MUSTAFA SMAJLOVIĆ:SEHARA

sehara2

Čuvana na posebnom mjestu,u našoj kući,mirisala je na dunju,čistoću I čednost.Dvije kućene stvari izgovarane su punih usta:sinija i sehara!Sinija je mirisala na mrvice kruha,a sehara na dunju…Ovoga puta o siniji šutim.O sehari govorim…Kao što se dunja nije dala tak tako lahko zagristi(uvijek je ljepša za gledanje i miris),tako da ni sehara nije mogla(ni smjela) dodirivati muškom rukom:gledaj,ali ne diraj!Možda je otud ostala lijepa tajna i onda kada je otvorena.

Još vidim bijele sestrine ruke kako prebiraju po djevojačkom ruhu.Njeni prsti,nježni i mehki kao ruho,polahko,gotovo sa strijepnjom otključavali su izrezbareni drveni sanduk.pamtim i taj drhtaj i sestrin dah dok podiže poklopac…dah je postajao čujniji,ali nikada nije prelazio u uzdah.Nikada.Kasnije,dosta kasnije,pod sijedom vlasi,spoznat ću i zašto:ona je s bismiletom prilazila sehari,a gdje je bismile,molitva,tu je i sabur.

Odmakao bi se podalje,iza sestrinih leđa,da ne smetam,ali,ni dalje-ni bliže,taman toliko koliko treba da mogu vidjeti ono što moja sestra radi nageta nad otvorenom seharom čija je i vanjska ljepota mamila moju radoznalost.I uznemiravala dah.A njena spoljašnost bila je remek djelo neznanog umjetnika,rezbara,čije je dlijeto ispisalo poeziju u drvetu.Na bočnim stranama četiri ruže,rascvjetane,razmirisane…I dodir oka ih razbuđuje.Žive boje,a ko zna kad su obojene?!Najljepše je bio ukrašen poklopac,oplemenjen šarom,arapskim slovom,čime li?Ta zagonetka u meni,dječaku,jeste bila to-znak pitanja nad ljepotom!

Dok su sestrine ruke slagale i preslagale ruho,nije da nisam bar stotinu puta upitao o čemu li razmišlja.kamo i kome su posvećene njene misli?Možda tek danas znam.Zbog jasnije spoznaje i slika sehare je jasnija.Te,čiste,sestrine misli,k*o ljepši vezovi na mahramama,putovale su samo u jednom smjeru…svojoj čistoj ljubavi…suđenom momku…kojeg iskreno  čeka…I ta pisma,skrivena u košuljama,među goblenima na kojima se bijeli golubovi ljube,danas mi mnogo više kazuju.

Kao da je bilo juče.Lijepo je vidim i čujem”Brate,gledaj,ali ne diraj rukom!”Njen glaas,umilan i nježan,miluje moju spoznaju.Gledam i ne diram.Znam:muška ruka,pa i bratova,ne smije dodirivati tu čistoću i čednost…tu besprijekornu urednost…

A urednost,u sehari,je-red I čistoća.Svaki odjevni predmet imao je svoje mjesto.Mahrame,obogaćene vezom,bile su  na dnu,zajedno sa košuljama.Ono najvrijednije i najdraže bilo je na dnu sehare.Pitam:Zašto,sestro?”

“Sve ljepše stvari su nježnije”-kaže sestra u svojoj jednostavnoj mudrosti.Na svjetlosti i prašini,bijelo i čisto brže blijedi ili tamni!Možda otud i ona njena bojaznost propraćena treptajem cvjetova kojima gleda kada je otvarala seharu ispod otvorenog prozora.Tačno je znala koliko može ostati sunce u sehari.Zatvarala je poklopac,ali otvarala oči.Širom.Da ih ogrije sunce.

Taj besprijekorni red u sehari,sve na svome mjestu,ispeglano i čisto:košulje,mahrame,posteljina,vezovi…,sa žutom dunjom na vrhu(kao na početku svega),sve to,tako,naučilo me urednosti.Između ostalog i u pisanju!

Prizivajući tu urednost i ljepotu sestrine sehare,prizivam urednost i ljepotu riječi:Bože,daj mi dara I strpljivosti da moje rečenice budu onako lijepe kao sestrine vezene mahrame.

Nakon toliko godina pitam sestru:da li je sačuvala nešto od djevojačkog ruha?Šta je sa seharom?Sestra šuti.Njena šutnja mi sve kaže:nešto od ruha je ostalo.Sehara je nestala.Izgorjela je u ratu,zajedno sa kućom…Zapalile je palikuće i ubice.

Nisu!Evo je u mojoj priči.Sačuvah je.U živoj boji.U ljepoti.Iz sehare,između vezenih mahrama i bijelih,čistih košulja izvukoh ovu priču koju nudim Tebi.

Tebi,koji nećeš povrijediti čistotu i ljepotu sehare.

Izvor:Mustafa Smajlović-Sehara

1986 Posjeta 1 Posjeta danas