Ovaj tekst objavljujemo povodom 90-te godišnjice smrti prerano preminulog ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA(1898-1925).Njegovi stihovi posvećeni našem zavičaju su „legimitacija“ svih koji vole svoj rodni kraj,pjesnika „krika i preobraženja“,siromaha i hercegovačkog krajolika.(K.M.)
Hercegovačka brda.Još kao dijete imao sam tamnu tjeskobu kad bih gledao hercegovačka brda,ono golo kamenje koje se sraslo u brda,tek na površini odijeljeni kamenovi,,veći koji stoje uvijek na istom mjestu,ili manji koji se premještaju.
Nikakvih šuma,nikakvih stabala koja bi u tu mrtvu brdsku pustinju umiješala život-šta je ona pokoja ljubica ili travka koja je u slučajnoj šaci zemlje,sakrita između kamenja,našla mogućnosti za svoj korijen?Golotinja,ova težina koju ništa ne olakšava,pustoš tvrdog kamenja otuđivala me je od sebe.Jedino kad su se brda udaljavala,kad su se pojedinosti slijevale u cjelinu-dakle,kad su bila što god dalje,gubila su onu oštrinu,tvrdoću,sivoću ili crnoću kamena i prestajala da budu kamen i sve više-moglo bi se reći-postajala plavi skamenjeni plamen,dok nakoncu ne bi bila već bestjelesna i tek boja,koja se više nije razlikovala od boje neba i oblaka,i miješala se s njima…
Kasnije,kada se u meni razvila refleksija,brda mi nisu bila samo tuđa;njihova ogromnost,neizmjernost težine(koja je tolika da i sama riječ težina čini se ovdje neumjesna jer izaziva pojam mjerenja),stabilnost,trajnost-činile su mene čovjeka s njegovom sitnošću,nečim krhkim,što se jedva,gotovo nikako ne da s njima ussporediti.
Slabo pomaže i nauka o prirodi koja mene i brdo dovodi na isti izvor,slabo pomaže i ono različito stupnjevanje svijesti.(Nespojivost je kao nesavladiva ne samo pri pomislima na svijest,nego kad se usporedi moja krhkost i sitnoća,prolaznost s tvrdoćom,ogromnošću,trajnošću-gotovo bi se moglo reći s vječnošću jednog brijega.Tako se čovjeku čini kad ga gleda).To uspoređenje čovjeka poražava,gotovo poništava:čovjek je blizu svom iščeznuću.
Ako je to od čovjeka u poredbi s brijegom,šta onda bude od njega u poredbi s jednom zvijezdom,s planetima,sa suncem,kojega on ogromnost ne može obuhvatiti ni svojom „sveobuhvatnom“fantazijom,kad bi se moć njezina obuhvaćanja pomnožila tisuće i milijune puta.
Misao na te ogromnosti ne samo da dovede čovjeka na rub svakoga „biti“,ona ga približava vrtoglavici,i on iz tih vrtoglavih sfera voli se spustiti u svoj uski,sitni ljudski život,u te svagdanje dimenzije,gdje jedino osjća da zbiljski postoji i u kojem prostoru je jedino miran,i kod svoje kuće,pored svih sićušnih nemira i svega onoga što ga stiže.
(1920)
Izvor:A.B.Šimić-Stihovi i proza(SA 1967).