Dr.JUSUF MULIĆ:SRPKINJE KAO SULTANIJE NA OSMANSKOM DVORU

tulip3

Među mnogim tajnama,koje su Srbi skrivali kao zmija noge,bila je ona o Kosovskoj bici i rodbinskom prijateljstvu između njihovog i osmanskog dvora.Njima treba odati svjetski primat u krivotvorenju historijskih činjenica i izmišljanju mitova.Oni su među rijetkim narodima na svijetu,koji svoje poraze slave kao pobjede. Bili su veliki prijatelji s Osmanlijama,s kojima su se pripadnici dinastije Hrabrenovića i Brankovića orodili.Ovo je kratka priča o rodbinskim vezama tih dviju dinastija sa Osmanlijama.
…Šest mjeseci nakon Kosovske bitke(1389),Lazarova udova knjeginja Milica(u legendama unaprijeđena u caricu) po “savetu patrijarha i celoga sabora sveštenih lica i celog sveštenstva”,dala je pristanak da se njena kćerka OLIVERA uda za sultana Bajazida I.Tako su sultan Murad I i despot Lazar Hrabrenović ,pod zemljom,postali prijatelji,a na zemlji je knjeginja Milica postala punica sina čovjeka koji je izdao naredbu o smaknuću njenog muža,a Oliverin brat,novi despot Stefan Lazarević,šura sultana Bajazida I.
Bajazid i Olivera izrodili su tri sina:Sulejmana,Isu i Mehmeda(od arapskog ličnog imenaMuhammed).Još samo treba dodati da je Lazareva kćerka Vukosava bila udata za Miloša Kobilića,a Mara za despota Vuka Brankovića.
U prvoj bici koju je,sedam godina nakon Kosovske novi sultan Bajazid I vodio kod Nikopolja protiv zapadnih križarskih vojni,pod zapovjedništvom ugarskog/mađarskog kralja Sigismunda(poznatijeg kao Žigmund),osmanska vojska je bila pred velikim porazom.Tada je s desnog boka sultanu u pomoć pritekla srpska vojska,pod zapovjedništvom njegovog šure despota Stefana Lazarevića.U odlučnoj bici koja se odigrala 28.09.1396.g.Osmanlije su poraz pretvorili u pobjedu i hametice porazili križarsku vojsku.Tako je šura spasio svoga zeta.
Sultan Bajazid I još se jednom našao u velikoj nevolji,jer je bio napadnut od silne tatarske vojske,kojom je zapovijedao čuveni han Timurtari/Timur.U odlučnoj bici,koja se odigrala na ravnici Čabikabad/bos.Trstikovac kod Angore ili Anagore/današnja Ankara 27.04.1402.g.,opet je u pomoć zetu sultanu Bajazidu I pristigao njegov šura despot Stefan Lazarević,s 10.000 srpskih vojnika.Ovoga puta,sreća je zetu I šuri okrenula leđa,Pobijedio je Timur,glavnina osmanske I srpske vojske izginula,a ostatak zarobljen ili se spasio bijegom.
Među zarobljenicima našao se i sultan Bajazid I.Da bi ga ponizio,Timur je naredio da se stavi u željezni kafez i tako na kolima voda po Anadoliji,da narod gleda svoga sultana.Olivara je morala naga posluživati pijane tatarske vojnike.Kad su doveli okovanog sultana da vidi u kakvom mu je položaju supruga,on je zbog poniženja,od tuge i prevelike boli udario glavom od jedan željezni demir kafeza,razbio glavu I sa prosutim mozgom ubrzo izdahnuo(1403).Nakon toga događaja,Timur je oslobodio Oliveru i ona se s djecom sklonila na sigurno mjesto.
Kad su se prilike smirile,novi sultan postao je Mehmedov sin i Bajazidov unuk Murad II(1421-1451).Smrću despota Stefana Lazarevića 1427.g.ugasila se loza Hrabrenovića.Tada je Despotovinu naslijedio sin Vuka Brankovića Đurađ(1427-1456),unuk Mare,sestre despota Stefana Lazarevića.
Sultan Murad Ii oženio se 1435.g. Đurđevom kćerkom,Marom,nazvanom Amarisa.To mu je bila treća supruga po redu,a postal je maćeha princu Mehmedu,budućem sultanu Mehmedu II Osvajaču/tur.El Fatih.Mehmed je 1451.g.zbacio oca s prijestolja,a svoju maćehu Maru,uz bogate darove uputio bratu u Srbiju.Ona se u Srbiji nije dugo zadržala,pa se 1457.g. vratila u Tursku.Naselila se u malom selu Ježevo u Sv.Gori,južno od Strumičkog jezera.Bila je okružena srpskom vlastelom i monasima.Tu je,između ostalih,razvila živu političku djelatnost.Često je pozivana kao posrednik kod zaključivanja raznih ugovora o miru ili o nekim drugim pitanjima.Izdavane povelje pečatila je pečatom svoga pokojnog oca despota Đurđa Brankovića.Održavala je redovnu prepisku s Dubrovčanima,koje je nazivali svojim dobrim I starim prijateljima.Za nju je poznati  češki historičar Konstantin Jireček rekao da je hrišćanima služila svom snagom.Patrijarsi Carigradske patrijaršije(u čijem sastavu je od 1459.do 1557.g. bila i Pećka patrijaršija),postavljani su i smjenjivani njenim uticajem.
Uz ime sultanije Mare vezan je i jedan dugo vođeni spor s Dubrovčanima oko zaostavštine njenog pokojnog oca despota Đurđa Brankovića,koja je kao poklad bila pohranjena kod dubrovačkog vlastelina Marka Đoreva Gučetića.Mara se 1459.g.obratila Dubrovčanima sa zahtjevom da joj predaju očevu zaostavštinu,koja pripada njoj i njenom slijepom bratu Grguru.U ovaj spor umiješao se i sin Mehmeda II novi sultan Bajazid II(1481-1512),pa je Mari I Grguru vraćen samo manji dio očeve zaostavštine.
Mara je se kasnije zamonašila i umrla je u dubokoj starosti 14.09.1487.g.Sahranjena je u manastiru Sv.Bogorodice u Kosinici kod Drame,na području starog Pangaja.
I,na kraju,napomena da ni Olivera ni Mara nisu mijenjale svoja imena,da su zadržale svoju pravoslavnu vjeru i da su na dvoru držali pravoslavne monahe,kao svoje isposnike.
Ovo sam ispričao,pretpostavljajući da to većini čitalaca Preporoda do sada nije bilo poznato,a nije na odmet da i to znaju.Tim prije što samoposrbljeni i posrbljeni Vlasi i Arbanasi sve južnoslavenske muslimane nazivaju Turcima.
Izvor:Preporod

 
2516 Posjeta 1 Posjeta danas