Hercegovka,djevojčica mala,
gorsku vilu glasno dozivala.
Obišla je brda i doline,
polja,gore i vel*ke planine,
da bi lijepu vilu upoznala,
pogledala i nešto pitala.
Kad je spazi brzo joj pohiota,
ruku pruži pa onda upita:
Bajna vilo,dična ljepotice,
i narodna vel*ka pametnice,
de mi reci milo zlato moje,
u *vom kraju sad najljepše što je?
Je l* Neretva zelena duboka,
il*Trebižat desna joj pritoka,
možda zlato što na ruci sija,
ili ljubav iskrena dječija?
Iskren lijep osmijeh djevojački,
ili prvi poljubac momački,
Il*mirisni pupoljak od ruže,
ili lipo cviće u proliće?
Čuvši upit osmjehnu se vila,
te prozbori:Djevojčice mila,
sve je lijepo i to je istina,
al* od lijepog uvijek ljepše ima.
Najljepši je dušo moja fina,
grad Ljubuški i sva okolina,
kojeg diči stara kula znana,
naše dike Hercega Stjepana,
s koje pogled ide na daljinu,
na lijepu nam Hercegovinu.
Jugoistok biser perjanicu,
svjetski dragulj vodopad Kravicu.
I koćuša u bisere spada,
sve na diku Ljubuškoga grada.
Još naslanja istočne granice,
na svetište Marije Djevice.
Ljubuški je velika momčina,
s nešto više od pesto godina,
s pet tisuća stanovnika svoji*
a općina tridesetak broji.
Vjerni Bogu i radu predani,
na ostale privilegirani,
tu živimo vezani za kamen,
i bi*ćemo za vjekove.Amen!
Izvor:Ivan Kraljević-…a bura pušika(Studenci 2014)
Izbor:Kemal Mahić