cijenu.U ljudskoj zajednici će uvijek ostati komponenta vrijednosti,morala.Nečega što je nekome važno.I mislim da će u ljudskoj zajednici uvijek ostati komponenta pravde.Ljudska zajednica bez komponente pravde na može da postoji,jer je prirodno za čovjeka da želi da se afirmiše,jer je osnovni atribut ljudske ličnosti za razliku od životinja,da čovjek želi da doživi satisfakciju,da bude priznat,da dobije šansu da realizuje neke svoje potencijale-i to je pojam pravde.Zajednica koja to ne omogućava ne može da bude uspješna,jer ljudi bojkotuju takvu zajednicu i ne žele da učestvuju u povećanju njene moći i njenog bogatstva.

Izvor:NIN(3350)

1261 Posjeta 1 Posjeta danas